U sarajevskim medijima, najvažnije interpretacije aktualnih političkih događaja uglavnom ne iznose urednici vijesti i političkih emisija nego to prepuštaju tzv. političkim analitičarima. A kada je doista stalo do vjerodostojnosti njihovog suda, tj. do istinitosti i objektivnosti, onda se iznose mišljenja i stavovi „akademske zajednice“.
Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević, za Hrvatski Medijski Servis
Ne treba zaboraviti i često pozivanje na „civilno društvo“. To posebno važi za javne servise, medije „svih građana“, na sve tri razine: BHT1, FTV i TVSA, kao i za moćni CNN-ov izdanak, N1. Takva urednička „neutralnost“ i snažno oslanjanje na „političke analitičare“, „akademsku zajednicu“ i „civilno društvo“ trebalo bi, dakako, da ostavi dojam profesionalnosti tih medija.
Gledatelji bi trebalo da čuju tumačenja najpozvanijih, ali, nažalost, „najpozvaniji“ nisu oni najkompetentniji nego oni koji se najčešće pozivaju, prema slobodnom izboru urednika. To su ljudi od velikog uredničkog povjerenja, koje nije bilo lako steći, jer nikada prije nisu iznevjerili povjerenje koje im je ukazano.
Lukavo skrivena urednička intervencija
Sumnju o jakoj, ali lukavo skrivenoj uredničkoj intervenciji upravo izaziva naoko čudna proturječnost između stalne uporabe neodređene reference (poput: „politički analitičari se slažu“, „mišljenje akademske zajednice“ ili „stav civilnog društva“) i skučenog broja dobro poznatih lica koja svakodnevno kolaju hodnicima medijskih kuća. Naravno, rješenje te proturječnosti je vrlo jednostavno: pozivaju se samo oni koji će javnosti prenijeti onaj stav koji bi nevidljivi urednici htjeli.
Lako je pretpostaviti da ako je itko svjestan vladajuće uredničke linije, striktnije čak i od jučerašnje partijske linije, onda su to u spomenutim medijima omiljeni sugovornici, dežurni tumači. Jer upravo je to uvjet njihovog trajanja na sceni, a ne nekakvo zavidno znanje i upućenost. To najbolje dokazuju voditeljice i voditelji u studiju kada razgovaraju s uvaženim sveučilišnim profesorima, akademicima, ljudima koji su vodeći u svojoj struci. Najavljeni razgovor se od profesionalnog intervjua posvećenog kontroverznim pitanjima i još nepoznatim rješenjima ubrzo pretvori u ugodno obostrano ćaskanje o općepoznatim stvarima. Oni od kojih se očekivalo da kratko pitaju počnu nadugo komentirati i čak odgovarati, pa pozvani sugovornici nemaju na to ništa bitno dodati. Tada je urednička ideološka linija isto što i mnijenje sarajevske javnosti: još jednom se potvrdi da je tako kako svi misle i nikako drukčije.
Sloga u studiju
To je najčešći ili tipski slučaj ugošćenja predstavnika akademske zajednice. Ni po čemu se ne razlikuje od ushićenog razgovora s „našim političarem“. Nazovimo to slučajem kada su voditeljice i voditelji jednako pametni i upućeni kao i njihovi eminentni gosti i, što je još važnije, u svemu se slažu. Takva sloga se u akademskom svijetu rijetko dogodi, možda samo nakon uspješno obranjene doktorske disertacije. To je potvrda da urednici znaju što narod misli i očekuje, a što im nije problem, jer su već desetljećima tom istom narodu kreirali mišljenje.
Međutim, postoji i drugi tipski slučaj, istina mnogo rjeđi, ali i dalje redovit. To je onda kada su „naše“ voditeljice i voditelji pametniji i upućeniji od svojih gostiju, pa bili oni i redoviti profesori, akademici. Tada se urednička linija danog medija pojavljuje kao gvozdeni partijski nalog, čak kao stvar vojne stege. Tada domaćini u studiju povisuju ton, upadaju u riječ svome gostu ili mu je uporno uskraćuju, ne kriju svoju razočaranost i ljutnju te mu po svaku cijenu nastoje očitati lekciju. Kad god se takvo nešto dogodi, imamo na sceni ne novinare nego političke komesare koji brane tekovine „narodnooslobodilačke borbe“. Jer, ako se uredničke ideološke linije nekoliko javnih emitera podudaraju, što je ovdje više nego očigledno, onda nije toliko riječ o međustranačkom sporu čiju jednu stranu treba čuvati, koliko o međunacionalnom konfliktu. Nazovimo to slučajem „neprijatelja u studiju“, što je već urgentna, ratna situacija. Ne razlikuje se od dolaska u emisiju „našem narodu“ omraženog političara.
Urednička zasjeda
Međutim, ta situacija može biti predviđena i nepredviđena, planirana i neplanirana. Ako je nepredviđena, onda je to ispad inače omiljenog lica, pouzdanog sugovornika čiji telefonski broj urednik već odavno ima. Ispad može biti toliko strašan i nedopustiv da će se gledatelji još dugo pitati gdje nestade ta fina osoba koja nam je tako lijepo objašnjavala svijet u kojem živimo. No, ima slučajeva kada uredništvo pravi dobro planiranu zasjedu, od čega se očekuje dvostruka dobit: em će doći do izražaja profesionalnost medija koji poziva dokazane neistomišljenike, em će trijumfirati „naša istina“, sveti cilj „naše oslobodilačke borbe“. Dobro planirana zasjeda može biti kao u ratu, jer važan je brojčani odnos snaga: dva ili tri „naša“ gosta i jedan „njihov“ kojem ćemo uporno oduzimati riječ, a davati je „našima“. Da ništa ne bi bilo prepušteno slučaju, glavnu riječ će imati voditeljica/voditelj, kao na sudskom unakrsnom ispitivanju ili policijskom saslušanju. Neki urednici i novinari su u tome postali pravi maheri i stekli veliki ugled u Sarajevskoj kotlini.
Divan i vrlo utješan dojam se tako stvara u javnosti koju spomenuti mediji stvaraju, a to je da kada je riječ o društvenoj stvarnosti kakva doista jeste, tu ne bi trebalo biti nikakvih sporova. Sve je već odavno jasno i najvažnije stvari samo treba stalno ponavljati: upornim pozivanjem na „političke analitičare“, „akademsku zajednicu“ i „civilno društvo“. No, ipak, tužna je i pretužna slika sarajevske akademske zajednice čije odabrane predstavnike iz dana u dan gledamo i slušamo. Jer možemo se samo zapitati: Kakva je to zajednica u kojoj gotovo o svemu vlada potpuna sloga? Ili: Ima li tu uopće mislećih ljudi, istinskih istraživača, znanstvenika? Možda je, ipak, od svega najvažnije jedinstvo probosanskih snaga…/HMS/
