Jugoslavenska narodna armija je vojska Titovih partizana u miru. Još nije gotova borba partizana, još traje rat, kada 1. ožujka 1945. „narodnooslobodilačka vojska“ postaje „Jugoslavenska armija“. To je sada mirnodopska vojna institucija, uz Komunističku partiju koja postaje državna institucija, glavni stup novog državnog poretka.
Piše: Prof.dr. Ugo Vlaisavljević za Hrvatski Medijski Servis
„Narodna vlast“ je trebala „narodnu armiju“ pa je 22. prosinca JA postala JNA. Ako je Hannah Arendt bila u pravu kada je ustvrdila da je Titov režim nakon rata bio oblik vojne diktature poput Mussolinijeve, onda se u svome djelovanju ove dvije temeljne institucije druge Jugoslavije (a i prva Jugoslavija je, makar od 1929., bila diktatura) nisu mogle sasvim razdvojiti. Ništa se bitno nije promijenilo od ratnog stanja kada je partijski sekretar bio i vrhovni zapovjednik. U državi na čijem je čelu bio maršal i čije političke odluke su imale karakter komandi nije, dakako, mogla postojati vladavina zakona (ustavna demokracija je bila samo fasada, glavnokomandujući je bio iznad zakona ili, točnije, njegova riječ je bila zakon) niti poštovanje ljudskih prava niti… Svašta bi se tu još moglo nadodati. Sve je to već dobro poznato iz odavno razrađene kritike titoizma.
Žilavost titoističkog antifašizma
Ali ipak nešto važno, ako ne i najvažnije, nedostaje toj kritici. To je nedostatak koji je trebao izaći na vidjelo s kostima tisuća ljudi koje su izronile iz zemlje negdje u isto vrijeme u Srebrenici i širem Podrinju te u brdima, pustopoljinama i jarugama Slovenije i Hrvatske. A to je da kritika titoizma još nije bila i kritika titoističkog antifašizma. Pokazalo se da se sve moglo kritizirati, ali u to se ipak nije smjelo dirati. Naprotiv, ako se išta danas slavi od nedavne komunističke prošlosti, to je njen antifašizam.
Čini se da je titoizam preživio i da se vraća u daleko snažnijem obliku od nostalgije (na koju ga mnogi pogrešno svode) zbog nedostatka kritičke svijesti o glavnom uzroku njegove trajnosti i vitalnosti. Suvremena, post-titoistička žilavost titoizma je ustvari žilavost njegovog antifašizma. A to je borbeni stav prema neprijatelju kojeg treba likvidirati. Biti antifašista, što mnogi danas hoće da budu, znači biti spreman u svakom trenutku se angažirati u beskompromisnoj borbi koja ne smije pokazati nikakvu popustljivost prema neprijatelju, jer fašista je smrtni neprijatelj koji zaslužuje samo smrt. Bojni poklič partizana-komunista o tome dovoljno govori: „sloboda naroda“ je podrazumijevala „smrt fašizma“. Čak i kao politika nakon rata, a politika je prema Carlu Schmittu odnos prema neprijatelju, titoizam je morao zadržati borbeni stav prema svom političkom neprijatelju, koji nikako nije mogao biti sugovornik, tj. oponent u političkoj areni, nego netko s kim se treba bespoštedno obračunati, ne samo bez ikakvog razgovora, nego bez ikakve milosti. Nova, mirnodopska krilatica takve antifašističke politike je jedino mogla glasiti: smrt političkom neprijatelju! U narodnom antifašističkom režimu („narodni“ je uvijek trebalo značiti „demokratski“), to nikako nije moglo biti samo geslo političara-ideologa, kao najviših vojnih dužnosnika, nego glavni nalog discipliniranja i ponašanja mase građana, njihove stalne kvazi-vojne mobilizacije, gdje je svako pravo pojedinca moralo biti pogaženo a ideološka podobnost stalno preispitivana. (Možda ništa bolje ne ukazuje na vojni karakter propalog režima kao suvremene ceremonije žalovanja običnih ljudi za njim: jer sudjelovati u njima pretpostavlja odjenuti partizanske uniforme, kao da tamo negdje iza brda već leže gomile poubijanih fašista.)
Antifašizam u ratu i antifašizam u miru
Ogromna je razlika između antifašizma u ratu i antifašizma u miru. A titoizam ju je nastojao po svaku cijenu izbrisati. Barem danas znamo da antifašizam u miru može zadobiti, pod tako sjajnim natpisom, krajnje nedemokratske oblike, poput diktature ili totalitarnog poretka. Nezamisliva krvoprolića fašista su se pokazala kao savršen alibi za komunističku diktaturu i njena stratišta. Ali izgleda još ne znamo: i za genocid!
Ako bespoštedni borbeni obračun ima svoje puno opravdanje u ratnom stanju, u stanju sveopće borbe na život i smrt, takvo opravdanje ne može imati u stanju mira. Ali ni u stanju primirja! Veoma je važno naglasiti riječ „primirje“, jer opravdanje masovnih likvidacija hoće da izjednači primirje s ratnim stanjem (tim više je to važno zato što ne pamtimo je li na ovim prostorima bilo mira koji je nešto više od primirja).
Obračun s „fašistima“ u miru/primirju je politički a ne vojni obračun, jer je to sukob s političkim protivnicima (a eventualno otvoreno nasilje i terorizam takvih protivnika ima svoju protumjeru u intervencijama snaga reda i sudskim procesima). Međutim, bit titoizma je u tome što je političkom obračunu u miru dao karakter ratnog obračuna, a preduvjet za to je bio da se u miru zadrži ono što eksperti ustavnog prava zovu „izvanredno stanje“ (tj. kvazi-ratno stanje). Čitav period trajanja SFRJ je bio period trajanja takvog stanja. Uglavnom se tim povodom previđa važna stvar: svoj politički obračun s protivnicima komunističke ideologije Tito je mogao pretvoriti u nemilosrdan ratni obračun zato što je sam ratni obračun tijekom NOB-a uspio predstaviti kao najviši i najpoželjniji oblik političkog obračuna: socijalističku revoluciju! Ratujući s fašistima, likvidirajući ih, politički se obračunavalo s „klasnim neprijateljem“, „imperijalistima“, „kapitalistima“ itd. Što su onda mogli zaslužiti ogorčeni politički neprijatelji u miru, kontrarevolucionari, nego – likvidaciju. Titoizam je iza sebe ostavio ovo nerazmrsivo klupko ratnog i političkog obračuna, najgore vrste nasilja i ideološke zadojenosti. Drugim riječima, ostavio je iza sebe svoj autentični antifašizam koji mu je na kraju došao glave. Takvom naslijeđu pripada i suvremena BiH u kojoj je svaki iole ogorčeniji politički obračun na granici pretvaranja u ratni sukob – jer politički protivnici su u načelu „fašisti“.
Bleiburg i Srebrenica: ista zločinačka shema
Dok sam nedavno pisao o genocidu u Srebrenici, pokušavajući iznijeti na vidjelo nešto što je možda ostalo neopaženo ili nerečeno, odjednom sam shvatio da istodobno opisujem pozadinu ili dublji temelj zločina koji se dogodio gotovo točno pola stoljeća prije na Marševima smrti nakon Bleiburga. Ista shema zločinačkog postupanja ili mračni um stoje iza masovnih likvidacija u oba slučaja: razoružani i zarobljeni vojnici i u obruč satjerani civili; u doba mira ili primirja; veoma disciplinirana vojska koja bespogovorno i učinkovito (reklo bi se: udarnički) izvršava naredbe pogubljenja; zavidno organizirana logistika masakra, a to je tehnologija i industrija uklanjanja posmrtnih ostatak (istina nešto nerazvijenija prije pola stoljeća, pa je umjesto akcije suvremenog komunalnog poduzeća više nalikovala omladinskoj akciji lopatanja); zavidna birokratska koordinacija neposredne vojne i pozadinske-civilne akcije; pothvat koji je angažirao ogromne ljudske resurse i tehnička pomagala u svim aspektima obavljanja mračnog posla istrebljenja, dakle pothvat koji je mogla realizirati samo već dobro funkcionirajuća država; itd. I što je najvažnije: likvidacije bespomoćnih zarobljenika i zatočenika su izvršene sa sviješću o zločinu, jer je trebalo sakriti tragove zločina, ukloniti s lica zemlje čitava brda posmrtnih ostataka i to na takav način da nikad nijedna kost ne bude pronađena.
Titov savršeni zločin kao uzor i model
Što su mislili naredbodavci genocida u Srebrenici kada su se odlučili na pothvat namjenske industrije, komunalnog sređivanja stratišta? Zasigurno su se mnogi, pogotovu pred otkrivenim sekundarnim i tercijalnim masovnim grobnicama, morali zapitati jesu li ovi komandanti smrti stvarno mislili da će uspjeti sakriti svoj zločin. Ali, nažalost, oni su imali dobre razloge gajiti takvu iluziju, jer je zločin Titovih antifašista, u kojem je zakopano, preorano, zazidano (itd.) daleko više leševa (nekoliko desetaka tisuća!), ostao pola stoljeća neotkriven, dakle, još i u doba novog pothvata „reformirane“ JNA. Morali su ovi novi zločinci na umu imati taj „savršeni zločin“: u kojem nema tragova ni zločina ni žrtava. Sakrivanje zločina je baš dugo trajalo, tako da bi se za titoizam moglo reći da je to bio režim uspješnog sakrivanja planetarnog zločina.
Toliko je duboko u srcima običnih ljudi upisana ova jučerašnja politika antifašizma, čak izjednačena sa samim humanizmom, da se posvuda još i danas može čuti: naoružani ili nenaoružani, zarobljeni ili ne, u ratu ili miru, što dugo zaslužuju fašisti nego smrt? Kada je nedavno jedan od vodećih političara ove zemlje izjavio da su partizani na Bleiburgu pobili malo Hrvata, to nije nikakav eksces pojedinca nego simptom općeg stanja svijesti desetljećima izložene indoktrinaciji. U obračuni s fašistima sva su sredstva dozvoljena, a ona najgora su i najbolja. Problem s Mladićem, generalom JNA, je taj što je bio antifašista u titoističkom smislu: i on je mislio da treba potamaniti sve fašiste i (turske) imperijaliste, tuđine i nametnike, uz izvjesne korekcije u definiciji fašizma, kakve mu je ponudio srpski nacionalizam (Hrvati = ustaše; Muslimani = ustaše = Turci).
Vjerujemo da ključ razumijevanja genocida u Srebrenici, sustavne likvidacije zarobljenika, leži u razumijevanju organiziranog zločina na Križnom putu, prethodne akcije likvidacije zarobljenika. Činjenica je da su u oba slučaja radi o pothvatima Jugoslavenske armije, jednog koji stoji na samom početku njene institucionalne povijesti i drugog, na samom njenom kraju. Bleiburg je bio prva zadaća te mirnodopske vojne institucije, njen konstitutivni akt, samo dva mjeseca nakon njenog službenog osnutka, kao što je Srebrenica bila završni čin i posljednja velika zadaća, ispunjenje njene glavne misije. S Bleiburgom je počela povijest antifašizma u miru – antifašizma koji je neprekidno zazivao ratno stanje, konačni i otvoreni obračun s fašistima. Ratovi 90-ih su bili konačno ispunjenje tog sna, kao krajnjeg cilja politike (jer: političari su dosad fašizam samo tumačili, a radi se o tome da se antifašizam napokon realizira…).
Povijesna pouka
Kada god se u domaćoj javnosti pojave neki samoproglašeni antifašisti i neki (a to uvijek ide skupa) denuncirani kao fašisti, već je upućen poziv za masovne likvidacije. Ako ovo tvrdimo, to ne znači da želimo na svaki način iskupiti fašiste, one koji nisu lažno optuženi i za koje ne sumnjamo da ih ima. Osim ova dva tabora opredijeljenosti za masovne likvidacije (fašista i antifašista), kojima mir nikako ne odgovara, postoji i mora postojati treća strana, ona koja jedina može donijeti „slobodu narodu“ bez smrti političkih protivnika, slobodu poput života u dobro uređenoj ustavnoj demokraciji. Pokušali smo, dakle, dirnuti u ono najsvetije prethodnog režima, jer je u titoističkom antifašizmu bilo uklesano da samo fašisti mogu kritizirati („napadati“) antifašiste./HMS/
