Nakon prvog održanog u Mrkonjić gradu 25.studenog 1943., na kojem je BiH definirana kao “ni srpska, ni muslimanska ni hrvatska, već i srpska i muslimanska i hrvatska, zbratimljena zajednica ravnopravnih Srba, Hrvata i Muslimana”, te ravnopravna republike u sastavu Jugoslavije održano je i Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a od 30. lipnja do 2. srpnja 1944. u Sanskom Mostu na kojem je 1. srpnja 1944. godine donesena deklaracija o pravima građana u BiH u kojoj ZAVNOBIH zajamčuje:
-Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; Slobodu vjeroispovjesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovjesti; Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i tiska; Osobnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u gospodarskom životu; Ravnopravnost žena s muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasovanjem na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa; Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; Borci narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti; Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; Nitko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.
Nakon ulazka partizanskih trupa u Sarajevo, 26. travnja 1945. sazvano je i treće zasjedanje ZAVNOBiH-a koje je bilo posljednje ratno i uopće posljednje zasjedanje ovog tijela. Na Trećem zasjedanju u Sarajevu 26. – 28. travnja 1945. ZAVNOBiH je bio pretvoren u Narodnu skupštinu i uspostavljena je prva “Narodna vlada” (Narodna Republika Bosna i Hercegovina), u okviru Federativne narodne republike Jugoslavije.
Čim su komunisti preuzeli vlast pogazili su sve što su zapisali u deklaraciji s II zajedanja ZAVNOBiH-a, podsjeća Hrvatski Medijski Servis. Niti su građani mogli birati predstavnike vlasti, niti je postojala privatna incijativa u gospodarskom životu, niti je poštovano pravo na imovinu i život, niti su postojali slobodni mediji, niti pravo na udruživanje… Postojalo je sve suprotno tome.
Privatna imovina je otimana, pod izgovorom da je to imovina “narodnih neprijatelja”, društva koja su do tada egzistirala su zabranjena, kao i političke stranke, dnevni listovi, a kasnije radio i televizija bili su pod strogom kontrolom partije, dok su neistomišljenici tadašnjeg režima, proganjani i ubijani.
Sjetimo se samo Bleiburške targedije gdje je, bez suda i suđenja, pobijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi ili Golog otoka, na kojem su bili zatvarani, mučeni i ubijani i pripadnici same komunističke partije.
Oni koji se danas nazivaju sljedbenicima tog komunističkog antifašizma prešućuju ove i druge zločine i totalitarnu prirodu komunističkog režima baš kao prešućuju i zločine svoje Armije RBiH, nazivajući je “časnom i oslobodilačkog vojskom koja je baštinila tekovine NOB-a” i nije ubijala, proganjala, pljačkala i palila. Baš kao što “nisu” ni partizani i komunisti./HMS/
