Ispričavam se što remetim općenarodnu radost u nekoć Srbiji bratskim republikama, ali potpuno mi je svejedno mašu li (više) s tri prsta tzv. Vučićevi naprednjaci, ili (n)ovi troprstaši-revolucionari. Pamtim, naime, već jednu oktobarsku revoluciju tamo daleko. I?!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Značajni (povijesni) događaji, a aktualni srpski ima potencijal to biti, ne mogu bez simbolike. Onaj koji je „morao pasti“, pao je takorekući u predvečerje 1. studenoga, na dvogodišnjicu novosadske tragedije koja je odnijela 16 života nakon što se srušila betonska nadstrešnica na tamošnjem željezničkom kolodvoru. Sad se, evo – u, dakako, metaforičkom smislu – stropoštala na goleme političke ambicije onoga koji je tu tragediju svo vrijeme bezobrazno ignorirao i potpuno ga politički dekapitirala.
Marš u – kolo
Tako se makar čini nekoliko dana nakon što se po Srbiji – od sreće – masovno zaigralo Užičko kolo. Što je – makar je takav dojam izvan Srbije gdje se također nazdravlja Studentskoj listi – bolje negoli Marš na Drinu, što, također, sudionici „oktobarske revolucije“ rado, štoviše gdjekad i bjesomučno puštaju s razglasa i uglas pjevaju.
Uz to, oni koji su ustali protiv Vučića, još su tamo u studenome 2024. uspostavili preciznu dijagnozu, srpsko je društvo bolesno. Slijedom čega je onda i logično – a ne samo simbolično! – što su na čelnim mjestima (pobjedničke) Studentske liste bili uglavnom liječnici: prvi Ilija Srdanović je kardiolog, odmah iza njega je specijalistica otorinolaringologije Katarina Stanković, četvrti je kirurg Aleksandar Cvetković – a između četvrtog i drugog liječnika bio je Željko Hubač – dramaturg, koji je, uz ino, scenaristički radio i na seriji Ajmo svi u novo.
Već viđeno
Ovaj listopad tamo daleko više je – ipak! – svojevrsni deja vu, negoli samo puka – simbolika. Naime, 24. rujna 2000. – održani su izbori u SR Jugoslaviji. Vojislav Koštunica pobijedio je Slobodana Miloševića, koji je odbio priznati izborni poraz. No nakon 5. listopada i masovnih prosvjeda u Beogradu, znanih i kao Petooktobarska revolucija, vožd je prihvatio poraz i ubrzo, potkraj lipnja iduće godine osvanuo u Haagu te 11. ožujka 2006. omrkao u Sheveningenu, ali nije zoru ugledao. I, tada se vjerovalo kako Srbiji sviće nova – dobro, ne baš i rujna – ali ipak zora. A, sav je region (a i šire…) mislio kako dolazi ta – neka?! – Druga Srbija. I?!
Valja uz rečeno, malo podsjetiti i na povijest srpskih prosvjeda i kako su ih sve tamo daleko krstili. Studentski nemiri ’68., kad je ono Ljubičica Bijela presudila: „Studenti su u pravu“, pa naredio uhićenja, nazvani su „Ružičastom revolucijom“; rušenje vojvođanskih autonomaša 1988. zvalo se „Jogurt revolucija“; prosvjede 1991. vlast je – Slobina, dakako! – imenovala „Huliganskom revolucijom“; a prosvjedi u studenome 1996., kada je vožd iz Požarevca odbio priznati poraz, „Žutom revolucijom“.
Za revoluciju treba imati – jaja
Otkriven je i krsni kum ove zadnje, jedan od revolucionara Vuk Drašković. Nakon što je na jednom mitingu Zoran Đinđić, u govorničkom žaru, pozvao prosvjednike da na prosvjede ponesu jaja, Vuk, osvjedočeni ondašnji gospodar okupljanja širokih narodnih masa, zagalamio je: „Oni su na vlast došli jogurtom, mi ćemo ih otjerati jajima!“ I?!
Uz (malu…) napomenu: Pobunjeni su Srbi u studenome ’96. kada je ono – usprkos izbornom semaforu – Sloba odbio predati žezlo, po Beogradu pjevali: „Doći će zima, pravit ćemo Snješka, bit će i Srbija slobodna ko Češka“. I?! (Samo je pao snijeg…)
A, tu je prošlu Srbiju – i koliko zapravo ona stoji ukopana u mjestu – najbolje još uoči izbora protumačio jedan beogradski novinar iz perspektive svoje (razočarane) generacije: „Imali smo 23 godine kada je bila Osma sjednica (rujna 1987., sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, početak Miloševićeva uspona, op.a.), a sada imamo šest banki!“ Nisu, dakle, Srbima skakavci pojeli samo ovih 14 Vučićevih godina – 40 godina oni čekaju da ih Bog pogleda! Da se, eto, osvijeste. I?!
Natrag na đubrište
Nedavno je na to pitanje, kako se Srbi – nikako! – pameti dozvati, odgovorio, ili makar pokušao odgovoriti tamošnji brojnim nagradama ovjenčani pisac (ali i bivši diplomat) Svetislav Basara: „… Avaj, uvijek je to ‘osvješćenje’ završavalo kao ona Seinova kokoš koja uzleti dva-tri metra uvis pa se stropošta natrag na đubrište da kljuca *ovna.“
Dobro, studenti i svi ti njihovi liječnici nadmašili su Seinovu (a, evo, i Basarinu koku). Ovaj skok od 24. listopada bio je znatno i viši i veći od dva-tri metra. Pitanje je pak koliko dugo mogu ostati u zraku. Koliki im je raspon krila. I izdržljivost. Dojma sam, međutim, kako sudionici (n)ove „oktobarske revolucije“ zapravo i ne znaju što ih čega kad se – opijeni pobjedom – spuste s olimpijskih visina koje, pa makar i nakratko, dodatne svaki pobjednik. A mnogima krila ostanu spaljena. Nisu se, dok im je cilj bio samo srušiti Njega – konačno(!), previše zamarali što će biti sutra. Okolnosti su to u kojima se brzo gubi link s realnošću.
Smetlište ili…
Uostalom, i Srdanović – sve s tri prsta mašući u izbornoj noći! – veli kako se veličanstvenosti njihove pobjede najbolje zrcali u tomu što je „osoba koja je desetljeće i pol zavijala u crno zasluženo završila na smetlištu povijesti“. Nisam baš dojma da je tomu tako. Podsjećam, u šatoru poraženih su u izbornoj noći – prkosno! – pjevali Baju Malog Knindžu i Svaka bi fukara da ubije vuka.
Vrijeme pred nama, poglavito ono koje čeka Srbe – pobijeđene i pobjednike – pokazat će kako će završiti ta njihova “životinjska farma”, s tim svim, kokošima, vukovima… Vidjet ćemo/vidjet će tko je tu fukara, a tko (pravi) vuk – vučina takoreći; (Aleksandar je trenutačno samo – vučić…)
No stečevine „oktobarskih revolucija“ u Srba – upozoravajuće su. Blagotvorno bi bilo da nas ova pozitivno iznenadi./HMS/
