Još otkako je Yul Brynner, po nalogu trostrukog narodnog heroja, srušio most na Neretvi, nijedan most nije izazvao toliku pozornost kao onaj što se prošloga utorka urušio na Savi. Slijedom čega smo – čak! – došli i do dvoumice: Može li netko tko se preziva Amidžić atestirati tko je (ne)obični musliman. I još: Čiji je Srđan – amidžić?!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Urušeni most na graničnom prijelazu kod, s bh. strane, Gradiške te, s hrvatske strane, Stare Gradiške više je od simbolike. Riječ je, naime, o granici Europske unije prema zemlji koja je trenutačno na kraju reda u europskoj čekaonici. A, čini se pritom kako ni ostale joj suputnice sa Zapadnog – i, evo, pomalo zaboravljenog! – Balkana nisu u baš nešto boljoj poziciji.
Ukrajinska prečica
Primjerice, sredinom je prošloga tjedna Friedrich Merz predložio da Ukrajina dobije izravnu ulogu u strukturama Europske unije kao privremeni korak ka punopravnom članstvu u EU, što bi, prema njegovim riječima, moglo pomoći u postizanju sporazuma za okončanje rata izazvana ruskom invazijom.
U pismu liderima EU-a, u koje je uvid imao Reuters, njemački je kancelar dodao, nonšalantno rekao bih, kako države poput Moldavije i Zapadnog Balkana ne bi dobile status pridruženih članica, nego (samo) niži status promatrača u institucijama EU-a. Slijedom čega je jedan niži neimenovani njemački dužnosnik rečenoj agenciji povjerio kako bi u Bruxellesu mogli zamisliti redovite zajedničke sjednice Europske komisije ili Europskoga parlamenta, uz sudjelovanje predstavnika zemalja Zapadnog Balkana.
E, sad valja – uistinu! – zamisliti taj europski kriterij prema komu država kojoj se trenutačno ne zna ni koliki joj je teritorij i koja je (ponovno) europski korupcionaški prvak, ima prednost pred (Sjevernom) Makedonijom koja je i ime žrtvovala kako bi ispunila svaku briselsku želju. A tu je i Crna Gora koja je, uz velike unutarnje prijepore, ušla u NATO. Usprkos čak i tomu što je Rusija u razdoblju od 2002. do 2006. u tu državu investirala 156,5 milijuna eura.
Daleko je Krnjiću granica
No, vratimo se našem (…) urušenom mostu koji je Bosnu napaćenu – ne samo simbolički – nego i doslovce, odvojio od EU-a. Kad je pao, izazvao je dakako prometni kolaps, ali i podsjetio kako je još prije šest mjeseci dovršen novi granični prijelaz. Ali, njegovo službeno otvorenje priječio je član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje Zijad Krnjić koji već evo pola godine inzistira da se prije odluke o otvaranju usuglase novi koeficijenti raspodjele prikupljena PDV-a te da se prethodno riješi dug Republike Srpske prema Federaciji BiH veći od 150 milijuna KM. I, dok je prošloga utorka trajao kaos na (europskoj) granici, Krnjić nije odustajao. Valjda mu je granica daleko, pa nema predstavu što ovo njegovo tvrdoglavljenje znači. Blizu je, međutim, granica Srđanu Amidžiću koji gotovo sa svoga banjolučkog balkona može vidjeti kako je Gradiška u obruču, poglavito teretnjaka punih bh. robe, te što se (sve) prema Bosni, također u kolonama, valja iz Hrvatske.
I, nije, dakako, taj bh. ministar financija bio sretan onim što vidi te se odmah sjetio blokadera Zijada. „On nije Bošnjak, on je jedan obični musliman koji mrzi Srbe, ali mrzi i Bošnjake i Hrvate i ništa mu nije svejedno. Nije mu svejedno ni mogućnost da je ovdje mogao poginuti Amir ili Stipe“, ispalio je.
Duraković o balinluku
Jasno, nije trebalo dugo čekati da mu uzvrate – uglavnom prijeteći kaznenim prijavama – Bošnjaci iz Sarajeva, ma iz koje stranke dolazili. Kada bih, kao što nisam, bio ciničan, mogao bih postaviti možda čak i retoričko pitanje: Može li netko tko se preziva Amidžić atestirati, bez posljedica, tko je (ne)obični musliman. I još: Čiji je, zapravo, Srđan – amidžić?!
U biti, ma čiji bio, vratio me je u srpanj prošle godine. Toga se vrućega sarajevskog ljeta Elmedin Konaković, koji je drsko ex-reisu Mustafi Ceriću preoteo titulu facebook efendije, sjetio Nijaza Durakovića. Veličajući mu lik i djelo, šef se bh. diplomacije – u kapacitetu lidera Naroda i pravde – obračunao s, da izvinete, balijama. Zapravo, ponovio je Durakovićevu definiciju (nekih) svojih sunarodnjaka.
„…Ovovremeni balija je upravo taj. On se obogatio na muci narodnoj, on nipodaštava znanje, umjetnost, znanost i kulturu. On hoće da kupi i kupuje sve. U ime Allaha, pa sve u džep! U ime nacije, pa sve na svoj konto. U ime vjere, pa sve u bezvjerje. U ime države, pa sve protiv nje, itd.“, govorio je Duraković dodavši kako balinluk time postaje, ne samo način mišljenja i djelovanja, nego i svojevrsna pošast koja prijeti ugušiti sve ono što je Bosnu izdvajalo u smislu univerzalnih vrijednosti i civilizacijskih prednosti.
Nečiji amidžić – ipak…
Istina, napali su, uglavnom po društvenim mrežama, Konakovića zbog tuđega „verbalnog delikta“, ali nitko mu nije prijetio kaznenim prijavama. Kao što je evo on podnio kaznenu prijavu protiv zamjenika ministra sigurnosti Ivice Bošnjaka i direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH Zorana Tegeltije zbog „udruženog (ah, taj omiljeni bošnjački termin… op. J.Vr.) djelovanja kojim je – ipak! – omogućeno otvaranje novog graničnog prijelaza u Bosanskoj Gradišci mimo svih procedura, pravilnika i zakona.“
Zanimljivo, nije ovim povodom Konaković dirao Amidžića… (Možda je zbilja Srđan nečiji – amidžić?!)
Kako bilo, ovo atestiranje tko je kakav musliman, prema eresovskim kriterijima – pustimo pokojnoga Nijaza da počiva u miru – dovelo nas je ni manje ni više doli do Christiana Schmidta koji je u intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung prilično potresen, ali ne zbog toga što je naprasno ostao bez posla, nego zbog nasilna govora mržnje.
„Svaka uvrjeda dostupna na bosanskom jeziku protiv bosanskih muslimana baca se na njih do te mjere da se izraz ‘Turčin’ koristi kao neprihvatljiva uvrjeda. Sve se to provodi bez oklijevanja i nema povlačenja“, kazao je odlazeći Visoki i prije negoli će Amidžić posegnuti za svojim atestiranjem. Ali, ipak, gotovo godinu nakon što se Konaković sjetio kako je prvi predsjednik SDP-a definirao balije u Bošnjaka.
Sumnjivo lice
A to što se uvrjede dostupne na bosanskom jeziku poput „ustaša“ i „četnika“ bacaju kao sinonimi za Hrvate (plus još i UZP-ovci) i Srbe, Schmidta nije naročito kosnulo. I, neka ga je zato odnijelo! Ma koliko FAZ-u povjerio kako teška srca ide iz Bosne…
No, baš kao što jedna lasta ne čini proljeće, koje, evo, nikako doći u Bosnu zaboravljenu, tako isto ne mora značiti kako jedan urušeni most prema Europi znači kraj europskoga puta. Ili, svejedno, sna. Pustimo simboliku iz Gradiške! Uzmimo, dok se drugačije ne dokaže, kako je Merzova prečica za Ukrajinu samo jedno, njemačko mišljenje. Budući pak kako teški bolesnik gotovo uvijek traži i drugo mišljenje, posegnimo za dijagnozom Antonija Zanardija Landija koji slovi za nasljednika uskoro bivšega Schmidta. Taj je bivši talijanski veleposlanik u Srbiji preko noći ušao u medijsku modu te je zaredao s intervjuima, ili makar izjavama, po brdovitom Balkanu.
Osobito je zanimljivo njegovo mišljenje – čak i ako ne dođe u bijelu kuću na Miljacki – o Europi za koju je odlazeći Nijemac u rečenome razgovoru kazao kako nema (nikakvu!) strategiju za BiH. Dakle, taj Talijan, koji je političkom, a i medijskom Sarajevu sumnjiv jer je – prije dva desetljeća – ambasadorovao po Beogradu, gotovo da je na Schmidtovoj crti kada govori o aktualnom Starom kontinentu, utjelovljenom u Bruxellesu. Drži, istina, kako će Europa opstati i trajati, ali će, vjeruje, opstati oslabljena ovim iskušenjima jer je došlo do ogromna gubitka kohezije. Uz to, drži kako se europsko vitalno središte pomiče sve više prema istoku.
EU nema spasa, propasti neće
„Naći ćemo se s Njemačkom koja će biti ponovno naoružana jer je to jedina zemlja koja ima fiskalnu i financijsku sposobnost zaista provesti ponovno naoružanje koje se čini kako postaje nužnost za Nijemce zbog krize automobilskog sektora. (Primjerice Mercedes-Benz, op.a., ozbiljno razmatra mogućnost proizvodnje oružja.) Dakle, to nisu potpuno umirujuće perspektive“, drži Landi apostrofirajući i vrlo ozbiljnu političku krizu u Francuskoj.
Međutim, kako se špekulira da je on zapravo američki favorit za najvažniju fotelju u OHR-u, znakovita je njegova procjena odnosa Bruxelles – Washington. „… Imamo Sjedinjene Države koje u ovome trenutku ne djeluju prijateljski prema Europi, a posebice prema europskoj integraciji, i Rusiju koja je izrazito antagonizirana. Dakle, ne postoje uvjeti za razvoj u federalističkom smislu. Uvjeti za razvoj, ekonomski rast i jačanje sistema možda postoje, ali ih trenutačno ne vidim!“, pesimist je taj talijanski diplomat koji je 24. svibnja proslavio 77. rođendan…
Procjena EU-a, i ona bivšega, a evo možda i budućega visokoga predstavnika, čini se ipak ne dopire podno Trebevića gdje su oni koji tamo politički stoluju, usprkos tomu što je Južna plinska interkonekcija gotova stvar, i dalje skeptični prema ovome projektu vrijednom 1,5 milijarda eura.
Znak sa Save
Tako Sabina Ćudić i sama, kao uostalom svekoliko političko Sarajevo, iznenađena Schmidtovom abdikacijom, misli kako prioritet BiH mora ostati europski put i europski standardi kada je riječ, uz ino, i o energetskom sektoru i investicijskim interesima SAD-a. Koji, jasno, u „slučaju Južni“ nisu sukladni onim europskim, pa Čudić(ka) veli: „Uz dužno poštovanje našim prijateljima u Washingtonu, naš plan nije pridruživanje Sjedinjenim Američkim Državama, nego Europskoj uniji!“
Neće BiH, neka ne brine spomenuta predsjednica Naše stranke, zbog rečenoga američkog plinskog projekta – kao što bi to, kako prijeti Trump, mogla biti Kanada – biti 51. zvjezdica na američkoj zastavi. Nismo mi te sreće… Ali vidjeli smo što veli Merz, nema Bosne nigdje ni u ozbiljnim europskim planovima. OVO OVAKO trajat će, rekao bih, dok traje, bez naročita obaziranja bilo Washingtona, bilo Bruxellesa. Osim eventualno kakva dekreta koga će nametnuti neki novi Schmidt…
Dakle, ono urušavanje mosta na Savi prema Europi prilično je znakovito glede europske perspektive Bosne i Hercegovine. Uz to, događaji koji su uslijedili potvrdili su kako su i mostovi unutar Nedjeljive i Tisućljetne, ne urušeni, nego razoreni. /HMS/
