Ovih dana izašla je iz tiska nova knjiga akademika Bože Žepića, naslova „Moj životni put“. Knjiga ima 334 stranice, tvrdog je poveza, bogato ilustrirana brojnim slikama iz života, s predgovorom i pogovorom autora. Recenzenti su akademik Don Tomo Vukšić, vojni biskup i akademik Miroslav Palemta, profesor Filozofskog fakulteta u Splitu. Nakladnici su Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH i Printline Zagreb, a tehničku obradu i tisak obavio je FRAM – ZIRAL Mostar.
Ovo je dvanaesta po redu knjiga, akademika Žepića. Riječ je o proznom djelu, memoarskog karaktera, a pored predgovora i pogovora sadrži dvanaest odjeljaka različitih naziva i sadržaja. Izašla je u povodu 80 godina života i 40 godina rada na Sveučilištu u Mostaru.
-Mislim da svaki čovjek u toj životnoj dobi i nakon četrdeset godina predanog rada na Sveučilištu, ima što reći o svom životnom putu, radnoj karijeri i drugim važnim događajima iz života. Želio sam podvući crtu i prije svega mojim potomcima, a onda studentima, rodbini, prijateljima i poznanicima opisati težak i trnovit, a onda bogat i uspješan životni put, kaže akedmik Žepić u intervju za Hrvatski Medijski Servis.
HMS: Je li riječ o klasičnom memoarskom štivu?
ŽEPIĆ: Iako je pretežno memoarskog žanra, to nisu klasični memoari, budući da sam svoja sjećanja iz prošlosti izložio tako što knjiga ujedno sadrži moj sociološko-filozofski i etički pogled na čovjeka, obitelj, državu, zajednicu i društvo. Prožeta je osobnim, ali i narodnim iskustvom, izloženom u mnoštvu narodnih izreka, dok su pojedina poglavlja obogaćena odabranim strofama više poznatih hrvatskih i drugih pjesnika.
HMS: Koja biste poglavlja izdvojili i posebno naglasili?
ŽEPIĆ: U prezentaciji knjige pošao sam od užeg i šireg zavičaja. To su moje rodno selo Grabik, općina Živinice i tuzlanski kraj općenito. Rekao sam da je zavičaj dio čovjekova osobnog identiteta, ukazao na činjenicu da mnogi odlaskom u Hrvatsku i treće zemlje, nastoje govoriti kako im u zavičaju ništa ne valja, a da je tamo gdje su otišli sve dobro, pri čemu im je tuđe postalo njihovo, a svoga su se odrekli. Naravno da svi nisu takvi i da mnogi rado dolaze, a poneki se i vraćaju, makar to bilo u mirovinu. Osobno se nisam vratio niti to namjeravam, ali u rodni se kraj uvijek rado vraćam, o njemu najljepše pišem i u njemu se izuzetno dobro osjećam. Pored toga, onoliko koliko sam mogao, vratio sam dio duga prema rodnom kraju tako što sam inicirao dovođenje struje, vode, asfaltnoga puta, ulične rasvjete i opreme sakralnih objekata.
HMS: Koje su teme dominirale u sjećanjima na obitelj i obiteljske događaje?
ŽEPIĆ: Pisao sam općenito o obitelji, njezinoj važnosti za odgoj i usvajanje cjelokupnog sustava vrijednosti značajnom za ponašanje ljudi. Opisao sam pradjedovske korijene moje uže i šire obitelji i to obiteljska stabla moga pradjeda, djeda i oca, te obuhvatio svu njihovu djecu, unučad i praunučad. Također podrijetlo i rasprostranjenost prezimena, koje smatramo obiteljskim imenom i važnim sastavnim dijelom vlastita identiteta. Opisao sam poznate i zanimljive Žepiće. Ali, također konstatirao da ima dosta toga neistraženog, pa ostavio mlađima da nastave odatle dokle sam ja stigao.
HMS: Pisali ste i o vlastitim životnim razdobljima?
ŽEPIĆ: Da, to nisam uradio knjiga bi bila mnogo manje zanimljiva. Moje djetinjstvo je započelo s drugim svjetskim ratom pa je kao i kod cijele moje generacije bilo protkano strahovima, stradanjima, izbjeglištvom, neimaštinom i odricanjima. Mladost je bila, ipak, bolja. U njoj sam otkrio svoju darovitost za učenje i usvajanje novih znanja, a onda u zrelosti, također, i sposobnost njihova prenošenja na mlade generacije. Prvi svibnja iduće godine navršiti ću punih četrdeset godina rada i djelovanja na Sveučilištu u Mostaru, gdje sam iz Tuzle došao davne 1978. godine. Ušao sam u osamdesetu godinu života, od kojih 40 u Bosni a 40 u Hercegovini, što znači da sam ja pravi primjer osobe u kojoj se sjedinjuje Bosanac i Hercegovac, dakako u smislu regionalne, a nikako nacionalne pripadnosti. Opisao sam i razdoblje zrelosti kao najproduktivniji dio života. Ipak, najviše sam napisao o starosti, pri čemu sam se uvjerio da je to razdoblje bilo ono o kojem su najviše pisali drugi, osobito pjesnici. Završio sam zaključkom da je starost često turobna i sama po sebi teška, ali da i ona također može biti lijepa, ako čovjek ima pristojne uvjete života, zahvalnu djecu i potomke, ali također skladnu i složnu obitelj.
HMS: U knjizi pišete i o drugima?
ŽEPIĆ: Svakako. Ja o sebi, drugi o meni i ja o drugima – sadržaj je cijelog jednog poglavlja. O sebi sam ponajmanje govorio, jer je praktično cijela knjiga meni, a ja sam je posvetio mojoj pokojnoj kćeri, koja je nažalost rano izgubila bitku s teškom bolešću. O meni su govorili mnogi: akademici, kolege profesori, politički dužnosnici i vjerski uglednici. Ali, također obični ljudi i drugi dobronamjernici. U dijelu gdje ja govorim o drugima pisao sam o prijateljstvu i prijateljima, protivnicima i bezimenima, ali i dobrim ljudima. Mnoge sam identificirao imenom i prezimenom, samo što protivnike nisam, već sam ih nazvao bezimenima, jer nisu zaslužili da im ime u ovoj knjizi bude spomenuto.
HMS: Što biste izdvojili kao specifičnost Vaše knjige u usporedbi s drugima životopisnog žanra?
ŽEPIĆ: Moja knjiga na drugoj, unutarnjoj naslovnoj strani, ima podnaslov: „od radnika do akademika“. Kada sam završio četvrti razred osnovne škole, u općini nije bilo šestog i viših, a kada sam izvrsnim rezultatom završio osmi, grad i općina nisu imali gimnaziju, pa sam završio srednju stručnu školu. Zaposlio sam se i počeo raditi kao kvalificirani tokar, a zatim u radnoj karijeri promijenio više zanimanja, u više poduzeća, dok nisam izabran u zvanje docenta na Tehnološkom fakultetu u Tuzli, a onda i sva druga akademska zvanja po dolasku na Sveučilište u Mostaru, uključujući međunarodno zvanje profesora emeritusa i napokon, po formiranju HAZU u BiH, njezina redovnog člana – akademika.
HMS: Koji su vaši hobiji bili vrijedna spomena?
ŽEPIĆ: Kao što sam rano otkrio vlastiti talent i urođene predispozicije za školu i znanost, tako sam rano spoznao da mi mnogi športovi leže, ali da ni u jednom nemam uvjeta razviti se i biti vrhunski sportaš. Čitanje i pisanje bili su i ostali moj najvažniji hobi, ali također društveni rad, gradnja kuća, politika, fotografiranje, lijepo oblačenje i vožnja dobroga auta, oduvijek su mi bila sporedna, ali važna preokupacija.
HMS: Koji su Vam važni događaji ostali u sjećanju?
ŽEPIĆ: Rođenje troje djece i šestero unučadi, njihovi rođendani, krštenja, prve pričesti i vjenčanja, svakako su oni dani i događaji kojih se rado sjećam, uostalom kao i drugi ljudi. Već sam obilježio zlatni bračni jubilej – pedeset, a zatim i 55 godina skladnoga bračnog života. Nije daleko ni „dijamantni pir“, kojim se obilježava 60 godina braka. Bilo je puno ugodnih i poželjnih drugih događaja: putovanja, dogodovština i zanimljivosti. Ali, po sadržaju knjige nešto više neprijatnih i nepoželjnih, kakvi su bili gubitci članova obitelji, rođaka, prijatelja i drugih dobrih ljudi. Svakako da je bilo i drugih, ali bi navođenje svih prešlo svaku mjeru.
HMS: Ima li u knjizi što o politici i ratovima?
ŽEPIĆ: Pošto nikada nisam bio profesionalni političar, politiku sam svrstao također u hobije. Spadam u one ljude koji su uvijek bili blizu politike, ali su rano otkrili da za politiku nisu rođeni i da im ona ne treba biti profesionalno opredjeljenje. Tako sam uvijek ostao u sjeni, a nikada na političkoj pozornici. Otkrio sam u sebi sklonost za politologiju, kao znanost o politici, pa mi je politika, između ostalog, bila važnim predmetom znanstvenih istraživanja. U jednom presudnom vremenu našao sam se u grubom žrvnju bivše vladajuće i jedine političke stranke, što je bilo jedno od najtežih razdoblja moga životnog puta, tako da sam dosta stranica posvetio kušnjama moga političkog progona u bivšem jednopartijskom političkom sustavu, s monopolom vlasti jedne stranke i njoj odgovarajućeg svjetonazorskog jednoumlja. Neki su rat definirali kao „produžetak politike drugim sredstvima“, što nije daleko od istine. Da, pisao sam i o mom odnosu prema ratu kao i iskustvima iz ratnih događaja. Dakako, izvan ratišta.
HMS: Kažete da ste ipak u životu bili uspješni. Koje biste uspjehe, a koje neuspjehe posebno apostrofirali?
ŽEPIĆ: Ja smatram da po većem broju vlastitih rezultata spadam među uspješne ljude. Duhovno sam ispunjen, a materijalno situiran. Imam skladnu i primjernu obitelj, a takve su i obitelji moje djece. Stekao sam sve akademske titule, kao i pristojan ugled u društvu, bio na pristojnim dužnostima, dobio niz društvenih priznanja, ali ostao bez bilo kakvih državnih i političkih odlikovanja. Objavio sam preko 230 znanstvenih, stručnih i publicističkih radova. Međutim, zapostavio sam učenje stranih jezika, nisam uspio u nekim izbornim procesima, i slično. Život se jednostavno sastoji od uspjeha na jednoj i neuspjeha, na drugoj strani. Tako ne znam nikoga tko je u svemu bio uspješan.
HMS: Koje su bile Vaše najveće životne dvojbe?
ŽEPIĆ: Ja i moja generacija imali smo mnogobrojne dvojbe. Neke smo dijelili kao zajedničke, a druge smo imali svatko svoje. Tako sam dvojio između života u selu ili u gradu, poziva radnika ili intelektualca, siromaštva ili bogatstva, vjernika ili ateista, činjenja dobra ili zla, politike ili apolitičnosti, sudjelovanja u ratu ili bježanja od rata, te između dvije države i dva državljanstva. Danas smo u velikim dvojbama o državi BiH i njezinu ustavnom preustroju. I nezadovoljni što tu lijepu državu svojim potomcima ostavljamo konfliktnu, nesređenu i bez nade u sigurnu i perspektivnu budućnost.
HMS: Na kraju, gdje naši čitatelji, koji to požele, mogu i po kojoj cijeni kupiti ili poručiti Vašu knjigu?
ŽEPIĆ: U knjižari FRAM-ZIRALA, na ulazu u kamp Sveučilišta do Ekonomskog fakulteta, a mogu je poručiti i na mail: zepicbozo@gmail.com. Cijena je 40,00 KM./HMS/
