U pravu je hrvatski vicepremijer Medved kada kaže kako nije pitanje ideologije, nego elementarne humanosti i ustavne obveze moderne Hrvatske prema dostojanstvu svakog njezina građanina. No, više od 80 godina to se dostojanstvo ne vraća. Je li došlo vrijeme? Konačno!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Sad se već, budući da se u međuvremenu zapravo ništa bitno nije dogodilo, može kazati kako je pohod Ivana Penave Ljubljani potkraj kolovoza i susret sa slovenskim premijerom Janezom Janšom bio uspješan samo u jednom – pokazao je, naime, kako se žrtve komunističkih zločinaca i dalje u Hrvatskoj komemoriraju sa – stanovitom zadrškom. I, ne bez poteškoća, politiziranjem isforsiranim.
Stoga danas, potkraj prohladnoga listopada, treba podsjetiti na taj ljetni dan kada je – praktički službeno – u slovenskoj metropoli potvrđeno kako je u protutenkovskom rovu u Teznu u svibnju 1945. ubijeno i zakopano između 15 000 i 20 000 razoružanih pripadnika Hrvatske vojske i civila.
Projekt Tezno
Slijedom čega ocjena potpredsjednika Hrvatskog sabora i Janšina gosta kako je riječ o najvećoj masovnoj grobnici u Europi, nipošto nije pretjerana. Nakon ljubljanskoga susreta, Penava pak nije krio optimizam. Iz njegova je Domovinskog pokreta priopćeno kako je Vlada Slovenije spremna na suradnju s hrvatskim vlastima u istraživanju grobišta, uz podsjećanje kako je u Sloveniji već donesen Zakon o prikrivenim vojnim grobištima. Također, prema tvrdnji upućenih, koje citira hrvatski tisak, ta hrvatska susjeda već provodi administrativne predradnje potrebne da bi se taj veliki posao obavio.
Što bi, planirao je Penava, Hrvatska trebala sufinancirati. Štoviše, pred Povjerenstvom za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, koje je utemeljeno u srpnju 2025., trebao se krajem rujna naći i prijedlog zaključka da se u državnom proračunu za iduću godinu osigura novac za „projekt Tezno“, koji predviđa podizanje spomen-parka žrtvama komunističkog zlosilja te, uz to, i formiranje ustanove koja bi imala i znanstveni karakter, što bi omogućilo znanstveno napredovanje kroz dokumentiranje i evidentiranje zločina počinjenih nakon ’45.
Međutim, zbog nedostatka kvoruma, sjednica je odgođena. I nakon čega su počele, pa gotovo bi se kazalo kronične, hrvatske teorije zavjere.
Glupost na Bleiburgu…
Medijske su špekulacije upućivale na zaključak kako se HDZ-u baš i ne sviđa što je mlađi partner u vladajućoj koaliciji, Penavin DP, preuzeo, prema sudu javnosti, sve konce ovoga projekta u svoje ruke te mu se zbog toga baš i ne žuri s njegovom realizacijom. Navodno su – čak! – Penavi zamjerili i što se bez prethodnih konzultacija uopće zaputio u Ljubljanu. Pri čemu se napominje i kako ni izbori – proljeće 2028. – nisu baš daleko…
Zaboravlja se istovremeno kako je Penava, želeći preuzeti Povjerenstvo, odbio ministarsko mjesto u hrvatskoj Vladi. Replicirajući onima koji su ih – medijski – optuživali za (tihu…) opstrukciju, u vladajućoj su stranci podsjetili kako je na otkrivanju grobišta, ekshumacija i dostojnu ukopu poratnih žrtava već od ranije vrlo aktivno radilo Ministarstvo branitelja na čelu s HDZ-ovim ministrom i potpredsjednikom Vlade Tomom Medvedom.
U kontekstu ovoga slučaja – ili pak „slučaja“ – film je vraćen nešto ranije, na svibanjsku komemoraciju u Bleiburgu, nakon koje je Penava izrazio nezadovoljstvo činjenicom da je kao izaslanik Sabora i Vlade tamo pozdravljen hrvatski veleposlanik u Austriji Daniel Glunčić, unatoč tomu što je na komemoraciji bio nazočan i on, potpredsjednik Hrvatskog sabora. „Učiniti ovo je podcjenjivanje, glupost i nešto što se ne radi. Što je u glavama predsjednika Vlade i predsjednika Sabora kada, uz njihovu spoznaju o mojoj nazočnosti kao potpredsjednika Sabora i predsjednika Povjerenstva, me odluče ovako ignorirati“, nije (baš) birao riječi bleiburški hodočasnik.
Svibanj (kao) dobar znak
Kasnije su ratne sjekire (malo) zakopane, pa je došlo do obostranih izjava kako je projekt zajednički te da mu onda samo tako treba i pristupati. Jesu li to samo riječi koje bi trebale umiriti javnost, ili zaraćene strane uistinu tako misle, znat će se ubrzo. Vrijeme je, naime, kada će na dnevnom redu saborskog zasjedanje biti proračun za 2027. Ipak, treba podsjetiti i kako je – unatoč unutarhrvatskim naklapanjima – u svibnju Hrvatska od Slovenije prvi put službeno preuzela posmrtne ostatke 500 hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, vratila ih u domovinu te ih u kolovozu dostojno ukopala u Donjem Macelju.
„Ovo nije pitanje ideologije, nego elementarne humanosti i ustavne obveze moderne Hrvatske prema dostojanstvu svakog njegova građanina. Naša je dužnost osigurati ime, mir i grob svakom čovjeku koji je ubijen bez suđenja, jer se demokratska država ne gradi na prešućenim jamama, nego na nepobitnoj povijesnoj istini“, kazao je tom prigodom vicepremijer Medved. Što bi, u biti, trebala biti platforma za suradnju unutar Vlade – bez ikakva natjecanja.
A, posljednje vijesti, s početka listopada, govore kako je Penavino povjerenstvo predložilo Vladi uspostavu spomen-mjesta posvećena žrtvama komunističkog režima, a lokaciju tek treba odrediti.
Zagrebački krijesovi…
„Kao Povjerenstvo donijeli smo zaključak da Vlada to treba razmotriti, a Vlada će u konačnici donijeti odluku i konačan stav o tom pitanju“, kazao je Penava nakon sjednice čiji rad, eto, ovoga puta nije omeo nedostatak kvoruma i u koji se uključio i predstojnik Ureda predsjednika Vlade Zvonimir Frka Petešić. Što upućuje kako su stariji i mlađi partner u koaliciji odlučili vući na istu stranu. Baš, uostalom, kao i ova Penavina izjava koja u prvi plan stavlja hrvatsku Vladu. Kako zapravo i treba biti.
Stanoviti bi se problem mogao pojaviti prilikom određivanja lokacije spomen-parka ili spomen-područja. Trenutačno su u opticaju: zagrebački Mirogoj, Macelj, Udbina… Glavni bi grad, međutim, trebao biti prva opcija. Mada, okolnosti ne idu na ruku takvom jednom rješenju. Trenutačno su, naime, u Zagrebu na vlasti oni koji su prilično skloni vratiti Brozu trg usred hrvatske metropole.
Oni, dakle, koji (tradicionalno…) svake godine u proljeće obilježavaju ulazak partizana u Zagreb 8. svibnja ’45. kada su počela masovna ubojstva civila i vojnika koji su se povlačili pred komunističkim snagama. Mnogi su bili zarobljeni i odvedeni na Križni put gdje su bez suđenja ubijeni. Brojni dokumenti i svjedočanstva potvrđuju da su partizani provodili masovne likvidacije, a žrtve su uključivale hrvatske vojnike, civile, intelektualce, svećenike i mnoge druge.
Glavni grad kao i – svugdje
Pri donošenju odluke – a koliko je ona blizu, bit će jasnije nakon usvajanja proračuna za 2027. – trebalo bi slijediti iskustva drugih postkomunističkih država koje su već komemorirale svoje žrtve komunističkoga bestijalnog iživljavanja.
Primjerice, u Budimpešti je Kuća terora smještena u bivšem sjedištu mađarske tajne policije te prikazuje zločine i nacističkog i komunističkog režima. Litavci su pak u Vilniusu, u zgradi koja je bila zatvor KGB-a (prije toga Gestapa), podigli Muzej okupacije i borbe za slobodu koji je ključna povijesna institucija koja dokumentira 50-godišnju okupaciju Litve. Poljska i Češka utemeljile su institute koji istražuju zločine, upravljaju arhivima tajnih službi i izdaju publikacije. Slovačka je podigla Vrata slobode u predgrađu Bratislave, ispod dvorca Devin, na nekadašnjoj granici iza Željezne zavjese između Čehoslovačke i Austrije.
Ima, dakle, različitih inačica, ali su sve vezane za – glavni grad. Zanimljivo je, međutim, kako Zapad gleda na rješenja u postkomunističkim državama u kontekstu komemoriranja komunističkih zločina.
Naime, 2014. tadašnji je američki veleposlanik u Ljubljani Joseph Mussomeli, frustriran time što Slovenija godinama odgađa podizanje zajedničkog spomenika žrtvama totalitarizama, samoinicijativno podigao spomen-ploču posvećenu žrtvama totalitarnih režima na ogradu Veleposlanstva, gdje se i danas svake godine, 23. kolovoza, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, polažu vijenci.
Treba li i Hrvatskoj američka lekcija?
No, Slovenija je, možda baš nakon ove američke lekcije, 2017. na ljubljanskom Kongresnom trgu, ipak, podigla spomenik zamišljen kao monument domovinske pomirbe, koji obuhvaća žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata, pa tako i žrtve fašizma, nacizma i poslijeratnog komunističkog nasilja. Slovenska desnica, za koju je aktualni premijer Janša zapravo sinonim, nije zadovoljna ovim rješenjem. Traži, naime, jasniju osudu komunističkog zlosilja.
Treba evo vjerovati kako Hrvatska neće, poput Slovenije, čekati „američku lekciju“, nego da će ubrzo krenuti s realizacijom spomen-parka jer su, uz ino, HDZ i DP vezali zastave. Slijedom čega kažimo i kako su prošloga tjedna Hrvatske ruže promovirale spot za pjesmu Nene Ninčevića Nestali, koji je, u režiji Jakova Sedlara, sniman u: Vukovaru i okolici, Kevinoj jami, Maclju, Teznom i Hudoj jami.Evo zato i (samo) jedan stih koji bi morao biti stimulativan koalicijskim partnerima:
Čujem buru, po Zagori brije,
čujem sve što čuo sam i prije,
u tišini gori samo nada,
doć’ će braća, doć’ će braća bilo kada.
/HMS/
