Isto onoliko koliko su inzistirali na Schmidtovoj ostavci, bilo im je stalo i do ustoličenja vremešnog Landija kojega je Rubio potvrdio čak i u Kongresu. Kako nisu dočekali „bijeli dim“ iz Sarajeva, uslijedila je prijetnja iz Veleposlanstva SAD-a. Uzeli su, naime, k znanju (i) ovaj europski neuspjeh.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Aktualni visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt ipak će odrediti otkazni rok. U bijeloj će kući na Miljacki stolovati (najmanje) do kraja lipnja. Države članice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC) nakon dvodnevnog zasjedanja u Sarajevu prošloga tjedna nisu se uspjele dogovoriti o nasljedniku – neki bi u Sarajevu kazali – kontroverznoga Nijemca koji je pod Trebevićem gotovo pet godina. A, abdicirao je prilično naprasno – i pod pritiskom Washingtona – 12. svibnja.
Američki befel, ipak
Istina, Schmidt je isprva nijekao da je bilo američkoga uplitanja u ovu njegovu odluku, ali je nakon što je (još) malo razmislio, iz njega naprosto u Augsburger Allgemeineu izbila prava istina. Nije, doduše, bio siguran da mu je zapravo Donald Trump presudio, nego je samo – prilično skrušeno – posvjedočio kako je došlo do, veli, ogromna i neočekivana pritiska SAD-a. Ma, koja je razlika…
Slijedom čega nije bilo teško razumjeti kako je američko uplitanje povezano i s energetskim projektima na kojim inzistira Milorad Dodik, uključujući one plinskih elektrana i plinovoda iza kojih stoje poslovni krugovi bliski američkom predsjedniku. Slijedom čega je početkom travnja Trump junior posjetio Banju Luku i sudjelovao na panel-raspravi s lokalnim gospodarstvenicima. I tom je prigodom dao – u kontekstu PIC-ova sarajevskoga kraha – znakovitu izjavu. „Komentar koji stalno čujem jest kako je Europska unija katastrofa, ali katastrofa koju treba popraviti. Jedino je možemo popraviti ako pustimo da se stvari ondje same riješe.“
Pa, zašto im je, nameće se pitanje, onda toliko stalo da njihov čovjek, pa makar bio (i) Talijan, od Schmidta preuzme žezlo? Pa, vjerojatno zato što misle kako je to posao – onako kako ga oni vide – taman za jednog vremešnog, 76 ljeta starog diplomata. Da još nešto malo raducka na zalasku svoje karijere tijekom koje je već stanovito vrijeme boravio na brdovitom Balkanu – u Beogradu, naime. A, kao reminiscencija na te dane ostala je njegova dirljiva izjava: „Srbija mi je ostala u srcu!“
Bitka za spas
Jasno, odmah nakon što se iz indiskretnih diplomatskih krugova do Sarajeva probila informacija kako je Antonio Zanardi Landi američki čovjek, bošnjački su mediji podsjetili na tu crticu iz njegova životopisa, što je po sarajevskoj sveprisutnoj nomenklaturi – inkriminacija.
Već tada je počela hajka organizirana ili, svejedno, improvizirana pod egidom: „OHR mora ostati u punom kapacitetu.“ Bitka za spas Ureda visokog predstavnika počela je pješadijskim medijskim puškaranjem, a pred samo zasjedanje PIC-a uslijedila je teška topnička paljba. Islamska zajednica u BiH izrazila je, primjerice, duboku zabrinutost zbog špekulacija u javnosti u vezi s izborom novog visokog predstavnika i mogućim ograničavanjem mandata OHR-a. „Netransparentno vođenje procesa izbora visokog predstavnika, koje ostavlja dojam da je on rezultat neprincipijelnih kompromisa, narušava interese mira, stabilnosti i izgradnje povjerenja“, zagalamili su s Kovača (malo) iznad Sarajeva, dodajući, kao u kakvu natječaju za posao, da novi Visoki mora biti osoba koja će na prvo mjesto staviti interese Bosne i Hercegovine, njezinih naroda i građana.
Uz, zapravo, ključno upozorenje – kako se u trenutku kada se javno najavljuje odcjepljenje entiteta Republika Srpska i kada se namjere o prekrajanju granica više ne skrivaju, ne smije dopustiti umanjenje ovlaštenja institucije visokoga predstavnika.
Ilijino srce (i razum, doduše)…
Replicirao im je eresovski vožd koji je, u biti, citirao sam sebe ponavljajući svoju staru retoriku: „Ako ima visokog predstavnika, Bosna i Hercegovina ne treba opstati!“ Zapravo je to više-manje stajalište svih političkih stranaka u „boljem dijelu BiH“, koje se inače ni u čemu ne slažu s predsjednikom RS-a (u sjeni…). Ruke je Baji, dakako, dala i beogradska logistika – njegov savjetnik Nenad Kecmanović, ponajprije.
Taj nekadašnji član Predsjedništva Republike BiH, koji polemizirajući s otvorenim pismom ex-visokih predstavnika Carla Bildta i Wolfganga Petritscha u Frankfurter Allgemeine Zeitungu,poručuje: „Plišani razvod ili produžetak agonije.“ Podsjetimo, dvojac ex-visokih predstavnika zalaže se, u slučaju da OHR digne sidro, za potpuni nadzor EU-a. Što Kecmanović čita kao: „sjaši Murta da uzjaši Kurta“, tj. sjaši, Christiane, uzjašite, Ursula (Von der Leyen) i Kaja (Kalas).
A Hrvati?! Odmah poslije prošlotjednog neuspjela zasjedanja PIC-a, čelnik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović održao je emotivan govor pred novinarima, kazavši kako mu srce govori da OHR treba ugasiti i prestati s nametanjem odluka kako bi BiH postala istinski suverena država. No, veli, taj valjda, (i) lider oporbene hrvatske Petorke, razum ga opominje da bi gašenje OHR-a u trenutačnim političkim okolnostima moglo ugroziti stabilnost i funkcioniranje institucija. Neka ih, dakle, još malo…
Diplomatski kanali kao – utjeha?
Istodobno, Dragan je Čović srca kamenoga, drži, naime, kako OHR treba hitno zatvoriti, a njegovu ulogu transformirati. Štoviše, izmjestiti ga u Bruxelles. Uz to, prvi u Hrvata naglašava kako je korištenje bonskih ovlasti nanijelo više štete negoli koristi.
Vjerojatno Amerikanci misle kako je to posao – onako kako ga oni vide – taman za jednog vremešnog, 76 ljeta starog diplomata. Da još nešto malo raducka na zalasku svoje karijere tijekom koje je već stanovito vrijeme boravio na brdovitom Balkanu – u Beogradu, naime
Vratimo se, međutim, PIC-u. Dok su im stizala upozorenja s brojnih, što službenih, što medijskih adresa, šef američke diplomacije Marco Rubio potvrdio je pred Odborom za vanjske poslove Kongresa SAD-a kako Washington službeno podržava Landija za Schmidtova nasljednika. Nije ga, doduše, imenovao, ali pametnu dosta. Da bi, uz to, umirio one koji misle (…) kako bi odmah nakon odlaska OHR-a uslijedile ratne trube – s, tradicionalno, istoka – dometnuo je kako SAD čvrsto stoji iza teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine te kako Trumpova administracija ostaje i dalje izravno angažirana kroz sve diplomatske kanale. Na valu ove podrške, favorizirani je Talijan prošloga tjedna došao u Sarajevo. Da ostane!
I, umjesto da čuje oproštajni govor aktualnoga visokog predstavnika, bio je nazočan na vrlo mučnoj, dobro informirani tvrde, i dramatičnoj raspravi sudionika. Landiju, kao talijanskom prijedlogu pod američkim patronatom, sučeljen je francuski diplomat Rene Troccaza kojega je predložila Francuska uz potporu Njemačke i Velike Britanije. Višesatni razgovori, kojima je prethodilo višednevno sondiranje terena s obiju strana, nisu dali rezultata, pa će, kako rekosmo, Nijemac odraditi otkazni rok. Uz nadu, kako je osobno povjerio novinarima, da će do 30. lipnja biti imenovan njegov nasljednik te da on više nikada neće predsjedati – osim možda tom svečanom prilikom – sjednicom PIC-a.
Jedan stabilan gospodin
Ako je, dakle, prošle srijede i osobito četvrtka u Sarajevu bilo dramatično, što tek treba očekivati u danima, ili tjednima ispred nas? Naime, nakon što nije bilo „bijeloga dima“, žurno se oglasilo Veleposlanstvo SAD-a u BiH, koje je u priopćenju podsjetilo kako je Rubio pred Kongresom svoga favorita Landija predstavio kao „gospodina za kojeg mislimo da bi dobro obavio posao pomažući da se osigura određena stabilnost toj poziciji“. Poslije čega je uslijedio tekst koji poprilično izlazi izvan diplomatske forme:
„Sjedinjene Američke Države primaju k znanju europski neuspjeh da postignu konsenzus oko europskog kandidata i razočarane su što su te podjele spriječile PIC ispuniti svoj zadatak i izabrati novog visokog predstavnika. Europska neodlučnost i odustajanje PIC-a od vlastite dužnosti prema BiH prisiljavaju SAD da preispita svoju ulogu u trenutačnom međunarodnom prisustvu u BiH.“
Riječ je, zapravo, o prijetnji kojoj je Washington i inače sklon u okolnostima kada akteri ne plešu kako Bijela kuća svira. U konkretnom slučaju, vjerojatno računaju i na europsku – sad već kroničnu! – neslogu. A, možda i sugeriraju kako političke okolnosti u aktualnih američkih oponenata na „slučaju Visoki“: Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji, nisu takve da bi mogle igrati još i političku utakmicu protiv tako teškog i moćnog protivnika. Pozicije kancelara Friedricha Mertza, predsjednika Emmanuela Macrona i premijera Keira Starmera vrlo su, naime, nestabilne. Prvom i trećem s ovoga popisa o glavi rade, nakon niza unutar-političkih neuspjeha, čak i u vrhu vlastitih stranaka. Ni Macronu ne stoji baš sjajno, s tim što mu situacija nije bolja ni doma: Prva je dama, valjda s godinama, sve agresivnija.
Srpski glas na talijanskom
Slijedom čega treba napomenuti – kao nemalu znakovitost – kako je Banja Luka vrlo zadovoljna prošlotjednim epilogom. Štoviše, vršiteljica dužnosti direktora Ureda za međunarodnu suradnju Republike Srpske Ana Trišić Babić nije krila svoje zadovoljstvo. Ne smije, prema vlastitu priznanju, kazati što sve zna o zasjedanju PIC-a iza čvrsto zatvorenih vrata, ali je, veli, ponosna do koje mjere su pozicije, argumenti i interesi Banje Luke bili prisutni i koliko su se za njih zauzimali.
Budući da Rusa u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira nema od 2022., kada su demonstrativno odstupili i prestali financirati OHR, nije teško detektirati kako je Italija bila taj srpski glas, uz američki mig. Uostalom, komentirajući propali – europski – pokušaj, Trišić Babić nije propustila prigodu istaknuti kako SAD ima koherentnu poziciju, podržanu od razine državnog tajnika Marca Rubija, a koja u velikoj mjeri održava poziciju RS-a.
Istodobno iz Sarajeva, međutim, gotovo ništa. Osim rezignacije sarajevskog Klixa koji ironizira frazu staru evo 30 godina o čvrstu zauzimanju za teritorijalni integritet BiH, koju papagajski ponavljaju strani diplomati, a za koju se, drži taj portal, Bošnjaci drže – grčevito. Uz konstataciju kako brod na kome se nalaze (Bošnjaci) polako i neprimjetno mijenja kurs.
Zar se uistinu nakon prošlotjednog dvodnevnog zasjedanja PIC-a uopće može govoriti kako se kurs mijenja polako? I još neprimjetno?! Nije li, naime, bjelodano kako – uz gromoglasnu porugu Sarajeva – Milorad Dodik nije zaludu nosio glasovitu Trumpovu crvenu kapu…? /HMS/
Jedan odgovor
mrs van