IVAN PEPIĆ

Sarajevsko kozaračko kolo traje od Daytona, šteta što ga igra i Jakob Finci

Sredinom svibnja godine Gospodnje 2020. sarajevska raja je na čelo nataknula crvenu titoističku petokraku. Usred glavnoga grada Bosne i Hercegovine (BiH), u kojem je pod opsadom tog i srodnih simbola ubijeno 11.000 ljudi, Sarajlije su zaigrale kozaračko kolo. Političku igranku u prepletu svojim izjavama protiv održavanja svete mise u sarajevskoj katedrali, za stradale od komunističkih zločina na Bleiburgu i drugim stratištima nakon Drugog svjetskog rata, poveli su predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović, gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović. Njima se pridružio i počasni građanin tog grada, Stipe Mesić, koji je zajedno s njima optužio kardinala Vinka Puljića za “revitalizaciju ustaštva” i održavanje “mise za ustaše”.

Piše: Ivan Pepić, Vecernji.hr

Nije dugo trebalo čekati bošnjačko upiranje prstom protiv Hrvatske, koja je ovaj put optužena za “izvoz nemira” u BiH. Bošnjački lideri su šahovski čekali krivu izjavu Zagreba o tom događaju. Kako nisu mogli dočekati, na osudu Hrvatske se ohrabrio reis-l-ulema Husein Kavazović, koji je uoči održavanja mise preko Puljića pomazio katoličku statističku grešku u Sarajevu, ali je istovremeno oštro naglasio kako “postoji politička odgovornost Hrvatske”. Nakon njega su gotovo svi drugi bošnjački akteri preuzeli istu retoriku.

Zanimljivo je primijetiti kako su u sarajevskoj katedrali i crkvama 1995. godine nesmetano održane svete mise istim povodom. Žestokih reakcija bošnjačkih lidera nije bilo. Naprotiv, tad su neki od njih sudjelovali u cijelom programu simboličkim bacanjem vijenaca u Miljacku. U tom je razdoblju to bilo oportuno, jer je svibanj 1995. bio uvod u kraj rata, pa su bošnjački lideri računali na pomoć Hrvatske i Hrvata u BiH u sukobu sa srpskim snagama.

“Istorijska prilika”

S druge strane, četvrt stoljeća nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, hrvatski faktor postao je nepoželjan u ostvarenju bošnjačke unitarne države. Tako danas Reuf Bajrović i Emir Suljagić, inače u izvrsnim odnosima s nekim savjetnicima Željka Komšića, koji su otvoreno prijetili Hrvatskoj slanjem “vehabija na more” i “političkim ratom”, zagovaraju Miloševićevo izborno pravilo “jedan član, jedan glas”. Nakon što su bošnjački parlamentarci nametnuli članove u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH (SIP), ključnom tijelu koje odlučuje o provođenju i implementaciji rezultata izbora, vještom manipulacijom i izborom politički podobnih Srba i Hrvata, poput Komšićevog savjetnika Željka Bakalara, bez konzultacija s hrvatskim strankama, Bajrović i Suljagić u članku u sarajevskom listu Oslobođenje 16. travnja tvrde da je stvorena “istorijska prilika” za “slanje hercegbosanske politike u povijest” (čitaj: konačnog rješenja, brisanje konstitutivnosti Hrvata u BiH). Bajrović i Suljagić smatraju kako treba “stvarati činjenice na terenu kad god je to iole moguće”. U tome svakako spada pisanje alternativne povijesti, uključujući onu o apsolutnoj nevinosti Bošnjaka-Muslimana i krivnji Hrvata za zločine u Drugom svjetskom ratu. Obzirom na nametnute članove, SIP je tako postao ključna institucija koja bi nacionalističkoj simbiozi panislamista iz SDA i bošnjačkoj kopiji kemalista, okupljene oko Izetbegovića i Komšića, na općim izborima 2022. trebala omogućiti izbor najmanje jedne trećine izaslanika hrvatskog kluba Doma naroda Parlamenta Federacije BiH (FBiH), što će biti dovoljno za preglasavanje i izbacivanje Hrvata iz vlasti FBiH, a vjerojatno i BiH.

Konačni podli cilj ocrnjivanja Puljića i mise je, dakako, mobilizacija međunarodne zajednice za dodatno gaženje političkih i građanskih prava Hrvata u BiH, ovaj put u obliku kršenja slobode vjeroispovijesti i religije. S tim ciljem bošnjački političari instrumentaliziraju svaki događaj u organizaciji institucija s hrvatskim, a sad češće i katoličkim, predznakom.

Sarajevska ambasadokratura

Etnički očišćeno Sarajevo, u kojemu je triput manje Hrvata nego prije rata, očito je zaboravilo što je bît svete mise. U ratu koji traje drugim sredstvima takva činjenica ne čudi, jer su još živi svjedoci koji se sjećaju kad su hrvatski branitelji Sarajeva, u jeku “dobrovoljne transformacije” brigade Kralj Tvrtko HVO-a u “lahku brigadu” Armije BiH, bili prisiljeni gutati krunice, trpjeti uništavanje vjerskih i nacionalnih simbola, te fizička mučenja. Samo u srpnju 1993. došlo je do pojedinačnih napada na 130 vojnika HVO-a, od kojih su neki ubijeni i nestali. Otad su Hrvati službeno postali građani drugog reda.

Nakon rata, demokraciju u BiH guši ambasadokratura: vladavina veleposlanika i trećerazrednih diplomata, često u sukobu s vlastitim administracijama, čiji su izvori informacija pristrani novinari, nerijetko sa stažom u strukturama Armije BiH ili oko režimskog Oslobođenja, stipendisti mirovnih studija u Bologni, koji su primani na programima više zbog poslijeratnog povećanja kvota za područja zahvaćena ratom nego zbog zasluga, i desetci lokalnih Bošnjaka djelatnika veleposlanstava s vremenski ograničenim ugovorima, koji su predstavljeni kao “poznavatelji prilika”.

Dva su događaja potvrdila kako funkcionira ambasadokratura u doba ograničavanja vjerskih sloboda. Prvi se odnosi na Twitter-osudu američkog veleposlanstva u Sarajevu. Među glavnim agitatorima napada na kardinala Puljića i zabranjivača vjerskog obreda našao se “poznavatelj prilika” Plamenko Muratović koji je, prema još neopovrgnutim pisanjima medija, lokalni zaposlenik američkog veleposlanstva i nekadašnji pripadnik Armije BiH. Tu pronalazimo klasičan primjer neobjektivnosti tog veleposlanstva. Drugi se odnosi na malu delegaciju diplomata, koju također brifiraju “poznavatelji lokalnog jezika”, predvođenu šeficom Misije OESS-a u BiH Kathleen Kavalec. Ona je na isti dan održavanja mise za žrtve Bleiburga gotovo provokativno položila cvijeće za žrtve fašizma iz Drugog svjetskog rata u Spomen-parku Vraca u Sarajevu.

Jakob Finci i Jakov Bienenfeld

Pored klasičnih muratovića i ambasada, ovaj put jedan od najgorljivijih zabranjivača bio je Jakob Finci, predsjednik Židovske zajednice u BiH i nekadašnji izvršni direktor Soroševog Otvorenog društva za BiH. Finci je danima tvrdio da se misa održava “za one koji su krivi za žrtve u Drugom svjetskom ratu”. Nije dugo trebalo nerezidentnom izraelskom veleposlanstvu da oštrim priopćenjem podrži Fincijev stav. Doduše, on je kasnije reterirao priznajući Puljiću ulogu koju je imao za vrijeme rata u BiH, kako bi nakon mise izjavio da misa “ne remeti ništa”. Prava je šteta što je Finci propustio istim žarom osuditi klanjanje dženaze u odsutnosti, kojoj je pristupilo tisuće vjernika u džamijama diljem BiH, Muhamedu Mursiju, lideru Muslimanskog bratstva, organizaciji koja desetljećima potiče i financira protužidovski terorizam te najavljuje nestanak Židova u Izraelu.

S druge strane, neki drugi ugledni Židovi koji vuku korijene iz Sarajeva, a kojima su stradali desetci članova obitelji u ustaškim progonima i logorima, ne bi osudili Hrvate i katoličke vjernike, niti bi ugrozili njihovo pravo na sjećanje na žrtve komunizma. Jedan od njih bio je Jakov Bienenfeld, ugledni član Židovske općine Zagreb, koji je u suradnji s hrvatskim vojnim i političkim vrhom od studenog 1992. do proljeća 1993. iz opkoljenog Sarajeva izvukao 1.200 Židova i članova njihovih obitelji – gotovo cijelu židovsku zajednicu. S tom akcijom bio je upoznat i Jakob Finci, a mnogobrojne međunarodne židovske organizacije iz SAD-a i Izraela su zahvalile hrvatskom političkom vrhu.

Govoreći o “hrvatskom antisemitizmu”, Bienenfeld je u jednom razgovoru decidirano kazao: “da razjasnimo jednu stvar, Hercegovci nisu ustaše”. Štoviše, Bienenfeld je jasno govorio da što se tiče antisemitizma Hrvatska je “na najnižoj razini u Europi” te da u Hrvatskoj “nema ga nigdje”. Neshvatljivo je stoga kako je Finci mogao Puljića optužiti za rehabilitaciju ustaštva i potaknuti val prosvjeda židovskih organizacija i veleposlanstva protiv raspirivanja antisemitizma, u trenutku kad su odnosi između židovskog i hrvatskog naroda na najvišoj razini.

Za razliku od Fincijevog konformističkog stava, kao u drugim ključnim političkim pitanjima u skladu s većinskim raspoloženjem u sarajevskoj kotlini, Bienenfeld je o žrtvama komunizma govorio s punim pijetetom, tvrdeći da “spomenik na Bleiburgu ovjekovječuje i prikazuje zločine komunističkih vlasti učinjene nakon događaja na Bleiburgu” te da je negiranje tih zločina “povijesni nonsens”. Izjednačavati misu za žrtve komunizma s antisemitizmom ustaškog režima, kojeg Hrvati nikad nisu ni legitimirali ni izabrali na izborima, i o čijim se nametnutim rasnim zakonima nisu nikad mogli izjasniti, služi bošnjačkom obrascu dehumaniziranja Hrvata, i to na isti način kako su to radile jugoslavenske obavještajne službe u korist srpskog nacionalizma.

Takvo stanje traje od kraja rata. Radikalizacije će trajati sve dok bošnjački političari ne izbrišu Hrvate s političke karte. Taj je cilj postao javan i legitimira ga se u javnom prostoru, ovaj put na primjeru SIP-a, s tim da Hrvati u BiH nisu slijepi i neće prihvatiti status zimija.

Sve u svemu, bizarno je promatrati predstavnike bošnjačkog nacionalizma kako su “vezali zastave” s veleposlanstvima, nastojeći amaterski prikazati Hrvatsku i Hrvate u “izolaciji”, a zapravo prizivajući ambasadokraturu. Sindrom svojevrsnog identitetskog i političkog kolonijalnog mentaliteta?/HMS/

2 COMMENTS

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije

LJUBUŠKI

Branitelji još jednom pokazali spremnost i humanost

Jedna ljubuška obitelj zbog zastoja vode, odnosno kvara na odvodnom sustavu našla se u neugodnoj situaciji.Zbog problema s otpadnim vodama, članovi obitelji su morali...