Jasno je kako Milanović nije imao kud doli odgoditi summit na Brijunima i tako spriječiti Vučićev ulazak u Hrvatsku. Još je, naime, 2022., odgovarajući na Vučićevu tezu o ustašizaciji Hrvatske, uzvratio kako je u Hrvatskoj ustaša jako malo – a u Srbiji četnika koliko hoćeš. Ništa se u međuvremenu nije promijenilo.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Nakon što je potkraj ožujka Zoran Milanović obznanio kako nije moguć dolazak Aleksandra Vučića u Hrvatsku te je slijedom toga odlučio otkazati sastanak Procesa Brdo-Brijuni, koji se u Hrvatskoj trebao održati u svibnju, u dijelu, točnije većem dijelu hrvatskoga tiska pojavile su se teze kako ne bi trebalo – dalje! – zaoštravati odnose s istočnim susjedom. Štoviše, u jednoj od političkih analiza u Večernjem listu kaže se: „Hrvatska ne može promijeniti Srbiju – može mijenjati sebe, pa i tako da se prema Srbiji i prema Srbima ne odnosi kako se Srbija odnosi prema Hrvatskoj i Hrvatima, da se odbacuje državu i stigmatizira narod.“
Vojvoda za – dlaku
Nakon čega naprosto je nužno vratiti se u poratne dane i na mjesto najveće hrvatske rane – u Vukovar, dakako. Franjo Tuđman došao je 8. lipnja 1997. Vlakom mira u razoreni grad na Dunavu. Na razrušenom željezničkom kolodvoru hrvatski je predsjednik, uz ostalo, kazao kako pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi.
„Mi smo izvukli zaključke iz svoje povijesti, vi izvucite zaključke iz svoje, i ne dopustite da ikada više budete instrumenti nekakve politike koja dovodi u pitanje čak i vašu životnost, i vaš opstanak na područjima gdje ste živjeli vjekovima“, poručio je hrvatskim Srbima u slobodnom Vukovaru te naglasio kako su Hrvatsko vrhovništvo i hrvatska Vlada dali opći oprost, amnestiju i pomilovanje za sve one koji nisu počinili ratne zločine, koji nisu okrvavili svoje ruke. Uz opasku kako su godine koje su uslijedile nakon ovoga povijesnoga govora pokazale da je amnestiran i pokoji istom obrijani četnik…
No, iste te godine na izborima za predsjednika Srbije Vojislav Šešelj dobio je više od 1 700 000 glasova i pobijedio Miloševićeva kandidata Zorana Lilića. Slobin režim te je izbore poništio, pa Srbija nije dobila četničkog vojvodu na čelu države. Ali, zato je, čim su se stekli uvjeti, njegov višegodišnji ordonans Vučić čvrsto prigrabio predsjedničko žezlo. Kad se podvuče crta, taj je aktualni šef države na vlasti još od 2014. kada je prvi put preuzeo Vladu, i to u dva mandata, sve do 2017. otkada, već u drugom predsjedničkom mandatu, stoluje na Andrićevu vijencu. A u Srbiji se uvelike špekulira kako Vučić po isteku aktualnog mandata kani vratiti se u premijersku fotelju. Prema, naime, ruskom modelu. Tako su jedno vrijeme funkcije – a i Ustav – mijenjali Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev.
Vučić – srpska mjera
Dakle, konstatacija kako Hrvatska ne može mijenjati Srbiju više je negoli točna. Ali zašto bi se Hrvatska – onda! – mijenjala prema takvome susjedu?! Naime, predsjednik beogradskog Građanskog demokratskog foruma Zoran Vuletić lani je u zanimljivu prilogu na Slobodnoj Europi naslovljenom Tko je bolji Šešeljev učenik – Vučić ili Dodik?, zapravo najbolje definirao Srbiju. Osobno, ranije bih, doduše, znao kazati Vučićevu Srbiju, ali nakon Vuletićeve opservacije uistinu je dovoljno kazati – Srbiju. Bilo koju u posljednjih nekoliko desetljeća.
„…Vučić je, nažalost, mjera našeg društva i nitko nema pravo ljutiti se što Zapad s njim razgovara, jer mi kao društvo nismo sposobni iznjedriti političku alternativu, ne samo Vučiću, nego i njegovoj politici“, drži taj srbijanski opozicioner, svjestan i kako je u Srbiji na djelu šešeljizacija.
Istovremeno, drugi sugovornik Slobodne Europe, politički sociolog iz Beograda Aleksandar Sekulović u stanovitoj mjeri toga i inače intelektualno precijenjenog ratnog zločinca svodi na pravu mjeru. Tvrdi, naime, kako on nije ideolog, nego se (samo) služi prostim kovanicama za osvajanje biračkog tijela. U biti, reproducira ono što su utvrdili tvorci srpskog nacionalizma. „Šešelj nije izmislio ideju Velike Srbije. Prije Prvog svjetskog rata po mnogim mjestima u Srbiji bilo je kavana i gostionica s nazivom Velika Srbija. U Beogradu je čak postojao nogometni klub koji se zvao Velika Srbija, pa je poslije Prvog svjetskog rata i formiranja Jugoslavije promijenio naziv u Jugoslavija. Što samo pokazuje da je sa stanovišta srpskog nacionalizma Jugoslavija smatrana produženom Srbijom“, tumači Sekulović što bi – ma koliko ovi podatci bili gotovo anegdotalni – trebalo educirati one što po Hrvatskoj, kao u prosincu prošle godine, nose transparente s natpisom Balkanska federacija bez država i nacija te pozivaju na okretanje drugog obraza kada je riječ o Srbiji.
„Cvetak zanovetak“ – jasenovački
Drugi je obraz, primjerice, okrenut u listopadu 2024. kada je u Dubrovniku održan summit Ukrajina – jugoistočna Europa, na koga je hrvatski premijer Andrej Plenković pozvao, zanimljivo, Vučića, a nije – Milanovića. Kasnije se gorko kajao jer je beogradski gost (i) ovu prigodu iskoristio za vlastiti show. Prije zajedničke konferencije Plenkovića i ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog dao je izjavu za medije u kojoj je naglasio kako je Srbija uspjela izmijeniti nekoliko bitnih točaka Dubrovačke deklaracije, između ostaloga da u njoj ne piše da se zemlje potpisnice obvezuju, nego se potiču uskladiti s mjerama Europske unije glede Ukrajine. Uz to, govoreći o agresiji u Domovinskom ratu, mrtav-hladan kazao je kako Srbija stvari vidi 100% drugačije ili potpuno drugačije u odnosu na Hrvatsku. Drugi pak dubrovački gost, crnogorski predsjednik Jakov Milatović na društvenoj platformi X napisao je kako je Dubrovnik bio žrtva tragičnih ratnih događaja, „čemu je, nažalost, pridonijela tadašnja politika Crne Gore“.
Dakle, Milanovićev potez bio je jedini moguć – Hrvatska i Slovenija inicirale su Proces Brdo-Brijuni s ciljem unaprjeđenja međusobne suradnje i ubrzanja procesa europskih integracija zemalja Jugoistočne Europe. Za sudjelovanje na takvu skupu Vučić se sam diskvalificirao. Prije svega upornim tlapnjama o ustašizaciji Hrvatske, u čemu ga slijedi i klika oko njega, pa i tvrdnjama kako je Hrvatska umiješana u tamošnje prosvjede te i u nedavni izborni proces. Pri tomu je još i ciničan, poručujući Milanoviću kako nije trebao otkazivati cijeli skup, nego je, veli, mogao pozvati svoje drugove iz Prištine i Tirane. Aludirajući na Deklaraciju o jačanju obrambene suradnje što su je u ožujku prošle godine potpisali ministri obrane Hrvatske, Albanije i Kosova. A, o čemu je, pohvalio se nakon odluke hrvatskog predsjednika, izvijestio Putina… I, ne samo to – ignorantski je kazao kako mu se na Brijune i tako baš i nije išlo. „Oduvijek sam kao predsjednik Srbije želio otići i položiti cvijet u Jasenovcu, i to mi je uvijek bilo neusporedivo važnije“, poručio je.
Mučki provokator
Podsjetimo, međutim, u srpnju 2022. Vučić je zapravo banuo – iz Republike Srpske – na hrvatsku granicu kaneći posjetiti Jasenovac i Pakrac. I, dakako, zaustavljen je. Kako je objašnjeno iz hrvatske Vlade, kontaktirao je predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca i kazao mu kako planira privatni posjet Jasenovcu, pozvao ga da mu se pridruži te, ako smatra potrebnim (…), o njegovu posjetu obavijesti hrvatsku Vladu. Dakle, bez službene obavijesti hrvatskim vlastima, bez koordinacije s Veleposlanstvom, kao, valjda, turist pokušao je ući u Hrvatsku. Vodeći pritom i snimatelja Televizije Srbije. Opća ocjena hrvatske oporbe i vlasti nakon ovoga bila je jednodušna: Vučić je mučki provokator!
Nakon čega valja spomenuti i drugi „slučaj granica“. Potkraj prošloga mjeseca ulazak u Hrvatsku zabranjen je srbijanskom povjesničaru Milošu Koviću koji se zaputio u Banju Luku na promociju knjige Tesla, Srbin sam. Riječ je o svjedoku obrane Ratka Mladića u Den Haagu, koji je uz to pred Tribunalom odbio potvrditi da je Šešeljeva Srpska radikalna stranka bila nacionalistička. Čak i nakon što je suočen s njezinom publikacijom pod nazivom Velika Srbija. „To su sad već etikete. Netko može biti nacionalist, netko imperijalist… to sve ovisi. Velika Srbija ideal je iz XIX. stoljeća i u njemu nema ničega spornog“, svjedočio je 2015.
Čime je potpuno na crti mlađahnog banjolučkog gradonačelnika – njegova nesuđena domaćina – Draška Stanivukovića koji, sad već, bjesomučno ulazi u Hrvatsku. I to sve nakon što je početkom veljače u Gračacu tijekom Svetosavske akademije govorio kako ove generacije trebaju znati „put Svetosavlja, put naše vjere, naše korijene i da ova zemlja pripada nama“.
Zna se tko je divljao
Uskraćivanje ulaska ovakvim likovima Vučić je nazvao divljaštvom. Odgovorio mu je šef hrvatske diplomacije Gordan Grlić Radman: „Divljaštvo je bila velikosrpska agresija na Hrvatsku i sve što je s njom došlo, od rušenja Vukovara i odvođenja civila u logore, do mučenja i uništavanja kulturne i povijesne baštine.“
To je, u biti, jedini način komunikacije s državom koja je u XIX. stoljeću. Još…
I za kraj: Glede Vučićevih stalnih objeda o ustašizaciji Hrvatske na kojima jaše pa gotovo već desetljeće, treba se sjetiti i što mu je jednom prigodom o tomu kazao Milanović: „… I pazite, govoriti da je hrvatska vlast ustaška. Pa, baš i nije. Ustaša ima jako malo u Hrvatskoj, ali četnika u Srbiji koliko hoćeš!“
O čemu, dakako, treba voditi računa kada je riječ o odnosu Hrvatske prema bliskoistočnom susjedstvu. Proklinjanje – nesretnoga! – zemljopisa, podrazumijeva se. A glede odnosa Hrvatske prema Srbiji i Srbima, reciprocitet je ono što se, nakon svega, nameće kao jedino razumno rješenje. Sve dok, kazao bi Tuđman, ne izvuku zaključke iz svoje povijesti. /HMS/
