Zamislite da danas neki voditelj dnevnik na HRT-u završi, kao nekoć Branimir Dopuđa, uz malu preinaku s: „Pozdrav svoj braći Hrvatima ma gdje bili!“ Što bi na to Dalija Orešković?! Da ne spominjem prvu Bakirovu (stranačku) čakiju, nedavnoga, sad već glasovitoga, gosta katedrale (hrvatskoga) duha…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Čitav je niz, zapravo retoričkih pitanja postavio hrvatski premijer potkraj prošloga tjedna, neizravno polemizirajući s onima koji su se tradicionalno, kada je o toj temi riječ, osovili na zadnje noge na spomen povećanja broja zastupnika iz dijaspore (s i bez navodnika) u Hrvatskom parlamentu.
Milijun, manje-više
„… A što Hrvati izvan Hrvatske ne pridonose hrvatskoj ekonomiji? Ne šalju možda doznake u Hrvatsku? Zar Hrvati iz BiH, naša braća, nisu bitni, ima ih više od milijun koji žive u Hrvatskoj, a porijeklom su iz BiH“, pokušao je objasniti Andrej Plenković raznim, naročito od Thompsonova lanjskog koncerta na zagrebačkom Hipodromu, preglasnim dalijama i sličnim, kako je riječ o jednom narodu – bez obzira na adresu. I porez…
Tvrde su, međutim, to uši. Uostalom, predšasnici Oreškovićke i možemovaca znali su – čak! – i 1990-ih, usred, dakle, rata bljesnuti grafitima u kojima prizivaju Srbe da se vrate umjesto Hercegovaca… Tadašnji šovinizam koji se ponajviše manifestirao pričama o varalicama četvrtastih glava u bijelim čarapama, s malim se stankama zadržao do danas. I – jači je no ikad. U, doduše, ponešto drugačijoj izvedbi. Tako primjerice rečena zastupnica u Hrvatskom saboru u svibnju ove godine inkriminira (…) Željku Markić tvrdnjom kako u Hodu za život okuplja ljude iz Livna da u Zagrebu, veli, pametuju kakve bi zakone o pobačaju trebala imati Hrvatska. A, prije sedam godina, također u svibnju, sudjelujući u tzv. Hodu za slobodu u Rijeci, sudionike Hoda za život nazvala je ustašama i fašistima.
Neumorna je, međutim, ta predsjednica (istoimene) stranke „Dalija Orešković i ljudi s imenom i prezimenom“. Lani u kolovozu Zlatko Dalić je u Sinju, referirajući se na histeriju Lijeve naše nakon što je pola milijuna Hrvata na Hipodromu pjevalo domoljubne pjesme, kazao kako glasna manjina stalno vrijeđa i ne želi Hrvatsku. Glasnogovornica te dobro raspoređene i poglavito medijski zastupljene manjine, uzvratila mu je, pitajući se kako netko rođen u BiH uopće može etiketirat. Nas, veli, Hrvate ovdje rođene, koji nemaju drugu državu niti drugu domovinu?
Koga doglavnikova čakija ubode…
Bijedna je to, kako ju je uostalom detektirao i Plenković, retorika. Ali, i na razini bošnjački šovinista, koji pak imaju tezu starostavnu kako su Hrvati u Hrvatskoj, a u BiH žive bosanski katolici. Hercegovačke, doduše, ne spominju… Jednoga od njih, Harisa Zahiragića imala je prigodu prošloga tjedna upoznati šira hrvatska javnost nakon što se uprizorio na Hrvatskoj televiziji, promičući omiljenu disciplinu Temeljne u Bošnjaka – prebrojavanje. Nisu – hoću vjerovati! – u katedrali (hrvatskoga) duha, kako ju je ranih 1990-ih neodmjereno krstio Antun Vrdoljak, znali da je tomu prvom ispod Bakira Izetbegovića umjetničko ime Čakija. Ali, eto, mi iz Sarajeva, pa i iz Dalijine fiksacije – Livna, znamo, iz takoreći prve ruke, ponešto o tomu. Zato smo se – malo?! – začudili ugledavši da taj glasoviti bošnjački intelektualac nastupa u emisiji koja nije označena “Roditeljskom pažnjom”…
Slijedom čega legitimno je, na Plenkovićevu tragu, i ovo retoričko pitanje: Nije li dosta što nas doglavnik Izetbegovića II., glasoviti Čakija, po uzoru na stranačkoga si šefa, prebrojava po HRT-u, još ćemo se – valjda – i među se prebrojavati nacionalno atestirani po modelu Orešković?!
Vratimo se, međutim, potencijalnom povećanju broja zastupnika u Hrvatskome parlamentu. Zanimljiva je, naime, povijest toga (teškog…) slučaja. U biti, aktualizirana je u značajnijoj mjeri nakon žurne reakcije i žestokoga protivljenja iz Predsjedničkih dvora. “Plenković bi povećavao broj saborskih zastupnika i to baš iz dijaspore. Ništa od toga. O životu, o zakonima i o vlasti u Hrvatskoj trebaju odlučivati građani koji žive u Hrvatskoj. I to po načelu ravnopravnosti – svaki glas mora isto vrijediti. Za svakog zastupnika isti broj glasova”, napisao je predstojnik Ureda predsjednika Hrvatske Orsat Miljenić, čiji je šef gore na Pantovčaku Zoran Milanović, inače livanjskoga podrijetla, oženjen Sanjom Musić, duvanjskih korijena.
Geni kameni
No hrvatski je predsjednik i povijesno, a ne samo krvno i obiteljski, involviran u „slučaj dijaspora“. Što, dakako, nije propustio podsjetiti i hrvatski premijer, vrativši nas u 2010., u doba kada se mijenjao Ustav. Milanovićev je SDP podršku ustavnim promjenama vezanim za ulazak Hrvatske u Europsku uniju uvjetovao smanjenjem broja – s tadašnjih (mogućih) 12, na tri mandata dijaspore. Uz to, SDP je inzistirao da se ne smije glasovati izvan sjedišta diplomatskih i konzularnih ureda, čime je velikom broju Hrvata koji žive daleko od diplomatskih sjedišta onemogućeno glasovanje na izborima, smatra premijer.
Slijedom čega treba napomenuti kako je HDZ tri puta pobijedio na Općim izborima i nakon što je na snagu stupio SDP-ov izborni model. Tako da je potpuno deplasirana teza kako Plenković nastoji dijaspori ponovo dati na – izbornom – značaju jer će (navodno) na sljedećim izborima svaki osvojeni mandat biti važan. Pritom, oni koji vjeruju kako su raskrinkali premijerov podli plan, ne dvoje da bi svi mandati išli HDZ-u. Čak i ako, misle, (samo) udvostruče broj sa sadašnjih tri, bilo bi to značajno. Možda i presudno…
Što bi danas Branimir Dopuđa?!
Zanimljivo, nitko ne postavlja pitanje: Zašto dijaspora – s ili bez navodnika – redovito glasuje za HDZ? A, ne za – hrvatsku (…) sljedbu Aleksandra Vučića, koja, baš kao i beogradski im uzor, svugdje po Hrvatskoj vidi – ustaše. Iz, dakako, dijaspore ponajviše. Čudno, uistinu… I, kako je Milanovićev Orsat vratio Plenkovića u 2010., vratimo se još malo dublje u povijest. U, štoviše, prošli vijek. Tada je – pokoj mu duši! – Branimir Dopuđa, završavao dnevnik s: “Pozdrav svim hrvatskim braniteljima ma gdje bili.” Mislio je uistinu na sve Hrvate – pa i one iz Livna… – koji su se borili za Hrvatsku. I, ne samo na njezinu teritoriju.
Možda bi danas to bilo neprimjereno, jer mirno je – koliko-toliko – doba. A, možda i patetično da neki voditelj na HRT-u dnevnik, uz malu preinaku u odnosu na pokojnoga Dopuđu, završi s: „Pozdrav svim Hrvatima ma gdje bili.“ Ili, temeljem onoga što ovih dana govori Plenković: „Pozdrav svoj braći Hrvatima… I svi moramo biti tim Hrvatska, gdje god da jesmo!“ Što bi na to Dalija Orešković?!
Da ne spominjem prvu Bakirovu (stranačku) čakiju, nedavnoga, sad već glasovitoga, gosta katedrale (hrvatskoga) duha…/HMS/
