“Dragi Bošnjaci, dok bezbrižni lijepite svoje Panini sličice, samo poslušajte šta se pjeva i gleda u našem komšiluku iliti susjedstvu.”
Tako počinje objava Muhameda ef. Velića, sarajevskog imama i javnog komentatora, koji je Bošnjacima poručio da poslušaju hrvatsku pjesmu “Andromeda”, ovogodišnju pjesmu Hrvatske na Eurosongu, te da pogledaju crnogorsko-srbijanski film “Obraz”. Nakon toga, kaže Velić, neka nastave “bezbrižno” lijepiti Panini sličice.
Na prvi pogled, riječ je o još jednoj Facebook opomeni u stilu: “ne spavajte, neprijatelji su svuda oko nas”. Ali stvar je mnogo ozbiljnija. Velić nije izrekao otvorenu optužbu. On je učinio nešto perfidnije: sugerirao je strah. Poslao je poruku da Bošnjaci trebaju biti zabrinuti zbog onoga što se pjeva u Hrvatskoj i gleda u Srbiji i Crnoj Gori, piše Zapad.ba, čiji osvrt prenosimo u nastavku:
Drugim riječima, jedna eurovizijska pjesma i jedan film pretvoreni su u dokaz da “komšiluk” navodno nešto sprema.
To više nije vjerska poruka. To je političko zastrašivanje.
“Andromeda” nije pjesma protiv Bošnjaka
Hrvatsku na Eurosongu 2026. predstavlja grupa LELEK s pjesmom “Andromeda”. Prema objavljenom tekstu pjesme, ona govori o sjećanju, strahu, majkama, ropstvu, podanicima i povijesti koja se ponovno piše. U stihovima se pojavljuju slike baka, kćeri, majki, porušenih gnijezda i vojnika.
Članice grupe su objasnile da je pjesma nadahnuta tradicijom katoličkih žena iz Bosne i Hercegovine koje su se u vrijeme Osmanskog carstva tetovirale kako bi se zaštitile od otmica, prisilnih brakova, ropstva i nasilja. Ta tetovaža nije bila samo ukras, nego znak identiteta, otpora i preživljavanja.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: što je u tome sporno?
Zašto bi pjesma koja govori o stradanju katoličkih žena u vrijeme osmanske vlasti bila poruka protiv današnjih Bošnjaka? Zašto bi se bilo koji Bošnjak, a posebno imam, prepoznao na strani onih od kojih su se te žene pokušavale zaštititi?
Ako pjesma govori o žrtvama osmanskog nasilja, onda se civiliziran čovjek s tim žrtvama suosjeća. Ne vrijeđa se zbog njihova sjećanja. Ne proglašava njihovu memoriju prijetnjom. Ne sugerira vlastitom narodu da se treba plašiti Hrvata zato što Hrvati pjevaju o traumama svojih baka i prabaka.
Upravo je to najproblematičnije u Velićevoj objavi. On kao da poručuje: čim Hrvati spomenu osmansko nasilje, Bošnjaci trebaju biti uznemireni.
A zašto?
Zar su Bošnjaci Osmanlije? Zar se današnji Bošnjaci trebaju poistovjećivati s carstvom, vojskom i poretkom koji je vladao Bosnom stoljećima prije moderne bošnjačke nacije? Zar je spominjanje patnje katolika automatski napad na Bošnjake?
Ako nije, onda nema razloga za paniku. Ako jest, onda problem nije u “Andromedi”, nego u Velićevu razumijevanju povijesti.
Opasna logika vjerskog zastrašivanja
Velićeva objava funkcionira po starom obrascu: ne kaže se izravno “Hrvati i Srbi vam spremaju zlo”, ali se ostavi dovoljno prostora da publika sama dođe do tog zaključka.
“Poslušajte šta se pjeva.”
“Pogledajte šta se gleda.”
“Pa onda nastavite bezbrižno.”
To je retorika stalne opasnosti. Retorika u kojoj su susjedi uvijek sumnjivi, kultura je uvijek šifra, pjesma je uvijek prijetnja, film je uvijek najava, a Bošnjaci se stalno moraju držati u stanju straha.
Takva poruka nije nevina. Pogotovo kada dolazi od imama.
Vjerski autoritet ne bi smio širiti paniku među ljudima. Ne bi smio od umjetničkih djela praviti dokaz kolektivne ugroženosti. Ne bi smio sugerirati da čitavi narodi iz susjedstva kroz pjesme i filmove šalju skrivene prijetnje Bošnjacima.
Jer to ne vodi ni vjeri, ni razumu, ni miru. To vodi zatvaranju, sumnji i političkom radikaliziranju.
Film “Obraz” također nije dokaz zavjere
Velić u istu rečenicu stavlja i film “Obraz”, crnogorski film koji je premijerno prikazivan na festivalima i koji je inspiriran motivima pripovijetke “Obraz (Legenda o Nuru Doki)” Zuvdije Hodžića. Prema opisu produkcije, film se bavi moralom, ljubavlju, odrastanjem i cijenom ljudske žrtve “bez obzira na vjeru i naciju”.
Dakle, čak i kada je riječ o filmu smještenom u ratni i identitetski osjetljiv kontekst, ozbiljan pristup bi tražio analizu sadržaja, poruke, umjetničke namjere i povijesnog okvira.
Ali Veliću analiza nije potrebna. Dovoljno mu je da kaže: pogledajte što se gleda u susjedstvu.
I opet ista metoda: ne objasniti, nego insinuirati.
Bošnjacima ne treba strah, nego zrelost
Bošnjaci imaju pravo na svoje traume, svoje pamćenje i svoju političku opreznost. Nitko razuman ne može tražiti od naroda koji je prošao rat, progone i genocid da bude naivan prema povijesti ili prema susjednim nacionalizmima.
Ali jedno je oprez. Drugo je proizvodnja straha.
Jedno je analizirati konkretne političke prijetnje, a drugo je eurovizijsku pjesmu o katoličkim ženama iz vremena Osmanskog carstva predstaviti kao signal da se Bošnjaci moraju plašiti Hrvata. Jedno je kritizirati nacionalističke sadržaje, a drugo je svaku tuđu memoriju doživljavati kao napad na sebe.
Velićeva objava ne poziva Bošnjake na pamet. Ona ih poziva na sumnju. Ne poziva ih da razumiju susjede, nego da ih gledaju kao skrivene neprijatelje. Ne poziva ih da razlikuju umjetnost, povijest i propagandu, nego sve trpa u isti alarmistički paket.
To je štetno upravo za Bošnjake.
Narod koji se stalno drži u strahu ne postaje jači. Postaje lakši za manipulaciju.
Najvažnije pitanje ostaje: zašto se Velić identificira s Osmanlijama?
“Andromeda” otvara temu katoličkih žena koje su u osmanskom razdoblju tražile načine da sačuvaju identitet, tijelo, vjeru i dostojanstvo. Ako je to povijesna trauma hrvatskih katolika u BiH, onda bi normalna reakcija trebala biti: razumijemo da i drugi imaju svoje rane.
Ali Velić reagira kao da je ta pjesma optužnica protiv Bošnjaka.
To je pogrešno i opasno.
Današnji Bošnjaci nisu odgovorni za Osmansko carstvo. Nisu odgovorni za njegove vojske, poreze, otmice, nasilja ili imperijalne politike. Ali ako netko svako spominjanje osmanskog nasilja doživljava kao napad na Bošnjake, onda sam uspostavlja vezu koju drugi možda nisu ni postavili.
Drugim riječima, problem nije što LELEK pjeva o katoličkim ženama koje su se štitile od osmanskog nasilja. Problem je što se jedan bošnjački imam zbog toga osjeća prozvanim.
To je pitanje koje zaslužuje odgovor.
Zaključak
Muhamed ef. Velić imao je priliku učiniti nešto korisno: pozvati Bošnjake da razumiju kako i Hrvati imaju svoje povijesne traume, svoje bake, svoje rane i svoje simbole. Mogao je reći da se tuđa patnja ne mora doživjeti kao napad. Mogao je otvoriti prostor za ozbiljan razgovor o povijesti Bosne i Hercegovine, u kojoj nijedan narod nema monopol ni na žrtvu ni na pamćenje.
Umjesto toga, izabrao je insinuaciju.
Poručio je Bošnjacima da budu zabrinuti zbog pjesme i filma iz susjedstva. Poslao im je signal da se iza umjetnosti krije prijetnja. Učinio je upravo ono što političko-vjerski populizam najčešće radi: od kulture je napravio strah, od susjeda sumnju, a od povijesti oružje.
Zato pitanje nije što se pjeva u Hrvatskoj.
Pitanje je zašto jedan imam pjesmu o katoličkim ženama iz vremena osmanskog nasilja čita kao poruku protiv Bošnjaka.
I još važnije: zašto se u toj pjesmi prepoznao na pogrešnoj strani povijesti?/HMS/
