Ovih ćemo dana gledati pobornike Lijeve naše kako po Kumrovcu skakuću u Kozaračkom kolu, mašu trobojkama, pale krijesove… dok će se negdje u Hrvatskoj ili Slovenije otkrivati (partizanske) jame pune žrtava vezanih žicom – osloboditelja…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Prošloga su tjedna na području zagrebačke Gornje Dubrave, u šumi Lešće pronađene dvije masovne grobnice s posmrtnim ostacima 23 osobe iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća. Nema nikakve dvojbe kako je riječ o žrtvama komunističko-partizanskih egzekutora. Krvavi je rukopis Titinih osvetnika prepoznatljiv – ćirilica, naime – budući da je doživotni predsjednik izd’o naređenje da Zagreb „oslobodi“ – umjesto Desetog zagrebačkog korpusa – 45. srpska divizija. Znali su, dakako, u vrhovnoj komandi kako će Srbi postupati s Hrvatima, tim, po partizanskoj nomenklaturi, protunarodnim elementima.
Već viđeno
Slijedom čega je ono što su istražitelji pronašli u rečene dvije grobnice u biti déjà-vu. Žrtve su prvo pojedinačno, a onda i skupno vezane žicom, ubijene te bez obuče i odjeće bačene u potok. U lipnju prošle godine u neposrednoj blizini Zagreba, kod Svete Nedjelje također su pronađene dvije masovne grobnice s posmrtnim ostacima 49 muškaraca, koji su prije smaknuća vezani žicom, a kako su u jamama pronađene brojne čahure, jasno je da su – za svaki slučaj – ubojice pucale i u već mrtve žrtve. Ovjerili ih, kazali bi današnje im kolege – banditi.
S otkrićem davnoga partizanskoga zločina, korespondira, međutim, sjednica zagrebačke Gradske skupštine na kojoj je donesena odluka kako će Grad Zagreb biti počasni pokrovitelj Trnjanskih kresova, manifestacije kojom se obilježava “oslobođenje glavnog grada”. Obilježavanje, dakle, vremena kada je na stotine Hrvata ubijano bez suda i bacano u još neutvrđeni broj jama diljem zagrebačke okolice i širom Slovenije – te možda i najveće hrvatske masovne grobnice.
„Ruka pravde“
Oporba je iznijela niz argumenata te je i napustila Skupštinu prije glasovanja. Nije to, jasno, smetalo aktualnoj zagrebačkoj vlasti – Možemo & SDP – (i) ove godine izglasati „počasno pokroviteljstvo“, nad, zapravo, početkom Križnog puta, jer poslije bestijalnog obračuna s „državnim neprijateljima“, tek je započela vjerojatno najveća tragedija hrvatskog naroda – Bleiburg. Riječ je, naime, o više-manje Brozovoj sljedbi koja – još! – nije odustala od nakane Trg Republike Hrvatske preimenovati u Trg maršala Tita. Kada je pak jedan od najljepših zagrebačkih trgova 2017. nazvan po Domovini, vjerovalo se kako je došao kraj iracionalnoj titolatriji. Vrijeme je, međutim, pokazalo kako je to bilo uistinu preuranjeno.
A, kada je (već…) riječ o Jabuci s grane, treba podsjetiti – kako bi bilo jasno tko stoji iza one puste žice i bešćutnog iživljavanja nad žrtvama – što je govorio na mitingu u Ljubljani 27. svibnja 1945. Nakon što je, dakle, većina zločina u Zagrebu i okolici već počinjena, „najveći je sin“ zagalamio: „Što se tiče ovih izdajnika koji se našli unutar naše zemlje – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće gledati ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.“
Račan na Bleiburgu – (samo) incident
Znao je kumrovečki vragolan o čemu govori. Naime, u veljači ove godine u zagrebačkom je HNK-a predstavljena opsežna znanstvena knjiga Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji Mitje Ferenca i Uroša Košira, koja daje iscrpan opis ukupno 14 grobišta iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci žrtava te 32 potvrđene lokacije grobišta od utvrđenih 750 prikrivenih grobišta diljem Slovenije. Slijedom čaga valja podsjetiti na riječi izdavača rečene knjige, predsjednika Upravnog odbora Školske knjige, dr. sc. Ante Žužula: „Poznato je da su atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki ubile više od 240 000 ljudi kako bi se okončao rat. A nakon završetka toga istog rata u slovenskim je šumama i na križnim putovima počinjen pokolj nad znatno većim brojem hrvatskih zarobljenika, žena, djece, staraca i vojnika.“
Prošloga se tjedna, nakon, dakle, otkrića u šumi Lešće u dijelu zagrebačkog tiska afirmirao projekt Hrvatske vlade Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, kao ambiciozan pokušaj da se na sustavan i metodološki utemeljen način popišu i analiziraju sve žrtve ratova i političkog nasilja. Štoviše, Večernji list kaže/nada se: „Popis žrtava neće pomiriti nepomirljive, no mogao bi natjerati sljednike Partije da se konačno suoče s poslijeratnim zločinima“ te se prisjeća isprike Ivice Račana na Bleiburškom polju 2000.
„Šlampavost pobjednika“
Ta je isprika, međutim, samo – incident. Nije se taj, vrijeme je pokazalo, ipak reformirani komunist, ni ohladio, a saborski je zastupnik njegova SDP-a Nenad Stazić tvrdio kako posao u svibnju ’45. nije obavljen temeljito i zavapio: „Kakva šlampavost pobjednika!“ Davši tako šlagvort svim onim vučićima, dodicima, miokovićima… da danas govore kako ih je „sve trebalo pobiti“ te tvrde kako je Plenkovićeva Hrvatska nova NDH-a…
Uz to, nužno je napomenuti kako je, u biti, rodonačelnik narativa o ustašizaciji Hrvatske još jedan esdepeovac – Ivo Josipović, koji je tijekom službenog posjeta Izraelu u veljači 2012. mudroslovio o otrovnoj ustaškoj guji. Čak je tadašnji hrvatski predsjednik svojim domaćinima otkrio poetu u sebi, objasnivši (…) kako je ta zmija – guja, naime, ljuta! – „puštena da izgmiže iz srca naše nacije“, ali i kako je ona „još uvijek tu duboko u našim srcima… sikće, prijeti i jača“. Što je ponukalo Nevena Sesardića da ironizira predsjednikovu telavivsku pjesničku egzaltiranost. Toliko smo, veli taj hrvatski filozof, napredovali da smo od poznate parole: „Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“, došli do novog gesla „Otrovna, sikćuća ustaška guja u svim hrvatskim srcima.“
Gdje si, ustašo?!
A, evo, i sada je – u drugom mandatu – na Pantovčaku SDP-ovac Zoran Milanović, koji je, još kada se prvi put ispeo na čarobni hrvatski brijeg Pantovčak, s indignacijom odbio poziv Počasnog bleiburškog voda da se na Bleiburškom polju pokloni žrtvama partizansko-komunističkog zlosilja. Pa, ipak, čak mi se i simpatičnim čini njegovo današnje relativiziranje „ustaške guje“. Kada je potkraj prošloga tjedna u Starim Mikanovcima sreo bivšeg potpredsjednika Hrvatske vlade Josipa Dabru, dobacio mu je, kao pravi zagrebački fakin: „Gdje si, ustašo?“ Naime, taj se donedavni glavni tajnik Domovinskog pokreta upisao u ustaše – po atestima počasnih pokrovitelja Trnjanskih kresova – onoga trenutka kada je nakon čaše (dvije, tri…) vina zapjevao o stanovitom, navodno zlatnom, madridskom grobu.
No dobro, ako je – već? – Dabro ustaša, kako onda nazvati one što će ovih dana, možda već i ovoga vikenda pohrliti u Kumrovec komemorirati dan kada je – konačno u 88-oj! – uvenula Ljubičica Bijela, a onda mu i 25. svibnja slaviti rođendan?! Bude tu, inače, svake godine posla, budući da ima maloljetnika maskiranih u pionire malene, i za pravobraniteljicu za djecu, titovki s petokrakom na glavama Hrvata svih uzrasta, majica s Njegovim (svijetlim…) likom na junačkim grudima, veselnika – čak! – i u Broza maskiranih…
Tako je govorio Che
I, nerijetko mladih s majicama na kojima je lik, iz još neutvrđenih razloga kod mladih tzv. antifašista omiljenog Che Guevare. Zanimljivo je pak kako je taj bliski suradnik Fidela Castra govorio o komunizmu: „… Mržnja je sastavni dio naše borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju koja nas gura preko prirodnih granica urođenih čovjeku i koja nas pretvara u učinkovite, nasilne, selektivne i hladne strojeve za ubijanje.“
A budući da živimo u orvelovska vremena, sjetimo se i velikoga Georgea, koji je još 1944. detektirao kako je grijeh gotovo svih ljevičara od 1933. naovamo u tome što su željeli biti protiv fašizma, ali ne i protiv totalitarizma općenito.
E, te ćemo gledati ovih dana kako po Kumrovcu skakuću u Kozaračkom kolu, mašu trobojkama, pale krijesove… dok će se negdje u Hrvatskoj ili Slovenije otkrivati jame pune žrtava vezanih žicom – osloboditelja… /HMS/
