Minimalan korak bi trebalo učiniti da se Federalno ministarstvo ustroji po primjeru ministarstva u HNŽ, tj. jednaka zastupljena oba sektora, HVO i Armija, koji su ravnopravni i na ravnopravan način zadovoljavaju potrebe svojih korisnika, kazao je u intervju za Katolički tjednik ministar branitelja Hercegovačko-neretvanske županije Oliver Soldo.
Ministar Oliver Soldo rođen je 12. lipnja 1971. u Mostaru, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Zvanje inženjera poslovne informatike stekao na Sveučilištu u Zagrebu, a na mostarskom Ekonomskom fakultetu stekao stručnu spremu diplomiranog ekonomiste.Prije negoli je došao na položaj ministra u Ministarstvu za putanja branitelja Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, radio je u Ministarstvu unutarnjih poslova Hercegovačkog-neretvanske županije, obnašao dužnosti vijećnika Gradske općine Mostar Jug i Grada Mostara i bio zastupnik u Skupštine Hercegovačko-neretvanske županije. Ratni je vojni invalid, nositelj je Spomenice Domovinskog rata i Reda hrvatskog križa.
Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik
Često se, gospodine Soldo, osobito kada to čine politički dužnosnici, ističe kako se odnosom prema dragovoljcima i veteranima, ratnim invalidima i obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, iskazuje osobni stav prema Domovinskom ratu. No, kako to izgleda u realnom životu, izvan, dakle, prigodničarskih govora?
Upravo tako kako ste naveli, sveta je briga svih dužnosnika koji obnašaju javne funkcije da u svom svakodnevnom radu skrbe, svatko na svoj način, u sklopu svojih ovlasti, o našim braniteljima. Jer skrb o svakom branitelju, osobito stradalnicima iz Domovinskog rata, je ujedno jedan od stupova čuvanja vrijednosti, digniteta Domovinskog rata. Nerijetko se u Zakonu prava branitelja i članova njihovih obitelji definiraju kao prioriteti, što se često ne poštuje, te bi ista trebali staviti kao obvezatna, s apsolutnom prednošću, kao primjer ističem zapošljavanje branitelja i djece poginulih branitelja i najtežih ratnih vojnih invalida. Nažalost, često pojedini dužnosnici u svakodnevnom radu zanemare ovu svetu obvezu, te branitelji osim uskraćenih im prava doživljavaju nelagodu i frustracije.
Opet s druge strane, osobito u predizborno vrijeme, braniteljima se daju nerealna obećanja, te su njihova očekivanja iznad mogućnosti i standarda našeg društva i države, te se nakon izvjesnog perioda pojavljuju dodatna razočarenja kod branitelja. Ipak, treba napomenuti da branitelje najviše zabole nepravde u raspodjeli ovo malo dobra što ga zajednički uživamo u BiH.
Budući da ste ministar u Vladi HNŽ-a, molim vas da povučete paralelu glede položaja branitelja u vašoj županiji s položajem u Bosni i Hercegovini, napose u Federaciji BiH.
Prije nego se povuče paralela treba reći da položaj branitelja u Bosni i Hercegovini nije na zadovoljavajućoj razini, neuravnotežena su rješenja, odnosno ovise od sredine do sredine, što dodatno unosi razdor među branitelje. Uzroke nalazimo u neravnomjernoj razvijenosti Županija, ali i u nepravednoj proračunska raspodjeli sredstava s Federacije prema županijama i općinama/gradovima. Što se tiče položaja branitelja u HNŽ također nije u cijelosti zadovoljavajući te nastojimo iz godine u godinu uvećavati sredstva za nove programe, prepoznajući potrebe branitelja.
Nerijetko se isticao kao problem ustroj Federalnog ministarstva, koji je onda doprinio tomu da branitelji HVO-a nisu ravnopravni na razini entiteta. Je li tomu (i danas) tako?
Položaj branitelja HVO nije ravnopravan položaju borca Armije RBiH, od priznavanja broja i jačine odličja HVO-a, pa do sudjelovanja pripadnika HVO-a u javnim pozivima i programima Federalnog ministarstva branitelja. Jedan od primjera neadekvatnog informiranja branitelja HVO-a je i neažuriranje/uskraćivanje Web stranice i tiskanica Federalnog ministarstva na hrvatskom jeziku. Minimalan korak bi trebalo učiniti da se Federalno ministarstvo ustroji po primjeru ministarstva u HNŽ, tj. jednaka zastupljena oba sektora, HVO i Armija, koji su ravnopravni i na ravnopravan način zadovoljavaju potrebe svojih korisnika.
Nerijetko se, nažalost, čuje kako su obitelji poginulih i nestalih branitelja zaboravljeni. Kakva je glede toga situacija u HNŽ-u?
Njihova prava su definirana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, a obitelji poginulih, umrlih i nestalih branitelja imaju pravo na obiteljsku invalidninu koju ostvaruju, a obitelji poginulih HVO imaju mirovinu iz RH. Također imaju pravo na prioritetno stambeno zbrinjavanje ako su stambeno nezbrinuti. Sva prava iz oblasti zdravstvene zaštite i po prioritetu prava na zapošljavanje na koje obitelji poginulih branitelja participiraju. Napravili smo sporazum sa Federalnim zavodom za zapošljavanje za Program upošljavanja djece poginulih branitelja. Zajedno s višim razinama vlasti urađen je program u kojem Ministarstvo ulaže dio novca i Federalni zavod za zapošljavanje, te se objavljuje natječaj preko Službe za zapošljavanje. Obvezno je sudjelovanje gospodarstvenika ili drugih institucija koje trebaju prihvatiti djecu poginulih branitelja da obave staž do tri godine. Sufinancira im se neto plaća u iznosu od 800 KM za visoku stručnu spremu i 600 KM za srednju stručnu spremu. Taj program traje već pet godina i imamo dosta uspjeha, a preko 150 djece poginulih branitelja i djece ratnih vojnih invalida je u našoj županiji odradilo jednogodišnji ili višegodišnji staž. Po istom programu i u našem Ministarstvu imamo četvero djece poginulih branitelja koji obavljaju staž. Cilj je da se djeca uključe i osnaže svoje radne kompetencije, da steknu radno iskustvo.
Imaju li, primjerice, braniteljska djeca prednost kod stipendiranja i(li) zapošljavanja?
U proteklih nekoliko godina Vlada HN Županije je dosegla razinu oko 2 700 stipendija godišnje u kojoj su obuhvaćeni svi naši studenti iz Županije s tim stipendijama. Imamo četiri kategorije, a to su: napredni studenti, socijala, deficitarna zanimanja i djeca branitelja. Ministarstvo za pitanje branitelja uvidjelo je u pripremi Zakona 2018., da postoji diskriminacija djece branitelja koji studiraju na pojedinim fakultetima na Sveučilištu i Univerzitetu u Mostaru. Uočili smo da nisu identična prava na svim fakultetima, tada smo pokrenuli poseban program, a to je potpora upisnine za upis u redovitu akademsku godinu našim studentima na Sveučilištu i Univerzitetu. Djeca poginulih branitelja imaju pravo naše potpore u iznosu od 400 KM, djeca razvojačenih branitelja u iznosu od 200 KM. A između 200 i 400 KM su djeca ratnih vojnih invalida i djeca nositelja ratnih odličja, sukladno invaliditetu koji imaju njihovi roditelji. A što se tiče zapošljavanja, kako sam već ranije naveo prednost pri upošljavanju sukladno pozitivnim zakonskim propisima s naglaskom da bi trebalo biti obvezatno, ali i programima koje provodi naše Ministarstvo.
Kada je riječ o braniteljskoj problematici, tema je svakako i „razvojačeni branitelji“. Kakva su im prava i mogućnosti?
Razvojačeni branitelji mogu sudjelovati na našim natječajima za upošljavanje i samozapošljavanje. Želimo im stvoriti što više uvjeta da se bave nečim individualno ili da se udruže u zadruge. U slučaju kad im stručna sprema nije adekvatna nedostajućim poslovima na tržištu rada, onda im nudimo mogućnost da kroz naše programe urade prekvalifikacije, ako su zainteresirani za ona zanimanja koja su trenutno deficitarna. Nakon toga imaju od nas uvijek potporu po zakonima koja definiraju prava branitelja. Svi branitelji imaju prioritet kod upošljavanja. Poslali smo cirkularno pismo, kao podsjetnik svim našim ustanovama u kojima je Županija vlasnik ili suvlasnik veći od 25 posto da su obvezni u svim natječajima i pravilnicima primjenjivati ovu sintagmu. Također za najugroženije razvojačene branitelje smo propisali i egzistencijalnu naknadu uz osiguranje sredstava za one koji su napunili 55 godina života do 57. godine života primjenjuje su od 1.7. 2021., dok će za one koji napune 53 i 54 godine života primjena ići od 1.10.2022. U egzistencijalnu naknadu obuhvaćene su i supruge umrlih branitelja pod istim uvjetima, kao i djeca bez oba roditelja dok se školuju.
Nedavno je obilježena akcija Lipanjske zore. Čini se kako je danas, poglavito u aktualnom političkom ozračju, od iznimne važnosti podsjećati na ratne pobjede HVO-a. I zbog poštovanja prema (poginulim) braniteljima, ali i zbog činjenice da je riječ o akciji koja je preokrenula tijek rata. Kakao iz današnje perspektive gledate na te ratne dane?
Lipanjske zore su sinonim za akciju oslobađanja doline Neretve od agresije srpske vojske. Lipanjske zore su u našem narodu dani ponosa i slave koje smo ostvarili i to je prva pobjeda nad agresorom u Bosni i Hercegovini. Lipanjske zore su preokrenule tijek rata kako u BiH, a vrlo vjerojatno i u R. Hrvatskoj. U vremenu prije agresije 1991/92., dok smo još svi radili, išli redovito u škole, na posao i obavljali svoje djelatnosti, tadašnja tzv. Jugo armija je dovela značajne snage rezervnog sastava s područja Srbije i Crne Gore i rasporedila ih na dominantnim kotama u dolini Neretve. Ukopali su se i doveli značajna materijalna tehnička sredstva te pod izgovorom vojnih vježbi ovladali su većim dijelom Grada Mostara i prilazima gradu. Poznata je činjenica da je 29. travnja tadašnje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine dalo ovlasti HVO-u da organizira obranu i oslobađanje Grada Mostara. Što je Općinski stožer Mostar učinio, te je ustrojio pod svojim zapovjedništvom devet bojni, mostarski bataljun, četiri samostalne satnije, vezu, vojnu policiju, sanitet, logistiku, topništvo i pripadnike civilne policije i druge prateće službe, organizirajući se i uspješno zaustavilo srpsko napredovanje. Naši branitelji su prije njihovog potpunog ovladavanja uspjeli sačuvati izlaz prema Gorancima, Galac i Planinicu. To su nam bile jedine odstupnice i logistički kanali. Nakon nepunih 50 dana HVO je već bila zrela vojska koja je mogla krenuti u akcije oslobađanja s postrojbama iz drugih općina Hercegovine, HOS-om i dio postrojbi HV, koji je čuvao strateško lijevo krilo obrane Dubrovnika.
Bili su to dramatični dani koji su pokazali kako boj ne bije (samo) „svijetlo oružje“…
Lipanjske zore su najbolji pokazatelj da nije jedino bitna tehnika niti ovladavanje strateškim kotama, već pravi branitelji koji srcem brane svoj dom, te mogu učiniti puno više i da su puno ubojitiji od bilo kojeg oružja. Ove godine obilježili smo 30. obljetnicu, s ponosom se dostojanstveno prisjetili Lipanjskih zora. Od 7. lipnja kada su djelujući pravcem Ševaš Njive, Klepci, Višići i Prebilovci, te dijelom općine Stolac u narednih par dana oslobodili taj prostor. 11. lipnja oslobođeni su Orlovac, Hum, te desna obala Grada Mostara. Nakon konsolidiranja naših snaga i pregrupiranja 14. lipnja smo forsirali rijeku Neretvu čamcima, jer je agresor pri povlačenju porušio sve mostove na Neretvi.
Nije bilo niti jednog mosta za komunikaciju, osim Starog mosta koji je bio oštećen, i odmah je nakon oslobađanja zaštićen. Tog 14. lipnja forsirajući rijeku Neretvu u dva glavna pravca i to na području Bune i u samom središtu Grada Mostara prešli smo na lijevu obalu rijeke i nastavili s operacijom oslobađanja. 14. i 15. lipnja, kada smo ovladali u cijelosti lijevom obalom rijeke Neretve, oslobođena je lijeva obala Grada Mostara izuzev Bijelog polja gdje je akcija završena 19. lipnja. Nakon oslobađanja doline Neretve borbe su se preselile ispod općine Stolac i zone Podveležja gdje se 26. lipnja nakon konsolidiranja neprijateljskih snaga dogodio kontra udar, u kom je nažalost, poginulo mnogo naših branitelja. Poginulih branitelja prisjećamo se svake godine obilježavanjem svete mise na Merdžan glavi. Tada su naše snage uspješno odoljele tehnički i brojčano nadmoćnijem neprijatelju, jer je u Podveležju neprijatelj upotrijebio zrakoplovstvo i oklopna sredstva. Uspjeli smo očuvati stečene pozicije u zoni Podveležja, i crta se održala. Lipanjske zore u nama bude emocije, prisjećamo se i svih naših poginulih branitelja, ali bude u nama i osjećaj ponosa prisjećajući se zajedništva kakvo smo imali u Hrvatskom Vijeću Obrane. Moram naglasiti da su u ovim osloboditeljskim operacijama sudjelovale i brojene postrojbe susjednih općina iz skoro čitave Hercegovine, Združene snage HVO,HV-a, HOS-a i MUP-a učinile su podvig kakav se u vojnim knjigama teško može pronaći jer srce je bilo najjače oružje.
Koliko je, po vašem sudu, gospodine Soldo, važno to što Ministarstvo branitelja vodi branitelj (i ratni vojni invalid)? Predmnijevam, naime, kako je za vođenje jednog takvog bitnog resora potreban poseban senzibilitet kojega „civili“ teško mogu imati.
Sigurno je da se sa puno više empatije može pristupiti braniteljima i njihovim specifičnim problemima ukoliko dolazite iz ove populacije, ali za branitelje je puno važnije da su njihova prava uređena zakonskim normama i da se osobe odgovorne za njihovu provedbu ponašaju profesionalno i odgovorno./HMS/