Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko uputio je svojevrsno upozorenje Vijeću za provedbu mira (PIC) uoči dvodnevnog zasjedanja na kojem će biti izabran novi visoki predstavnik u BiH.
Inzkovo pismo objavljujemo u cijelosti:
“Tri puta mjeri, jednom sijeci, kaže stara poslovica. To mi je prvo palo na pamet kada sam nedavno pročitao medijske napise o tome kako je budućnost OHR-a i bonskih ovlasti još jednom predmet rasprave.
Stoga upućujem apel svima koji u ovom trenutku razmatraju budućnost OHR-a: prije nego što ukinete instrumente koji su tri desetljeća čuvali mir i stabilnost u ovoj napaćenoj zemlji, pažljivo sagledajte posljedice njihovog preranog ukidanja. Izmjerite i pet puta!
OHR, bonske ovlasti i međunarodna sigurnosna prisutnost nisu uspostavljeni kao trajna obilježja političkog života Bosne i Hercegovine. Uspostavljeni su kao zaštitni mehanizmi dok domaće institucije ne budu u potpunosti sposobne sporove rješavati unutar ustavnog okvira, bez ugrožavanja mira i stabilnosti.
Stoga pravo pitanje nije trebaju li ovi instrumenti jednog dana nestati. Pitanje je jesu li se zaista stekli uvjeti za njihovo ukidanje.
Otkako sam otišao s dužnosti visokog predstavnika prije gotovo pet godina, svjesno sam se suzdržavao od javnog komentiranja događanja u Bosni i Hercegovini. Nisam želio miješati se u rad svog nasljednika, niti u rad Vijeća za provedbu mira.
Ipak, danas osjećam ljudsku, moralnu i političku obvezu progovoriti, u svjetlu sve učestalijih tvrdnji da je OHR prepreka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine ili da njegova prisutnost sprječava domaće političke aktere u postizanju dogovora.
Moje dvanaestogodišnje iskustvo na funkciji visokog predstavnika navodi me na suprotan zaključak. Visoki predstavnik nikada nije bio prepreka na putu Bosne i Hercegovine prema EU. Naprotiv, kada bi se to od njega zatražilo, on je mogao čak i ubrzati europski put.
Ono čemu se pojedini politički akteri protive nije samo prisutnost visokog predstavnika, nego činjenica da on u konačnici može koristiti bonske ovlasti kako bi otklonio trajne blokade u državnim institucijama. Takvi političari se, u osnovi, ne boje međunarodnih predstavnika, već vladavine prava. U tome je suština!”
Odgovorno tvrdim da su domaćim političkim liderima tijekom cijelog mog mandata pružane brojne prilike da postignu kompromis i preuzmu odgovornost u vlastite ruke. Dosljedno sam zagovarao domaća rješenja – u svom radu vodio sam se tim principom. Nažalost, dogovor se ne može postići ako ste stalno suočeni s ultimatumima ili secesionističkom politikom.
Nažalost, mnoga važna pitanja ostala su neriješena, ne zato što nije bilo dovoljno vremena za dijalog, već zato što je izostajala spremnost na dijalog. O pojedinim pitanjima pregovaralo se godinama bez ikakvog rezultata. O drugima ozbiljni razgovori nikada nisu ni započeli.
Nepostojanje svima prihvatljivog teksta za državnu himnu samo je jedan tužan primjer: ni danas ne postoji tekst himne, samo melodija. Zašto je nemoguće dogovoriti se oko teksta kojim se samo opisuju prirodne ljepote?
Uzmimo primjer zajedničkog europskog telefonskog broja koji se poziva u hitnim slučajevima – 112, koji je Europska unija uvela 1991. godine. Uvođenje ovog broja u Bosni i Hercegovini odgađano je godinama jer su ga neki politički akteri u Republici Srpskoj prikazivali kao simbol unitarizma.
Slična ilustracija je šest zasebnih pokušaja da se usvoji zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida, umanjivanje ratnih zločina i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, a svi ti pokušaji doživjeli su neuspjeh. Ovakvi primjeri pokazuju da su pojedina pitanja bila neprekidno blokirana ne zato što je bilo nemoguće postići kompromis, nego zato što nije bilo političke volje.
Osobno sam uvijek preferirao dogovore domaćih aktera, a Vijeće za provedbu mira dosljedno je inzistiralo na tome da korištenje bonskih ovlasti treba biti isključivo krajnja mjera. To je bio princip djelovanja tijekom većeg dijela mog dvanaestogodišnjeg mandata.
Ipak, u posljednjim tjednima mog mandata iskoristio sam bonske ovlasti kako bih zabranio veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida. Donio sam takvu odluku jer sam bio čvrsto uvjeren da sustavno negiranje zločina i rehabilitacija osuđenih ratnih zločinaca predstavljaju opasno sjeme iz kojeg bi proizašao budući sukob. Nakon nekoliko godina neuspjelih pokušaja da se problem riješi putem domaćih institucija, zaključio sam da bi bilo neodgovorno ostati pasivan.
Pored političkih razloga, postojao je i osobni razlog: moja savjest ne bi mi dopustila da okončam mandat bez poduzimanja tog koraka.
Međutim, dogovor o brojnim pitanjima nije bio moguć. O određenim temama nije bilo ni okvira za razgovore. Postojeći proračuni usvajani su u posljednjem trenutku, krajem prosinca. Ili su neke teme odmah brisane s dnevnog reda.
Danas imamo jedno pitanje koje posebno jasno ilustrira taj izazov, a to je državna imovina. Sama ideja da država može postojati i funkcionirati bez državne imovine suprotna je logici i međunarodnoj praksi.
Godinama ključni politički akteri nisu željeli pokrenuti ozbiljnu raspravu o ovom pitanju. Ako netko odbije uopće razgovarati o državnoj imovini, kao što je to godinama činio bivši predsjednik RS-a Milorad Dodik, onda je kristalno jasno da se u BiH ne može postići dogovor o državnoj imovini, niti se može usvojiti domaći zakon za rješavanje ovog vrlo zahtjevnog pitanja.
Ipak, bez sveobuhvatnog i zakonitog rješavanja ovog pitanja, jedan od središnjih zahtjeva za održivo rješenje utemeljeno na Ustavu ostaje neispunjen. Ako se odbija dijalog o jednom tako suštinskom pitanju, teško je tvrditi da domaći mehanizmi mogu sami pronaći rješenje.
Također je jasno da neki politički akteri, kao što su gospodin Dodik i njegovi partneri, traže smjenu visokog predstavnika i ukidanje bonskih ovlasti ne zato što su izazovi riješeni, nego zato što ti mehanizmi predstavljaju posljednje učinkovite mjere zaštite od politika čiji je cilj slabljenje države. Njihov cilj je ukloniti te zaštitne mjere i dovesti Bosnu i Hercegovinu u stanje nefunkcionalnosti i, u konačnici, do dezintegracije.
Također je jasno da se takav proces ne bi mogao odvijati bez ozbiljnih posljedica. Nijedan odgovoran promatrač ne može tvrditi da bi ukidanje daytonskog okvira prošlo mirno ili bez rizika od stvaranja iznimne nestabilnosti i sukoba, pa čak i rata.
Također je indikativan i smjer u kojem idu noviji lobistički napori. Navedeno je da ove inicijative imaju za cilj uklanjanje ključnih međunarodnih zaštitnih mehanizama koji su ugrađeni u temelje daytonskog okvira, a to su Ured visokog predstavnika, bonske ovlasti i prisutnost međunarodnih sigurnosnih snaga koje predstavlja EUFOR. Konzultantski ugovor s kanadskom tvrtkom također sadrži cilj koji je izričito naveden: „Naš krajnji cilj je neovisnost Republike Srpske od Bosne i Hercegovine“. Kada se sagledaju u cjelini, ovi prijedlozi značajno bi oslabili mehanizme koji su pomogli u očuvanju stabilnosti i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, dok bi istodobno promovirali političke ciljeve koji su u osnovi nespojivi s duhom i slovom Daytonskog mirovnog sporazuma, poput „neovisne Republike Srpske“.
Smatram indikativnim da neki politički lideri mnogo vremena posvećuju raspravi o slabljenju OHR-a, dok pokazuju da su daleko manje zainteresirani za jačanje vladavine prava, što ostaje jedan od najznačajnijih neriješenih izazova i preduvjet za europsku budućnost BiH.
Stoga se u ovom trenutku osjećam dužnim javno vam se obratiti. Molim sve koji su uključeni u donošenje odluka vezanih uz budućnost Bosne i Hercegovine da s najvećom pažnjom odvagnu svoje odluke. Nakon što se uklone određene zaštitne mjere i prijeđu određene granice, posljedice mogu biti nepopravljive. Povijest nas uči da je uvijek lakše sačuvati mir nego ga ponovno izgraditi nakon što jednom bude izgubljen.
Pitam se i još jednom glasno postavljam pitanje: Hoće li međunarodna zajednica nagraditi secesionistički projekt trideset godina nakon golemih napora uloženih u izgradnju mira u Bosni i Hercegovini?
Nakon toliko postignuća koja su se nekoć činila nemogućima: uspostave jedinstvenih Oružanih snaga i Ministarstva obrane od triju bivših vojski nakon rata, uvođenja zajedničkih putnih isprava, jedinstvenih registarskih pločica, formiranja Državne granične policije i mnogih drugih institucija koje su ojačale BiH i približile je europskim standardima.
Bi li takva odluka poslala poruku svijetu da tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, zajedno sa svim njezinim građanima, nisu sposobni zajedno živjeti u ovoj prekrasnoj zemlji? Moj odgovor je nedvosmislen: mogu i žive. Tijekom dvanaest godina mog mandata na funkciji visokog predstavnika vidio sam bezbroj primjera suživota, suradnje, prijateljstva, međusobnog poštovanja i onoga što ljudi u Bosni i Hercegovini s ponosom nazivaju susjedstvom – duhom dobrosusjedskih odnosa – među običnim ljudima diljem Bosne i Hercegovine.
Ako prihvatimo ideju da različiti narodi ne mogu uspješno i zajedno živjeti unutar jedne države, što nam to govori o budućnosti multietničke Europe? Što nam to govori o državi kao što su Sjedinjene Američke Države, koju su izgradile generacije ljudi pristiglih iz svih krajeva svijeta i koje su zajedničkim snagama gradile zajedničku budućnost?
Secesija bi imala implikacije koje bi daleko nadilazile okvire Bosne i Hercegovine. Ona bi dovela do rizika stvaranja percepcije da se etničkim čišćenjem, ratnim zločinima pa čak i genocidom u konačnici mogu ostvarivati politički ciljevi. Time bi se također sugeriralo da su oni koji su takve ciljeve nastojali ostvariti nasiljem na kraju pobijedili. Drugim riječima, osobe poput Karadžića i Mladića u očima nekih izgledale bi kao pobjednici, dok bi žrtve, posebno majke Srebrenice, pa čak i čovječanstvo u cjelini, bili gubitnici. Takav zaključak bio bi moralno pogrešan, povijesno opasan i suštinski nespojiv s vrijednostima na kojima je izgrađen poslijeratni mirovni sporazum.
Štoviše, hoće li međunarodna zajednica sada nagraditi političkog lidera koji je petnaest godina odbijao ozbiljnu raspravu o pitanju državne imovine? Lidera koji je ovo ključno ustavno pitanje pretvorio u lobistički projekt, a da pritom potencijalnim investitorima, uključujući i američke, nije otkrio da je to pitanje i dalje neriješeno? Takav pristup ne samo da podriva napore za postizanje održivog rješenja nego i riskira dovesti u zabludu one koji razmišljaju o ulaganju na temelju pretpostavki koje su pravno i politički neutemeljene.
Stoga s poštovanjem pozivam Vijeće za provedbu mira i njegove članove da s najvećom pažnjom i odgovornošću ispitaju činjenice prije donošenja odluka koje mogu imati nepopravljive posljedice. Bosnu i Hercegovinu, koja se nekoć smatrala jednim od najznačajnijih postignuća međunarodne zajednice u izgradnji mira, ne bi trebalo izlagati nepotrebnom riziku.
Sačuvajte instrumente koji su tri desetljeća štitili mir i stabilnost. Koristite ih razborito i samo kada je potrebno, ali ih držite na raspolaganju. Čak i ako se bonske ovlasti rijetko koriste, samo njihovo postojanje ostaje važno jamstvo protiv osporavanja ustavnog poretka. Bez učinkovitih instrumenata, Ured visokog predstavnika riskira postati gotovo puki promatrač događaja koje je i osnovan spriječiti”, zaključio je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko.”
