U utorak je američki predsjednik (javno) čitao Bibliju. Prve vijesti govore kako, za razliku od svoga ministra rata Hegsetha, ipak nije posegnuo za Tarantinovim scenarijem i citirao kakovog filmskog plaćenog ubojicu. No zalud je, poručio mu je nedavno papa Leon XIV., moliteljima krvavih ruku…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Već dugo, praktički od početka drugog mandata Donalda Trumpa problematizira se njegovo mentalno stanje. Što je evo kulminiralo posljednjih dana, nakon serije blasfemičnih ispada toga deklariranog vjernika, koji je, poistovjećujući se – čak! – s Kristom, posegnuo (i) za ikonografijom bez smisla, otkrivajući kako mu je teologija zadnja na pameti, a ruganje ono što je zapravo u korijenu njegova habitusu.
Savjetnicu u ludnicu, a strica?!
I, kad smo već kod korijena, zanimljiva je – gotovo bih kazao frojdovska – analiza psihološkoga profila strica Donalda njegove nećakinje Mary Trump, koja je, doduše, prethodno dijagnosticirala i njegovu Paulu White-Cain. Riječ je o Trumpovoj duhovnoj savjetnici koja je na uskrsnom domjenku predsjednika usporedila s Isusom, dodavši kako odbiti ga, znači odbiti Boga. Nema, nakon toga, gospođa Trump dvoumice – savjetnici je mjesto ili u zatvoru ili u ludnici, umjesto da bude vrlo moćna osoba u američkoj vladi. A stricu?!
E, tu dolazimo do Freuda. Predsjednikova nećakinja drži kako njezin stric zapravo nema ideologiju, nego se njegov sustav vjerovanja sastoji isključivo od njegovih vlastitih interesa, zahvaljujući vlastitim psihološkim deformacijama i mitovima koji su potekli od ljudi poput njegova oca. Slijedom čega treba podsjetiti kako je Fred Trump gradio jeftine stanove. Ali samo za bijelce. Što – možda? – objašnjava zašto je Fredov sin nedavno na društvenim mrežama objavio video u kojemu su njegov predšasnik Barac Obama i supruga mu Michell prikazani kao majmuni. A, tek djed Fridrich! Taj je doseljenik iz Njemačke, naime, vodio bordele za kopače zlata i tako zakopao temelje budućega carstva Trumpovih.
Freud bi došao na svoje
Dakako, starostavni biznis s „crvenim fenjerima“ bio bi kao naručen – geni su čudo! – za glasovitoga bečkog utemeljitelja psihoanalize kako bi objasnio Trumpovu bliskost sa seksualnim manijakom i pedofilom Jeffreyem Epstienom.
U biti, riječ je o dokraja sekulariziranoj osoba čija je retorika – sve više! – osim što je, uglavnom prostačka, još i puna lažnih tvrdnji. U što smo se mogli uvjeriti kada je svjedočio kako je papa Leon XIV. kazao da Iran može imati nuklearno naoružanje. To što je Rimski biskup od početka svoga pontifikata, u svibnju prošle godine više puta osudio nuklearno oružje i pozvao na njegovo ukidanje, nije ponukalo toga serijskog lašca iz Bijele kuće da povuče svoju izmišljotinu. Međutim, ma koliko bio osoba kojoj se – zbog minuloga rada obilježenog minhauzenovim sindrom – zapravo gotovo uopće ne vjeruje te bi je trebalo ignorirati, Sveta je Stolica naprosto morala reagirati na ovu opasnu, golemu izmišljotinu.
Tako je Vatican News objavio članak o učenju papa o nuklearnom oružju, od bombardiranja Japana u kolovozu 1945., nakon kojega je Pio XII., govoreći o nuklearnoj prijetnji, upozorio kako „neće biti krika pobjede, nego samo neutješnog plača čovječanstva koje će očajnički promišljati o katastrofi izazvanoj vlastitom ludosti“. Toga su Papu slijedili i njegovi nasljednici: Pavao VI., Ivan Pavo II., Benedikt XVI. i Franjo te, dakako, i Leon koji je u jednoj od svojih posljednjih poruka ustvrdio kako svijet uništava šačica tiranina. Baš kao što je potkraj ožujka, na Cvjetnicu s Petrova trga tumačio kako Isus ne sluša molitve onih koji ratuju, nego ih odbacuje. „Premda puno molite, ja neću slušati te molitve jer vaše su ruke pune krvi“, citirao je Petrov nasljednik Bibliju.
Kralj(evi) blasfemije
Iako je sav – normalan! – svijet, nakon ovih Papinih riječi, shvatio na koga se odnosilo ovo upozorenje sa središnjega vatikanskog trga, nije baš inspiriralo najbliže suradnike molitelja krvavih ruku da posegnu za Biblijom. Ministar rata Pete Hegseth – dokraja sekulariziran poput šefa mu – prije desetak dana gotovo je preoteo Trumpu krunu kralja blasfemije, posegnuvši za citatom plaćenog ubojice Julesa Winnfielda iz Tarantinova Paklenog šunda – vjerujući kako je riječ o biblijskom citatu. A, zapravo je glasoviti redatelj, koji, doduše, još čeka svoga prvog Oscara, posegnuo za stihom iz japanskog filma o borilačkim vještinama Tjelohranitelj Kiba iz 1973., zamijenivši „Tjelohranitelj Kiba“ s „Gospodin“. Ni blizu, dakle, Ezekielu. Iako Tarantino svoga Winnfielda prikazuje kao junaka koji je doživio duhovno prosvjetljenje.
Nije, međutim, nimalo iznenađujuće što se Trumpovim pouzdanicima, baš kao vjerojatno i njemu, miješa Biblija i Tarantino. Svo to (krvavo) nasilje svojstveno tome američkom redatelju (i scenaristu), nešto je što aktualna američka vlada promiče kao svoju politiku – vraćajući si, usprkos predizbornom obećanju povratnika u Bijelu kuću, ulogu svjetskog policajca. Promičući – štoviše! – Washington u mjesto gdje se atestira koja civilizacija treba postojati. Svijet po Tarantinu je svijet (umjetničke) fikcije, dijelom, istina, temeljene i na samurajskoj povijesti, a svijet po Trumpu je jedan veliki Paklen šund. Stvarni!
Tko pokuša progutati Papu…
Tu činjenicu, dakako, ne može promijeniti to što je Trump – teatralno kako samo to zna ta bivša (?) reality zvijezda – u utorak navečer čitao iz Druge knjige Ljetopisa (7,14) na događaju nazvanom Amerika čita Bibliju. Jer, njegov je zemljak, vidjeli smo, jasno apsolvirao slučaj molitelja krvavih ruku.
Slijedom čega valja podsjetiti (i) na riječi Mattea Renzija, koji je, nakon što je taj Tarantino svjetske politike bezočno napao Svetog Oca, svjedočio kako već stoljećima nije viđen tako otvoren čin agresije prema rimskom pontifu. No i podsjetio američkog predsjednika na talijansku izreku “chi mangia papa crepa”, što otprilike znači „tko pokuša progutati Papu, umire“.
Na, dakle, poslovicu nastalu iz stoljetnih tenzija papinstva i svjetovnih vladara, koje su gotovo uvijek završavale baš onako kao Renzi sugerira./HMS/
