U opsežnoj analizi za Heritage Foundation, američki analitičar Max Primorac iznosi tezu da je međunarodni eksperiment izgradnje nacije u BiH propao te da je došlo vrijeme da Bošnjaci, Hrvati i Srbi sami preuzmu odgovornost za budućnost svoje zemlje. Primorac zagovara uspostavu triju ravnopravnih federalnih jedinica, za Hrvate, Bošnjake i Srbe, kao rješenje koje bi poštovalo izvorna načela Daytonskog sporazuma i omogućilo političku stabilnost, gospodarski razvoj i povrat suvereniteta.
Poseban naglasak u tekstu stavljen je na obespravljenost Hrvata, potrebu vraćanja njihovog glasačkog prava te eliminaciju bošnjačkog preglasavanja, koje je, prema autoru, dovelo do demografske i političke marginalizacije Hrvata u BiH. Primorac snažno kritizira Ured visokog predstavnika i američki State Department zbog ustrajanja na centralizacijskom modelu koji, po njegovom mišljenju, destabilizira zemlju, potiče radikalizam i otvara prostor za ruski, kineski i iranski utjecaj.
U završnom dijelu eseja, autor upućuje konkretne preporuke Trumpovoj administraciji i američkom Kongresu, uključujući ukidanje bonnskih ovlasti, imenovanje političkog veleposlanika u Sarajevu, povlačenje financijske podrške za projekte izgradnje nacije te otvaranje tržišta BiH za američki plin.
Donosimo prijevod cijele analize Maxa Primorca koja nudi viziju budućnosti BiH utemeljenu na jednakopravnosti naroda i decentralizaciji bez međunarodnog intervencionizma.
Piše: Max Primorac, The Heritage Foundation [na poveznici na izvornik možete pogledati sve reference koje je autor koristio]
Međunarodni diplomati koji su uzurpirali suverene ovlasti Bosne i Hercegovine (BiH) predstavljaju glavnu prepreku miru i demokraciji u zemlji, ciljevima koji su utvrđeni Daytonskim mirovnim sporazumom prije 30 godina. Vrijeme je da se Bošnjacima, Hrvatima i Srbima vrati suvereno pravo da sami rješavaju svoje prijepore. Tri ravnopravne federalne jedinice, utemeljene na postojećim teritorijalnim razgraničenjima, bile bi u skladu s Daytonskim načelom jednakopravnosti naroda, uklonile bi prenapuhane slojeve birokracije i otvorile novi put prema miru. BiH bi mogla postati strateški energetski partner proširenjem američkog izvoza plina u Europu i potkopavanjem kineskih, ruskih i iranskih nastojanja da ugroze transatlantsku stabilnost. Samoupravna BiH bila bi znak završetka izgradnje nacija koja osnažuje globalne elite, a sve ostale čini manje sigurnima.
Ključne spoznaje
1. Od 1995. godine, Sjedinjene Američke Države i Europa potrošile su milijarde dolara na poslijeratnu inozemnu pomoć kako bi pomogle Bosni i Hercegovini da se razvije u mirnu i demokratsku državu.
2. Trideset godina kasnije, zemlja je i dalje u stalnoj političkoj krizi, podijeljena dubokim međunacionalnim nepovjerenjem i njome upravljaju međunarodni diplomati.
3. Vrijeme je da se okonča ovaj međunarodni projekt izgradnje države i da se nacionalni suverenitet vrati trima konstitutivnim narodima Bosne i Hercegovine.
Ove godine navršava se 30 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini (BiH). Ipak, ta je zemlja slomljena, duboko podijeljena i lišena suvereniteta, njome ne upravljaju njezina tri suverena naroda (katolički Hrvati, muslimanski Bošnjaci i pravoslavni Srbi), nego klika međunarodnih diplomata s moći da proizvoljno smjenjuju izabrane dužnosnike, poništavaju donesene zakone, lišavaju birače prava glasa i nameću izmišljeni “bosanski” građanski identitet koji pogoduje muslimanima nauštrb kršćana. U međuvremenu, prazninu su iskoristile Rusija, Kina i Iran.
Od potpisivanja sporazuma, američki su porezni obveznici uložili 2 milijarde dolara strane pomoći kako bi se zemlji pomoglo u prijelazu iz sukoba u normalno stanje. Samo u prvom desetljeću, međunarodna zajednica uložila je 14 milijardi dolara strane pomoći kako bi podržala zemlju. Unatoč golemim ulaganjima, ovaj projekt izgradnje nacije nije uspio. Vrijeme je da se okonča.
Institucionalna uzurpacija nacionalnog suvereniteta
Srž neuspjelog pokušaja izgradnje nacije u Bosni i Hercegovini predstavlja Ured visokog predstavnika (OHR), uspostavljen u Daytonu kao „ad hoc međunarodna institucija odgovorna za nadzor provedbe civilnih aspekata mirovnog sporazuma… kako bi se osiguralo da Bosna i Hercegovina postane mirna i održiva demokracija na putu prema integraciji u euroatlantske institucije.“ Njegov službeni mandat je ograničen, ovlašćujući njegove dužnosnike da „prate“, „održavaju bliske kontakte s“, „koordiniraju“, „olakšavaju“, „sudjeluju na sastancima“, „izvješćuju… Ujedinjene narode, Europsku uniju, Sjedinjene Američke Države…“ i „pružaju smjernice.“ Međutim, ovlasti OHR-a nisu ni ograničene ni ad hoc. Djeluje kao imperijalni namjesnik na neodređeno vrijeme s neograničenim ovlastima nad izabranim liderima i institucijama zemlje.
Smjene dužnosnika BiH od strane stranih diplomata postale su zaštitni znak poslijedaytonskog mirovnog procesa i traju do danas. Samo u razdoblju od 1997. do 2010., OHR je smijenio ili suspendirao gotovo 200 dužnosnika, uključujući izabrane predsjednike. Svaka takva strana intervencija usporava neovisni razvoj ključnih institucija BiH i pogoršava odnose među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Primjerice, prije rata je mješovitih brakova bilo oko 13 posto. Danas mješoviti brakovi čine tek 4 posto, što ukazuje na dubinu pogoršanja međuetničkih odnosa. Zbog toga je zemlja u stalnom političkom previranju, što joj onemogućuje napredak u društvenim, gospodarskim i drugim važnim područjima upravljanja, dok je zarobljena u trajnoj međuetničkoj konfrontaciji koja prijeti podjelom zemlje po etničkim linijama. U najnovijoj političkoj krizi, OHR je naredio bošnjački kontroliranom državnom sudu da osudi Milorada Dodika – predsjednika Republike Srpske, srpskog entiteta – na godinu dana zatvora zbog kršenja Daytonskog sporazuma, što je uobičajena subjektivna optužba protiv dužnosnika koji osporavaju ovlasti OHR-a. Dodik, koji je na izborima 2022. osvojio treći mandat, izvorno je bio podržavan sa Zapada kao antinacionalistički reformator, ali se s vremenom preobrazio u otvorenog proruski orijentiranog separatista. Po nalogu OHR-a, zabranjeno mu je „obnašanje dužnosti predsjednika“ na razdoblje od šest godina. Sljedeći tjedan, državni tužitelj, musliman, pozvao je pravoslavnog Dodika na ispitivanje „zbog podrivanja ustavnog poretka.“ Interpol je, međutim, odbio zahtjev Sarajeva za izdavanjem međunarodne tjeralice za Dodikom, odbivši se uključiti u nestabilan domaći međuetnički spor koji bi mogao dovesti do nasilja. Ustavna kriza – izazvana otvorenom intervencijom OHR-a – prisilila je Europsku uniju da pojača svoju mirovnu misiju u BiH s dodatnih 400 vojnika.
Uz ovlast da smjenjuje dužnosnike BiH, više od 900 odluka koje je nametnuo OHR pokazuje kako strani diplomati imaju gotovo totalitarnu vlast nad svakim aspektom života u zemlji – uključujući državne simbole, gospodarsku politiku, reformu pravosuđa, restrukturiranje medija, zakone o imovini, raseljene osobe i izbjeglice, pa čak i inicijative međuetničkog pomirenja.
Ne postoji niti jedan prostor u kojem tri naroda BiH mogu samostalno upravljati.
Ovlasti OHR-a, međutim, ne proizlaze iz Daytonskog mirovnog sporazuma, već iz Vijeća za provedbu mira (PIC), neformalne skupine sastavljene od 55 zemalja i međunarodnih organizacija, odvojenih od sporazuma, koje uključuju agencije Ujedinjenih naroda. Na sastanku održanom 1997. u Bonnu, Njemačka, PIC je jednostrano odlučio dodijeliti OHR-u, kojeg i imenuje, konačne ovlasti „da donosi obvezujuće odluke, prema vlastitoj procjeni“, i „osigura provedbu Mirovnog sporazuma.“ Ipak, PIC nema međunarodno-pravnu osnovu za dodjeljivanje tako širokih i neograničenih ovlasti. Davanjem OHR-u konačnih ovlasti nad institucijama zemlje – takozvanih bonnskih ovlasti – potkopana je njegova primarna misija olakšavanja demokratske tranzicije, jer se narodima BiH uskraćuje sposobnost da sami rješavaju međusobne razlike.
Umjesto toga, strane moraju tražiti vanjska rješenja za svoja politička neslaganja jer suverenitet pripada stranim birokratima, a ne vlastitim izabranim vođama.
Ova institucionalna iskrivljenja dodatno pogoršava zakržljali razvoj pravosuđa BiH koje se često poziva da odlučuje o političkim sporovima utemeljenima na etnicitetu. Troje od sudaca Ustavnog suda BiH (analogno Vrhovnom sudu SAD-a) su strani državljani koji predstavljaju prevagu u ključnim ustavnim pitanjima, usmjeravajući odluke u korist centralizacijskih interesa muslimana. „Izvorno zamišljeni kao prijelazna mjera“, troje međunarodnih sudaca bira Europski sud za ljudska prava (ECHR) sa sjedištem u Francuskoj, koji se tek treba savjetovati, ali ne i tražiti odobrenje, od Predsjedništva BiH, tročlanog izabranog tijela koje čine po jedan Bošnjak, Hrvat i Srbin.
U području obrane, Europska unija provodi privremenu mirovnu misiju u BiH, iako je ona sada već u svojoj 20. godini, dok prethodna obećanja o integraciji BiH u EU i NATO ostaju neispunjena. Mandat EUFOR-a obnavlja se svake godine od strane Vijeća sigurnosti UN-a, i zahtijeva podršku Sjedinjenih Država. Ni ovaj mandat nema vremensko ograničenje.
Suurotništvo američkog State Departmenta
Nakon 11. rujna, Sjedinjene Države, koje su posredovale u sklapanju Daytonskog mirovnog sporazuma, preusmjerile su pozornost na globalni terorizam. Europi je povjerena tranzicija Bosne i Hercegovine. Ipak, američko veleposlanstvo u Sarajevu nastavilo je služiti kao platforma pretežito lijevo orijentiranom State Departmentu za de facto upravljanje BiH zajedno s OHR-om, uz minimalan nadzor iz zaokupljenog Washingtona. Nijedna odluka OHR-a ne donosi se bez pristanka SAD-a. Svake godine, State Department ponovno potvrđuje neograničene ovlasti OHR-a „da koristi sve potrebne ovlasti, uključujući bonnske ovlasti.“ Američka vlada pokriva milijun dolara operativnog proračuna OHR-a što čini 22 posto ukupnog proračuna od gotovo 6 milijuna dolara.
Američko veleposlanstvo također sankcionira i nastoji ukloniti izabrane dužnosnike koji osporavaju ovlasti OHR-a. Prošlog prosinca, američki veleposlanik u BiH nametnuo je novi zakon o plinu kojim se centralizira upravljanje plinovodima u isključivo bošnjačkom BH-Gasu, državnom poduzeću koje je, prema izvješću državne revizije, duboko korumpirano i povezano s Rusijom. Zakon je donesen nakon što je susjedna Hrvatska, veliki uvoznik američkog plina, ponudila proširenje svog plinovodnog sustava u BiH. Projekcija je bila zamijeniti ruski američkim plinom, što bi bio strateški dobitak za SAD. Budući da bi projekt prolazio kroz područja naseljena Hrvatima, hrvatski dužnosnici u BiH zatražili su osnivanje plinske kompanije pod vlastitom nadležnošću. Američki veleposlanik odbio je taj zahtjev i zaprijetio sankcijama. Zakon je usvojen bez potpore Hrvata. Time je prekinuta dosadašnja praksa prema kojoj su Hrvati i Bošnjaci upravljali odvojenim komunalnim poduzećima, dijeleći prihode i radna mjesta, što je dodatno pogoršalo odnose između Hrvata i Bošnjaka.
Predsjednik susjedne Hrvatske optužio je američkog veleposlanika da „sustavno razgrađuje Bosnu i Hercegovinu kao državu.“ Miješanje veleposlanika rezultiralo je izgubljenom strateškom prilikom za izvoz većih količina američkog prirodnog plina u Europu jer je Hrvatska stavila projekt na čekanje. Ranije je američki veleposlanik sankcionirao ministra trgovine i ekonomskih odnosa Republike Srpske te druge srpske dužnosnike, dok je lidera Hrvata u BiH optužio da „služi ruskim interesima.“ U konačnici, svi su u Bosni i Hercegovini u sukobu sa svima.
Fiktivni bosanski identitet
Godinama su zapadni diplomati odstupali od izvornog načela Daytona o zaštiti suverenih prava tri ravnopravna naroda BiH. Umjesto toga, nastojali su nametnuti građanski „bosanski“ identitet, polazeći od progresivnog uvjerenja da je etnoreligijski identitet prepreka stabilnosti BiH. To je pogrešno. Cilj jačanja institucija središnje vlasti na račun etnički utemeljenih nižih razina vlasti predstavlja srž krize u BiH. Građanska država koja zamjenjuje etnicitet kao temelj upravljanja usklađena je s političkim ciljem većinskih muslimana da uspostave centraliziranu unitarističku državu. „Jedan čovjek, jedan glas“ doveo bi do većinske vlasti u zemlji bez uspostavljenih demokratskih normi. Za katoličke Hrvate i pravoslavne Srbe, takva bi država značila neprihvatljivo podređivanje njihovih suverenih prava većinskoj vlasti muslimanskih Bošnjaka. To bi bilo u suprotnosti s Ustavom BiH koji zemlju definira kao zajednicu tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Predvidljivo, odvojeni bošnjački, hrvatski i srpski kulturni i politički identiteti i dalje postoje, budući da svaki – s obzirom na postojeću kaotičnu upravnu strukturu i složenu povijesnu netrpeljivost – doživljava druge kao egzistencijalnu prijetnju.
Umjesto da slijede primjer Belgije, Švicarske i drugih uspješnih modela konsocijacijske demokracije koji se temelje na jednakopravnosti konstitutivnih naroda radi upravljanja tenzijama, OHR – uz suradnju američkog State Departmenta – pokušava silom nametnuti nepopularni zajednički bosanski identitet i kažnjava protivnike zbog legitimnih nacionalnih izraza. Ove direktive oslanjaju se na izbornu inženjeriju kako bi potaknule glasovanje koje nije temeljeno na etničkoj pripadnosti, oslabile vlasti zasnovane na etnicitetu i, u konačnici, prisilile na bošnjački vođenu asimilaciju triju suverenih naroda BiH.
U bošnjačko-hrvatskom dijelu zemlje, muslimani nadmašuju broj katolika i manjinskih zajednica više od tri prema jedan. Od 2006. godine, Bošnjaci dijele svoje glasove – jednim dijelom glasaju za otvoreno muslimansku stranku, a drugim za muslimanima dominantne socijaldemokrate koji postavljaju nominalne hrvatske kandidate koji osvajaju zanemariv broj hrvatskih glasova i primaju upute od svog muslimanskog vodstva. Rezultat je da Bošnjaci kontroliraju većinu političkih funkcija (i državnih poduzeća), dok su Hrvati obespravljeni i diskriminirani. Europski parlament pozvao je bošnjačke vlasti u BiH da provedu odluku Ustavnog suda BiH i ukinu bošnjačko preglasavanje Hrvata u izboru njihovih predstavnika, no bez uspjeha, što je dodatno pogoršalo odnose. Ipak, Europski sud za ljudska prava potvrdio je izbornu arhitekturu BiH zasnovanu na etničkom identitetu, i to s 16 glasova za i jednim protiv – bošnjačkog suca.
Međunarodna zajednica također financira progresivne nevladine organizacije koje promiču asimilaciju, a koje su nekoć tvrdile da se 20 posto stanovništva identificira kao “Bosanci”, a ne kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi. No popis stanovništva iz 2013. pokazuje drugačije. Državna agencija za statistiku BiH objavila je da se od ukupno 3.531.159 stanovnika samo 37.110 izjasnilo kao “Bosanci” – otprilike jedan posto populacije. Mnogi muslimani iz BiH posjeduju državljanstvo susjedne (pretežito katoličke) Hrvatske, članice Europske unije, što im donosi značajne prednosti pri zapošljavanju koje BiH kao nečlanica EU-a nema.
Identitet “Bošnjak” – koji isključivo prisvajaju muslimani u BiH – postao je službeni tek 1993., nakon nasilnog raspada komunističke Jugoslavije. U popisu iz 1991., prije rata, samo se 1.285 osoba izjasnilo kao “Bošnjaci”, a 10.727 kao “Bosanci”, dok se gotovo dva milijuna izjasnilo kao muslimani. Sustavna međunarodna kampanja za stvaranje građanskog identiteta bez etno-religijskih obilježja ne samo da krši Daytonski sporazum, već nije naišla na potporu unutar zemlje.
Berlinski European Stability Initiative uočio je neuspjeh te izgradnje nacije i optužio Ured visokog predstavnika (OHR) da upravlja zemljom kao “europskim rajom” (aludira se na način britanskog upravljanja Indijom, tzv, britanski raj), bez ikakve kontrole i odgovornosti. Nazvali su OHR “oblikom vladavine koji je odavno zastario – imperijalna moć nad svojim kolonijalnim posjedom.”
Razilaženje tri glavna naroda u BiH po pitanju identiteta odražava se i na njihove dijaspore u Sjedinjenim Američkim Državama. Savjetodavno vijeće za Bosnu i Hercegovinu sa sjedištem u Washingtonu, DC, zagovara “multietničku i demokratsku Bosnu i Hercegovinu”, ali to samo nije takvo, jer je svih sedam članova upravnog odbora muslimanski Bošnjaci. Inclusive Movement for Bosnia and Herzegovina, također sa sjedištem u Washingtonu, DC, isključuje Srbe i Hrvate. Ne postoje slične organizacije hrvatske ili srpske dijaspore koje se zalažu za centraliziranu “bosansku” državu. Posljedica toga je da se u Sjedinjenim Državama pojam Bosanac zbunjujuće poistovjećuje s Bošnjakom, te razni programi rutinski pozivaju muslimane iz BiH, ali ne i katoličke ili pravoslavne članove bh. dijaspore. Svi sudionici iz BiH bili su Bošnjaci; nije bilo Srba ni Hrvata—isto kao i na događaju u Daytonu, Ohio, u svibnju 2025. Na konferenciji u Daytonu, Ohio, u svibnju 2025., panel o novinarstvu u BiH, koji je financirala National Endowment for Democracy iz sredstava State Departmenta, uključivao je tri Bošnjaka i nijednog Srbina ili Hrvata, temeljem njihove samoproglašene identifikacije kao “Bosanci”. Isplativo je biti “Bosanac”.
Nestabilnost uvjetuje sigurnosne prijetnje
Unutar američkog vanjskopolitičkog establišmenta postoji široki konsenzus da je upravna struktura BiH neodrživa. Godine 2021. Vijeće za vanjske odnose postavilo je pitanje: “Je li BiH na rubu sukoba?” Od 2010. časopis Foreign Affairs objavljuje upozoravajuće tekstove o lošim izgledima zemlje: “Bosnia on the Brink?”, “The Death of Dayton”, “Bosnia’s Last Best Hope” i, najnovije, “Bosnia’s Dangerous Path”; I Foreign Policy je pisao: “Bosnia Is Teetering on the Precipice of a Political Crisis” i “Time to Act on Bosnia’s Existential Threat.”
Disfunkcionalnost BiH otvara prostor vanjskim akterima da potkopaju interese SAD-a i njegovih saveznika. Kina je postala ključni regionalni gospodarski partner sa svojim Konfucijevim institutima, projektima izgradnje cesta i termoelektrana, infrastrukturnim zajmovima i prisutnošću u medijima. Rusija agresivno podupire srpski separatizam isporukom oružja te kulturnom i vjerskom potporom, a operira i obavještajnim aktivnostima unutar srpskog entiteta, koje koristi za destabilizaciju susjedne članice NATO-a, Crne Gore.
Rat u BiH 1990-ih privukao je islamske džihadiste, svježe s afganistansko-ruskog rata, da pomognu muslimanskim snagama, uključujući one povezane s napadima 11. rujna, poput Khalida Sheika Mohammeda. Mnogi strani mudžahedini ostali su u zemlji. Iranska Islamska revolucionarna garda uspostavila je dugotrajne veze s bošnjačkim političarima, osobito unutar obavještajne zajednice. Trideset godina poslije, te veze i dalje traju jer su muslimanski čelnici BiH obnovili ratne veze s Iranom i Muslimanskom braćom, dok se istodobno provodi proces radikalizacije kroz godine stranog financiranja radikalnih imama. Posjet visokog dužnosnika iranskog Ministarstva obrane u svibnju 2025. i njegov sastanak s bošnjačkim ministrom obrane BiH izazvao je oštru reakciju Trumpove administracije. Radikalizacija muslimanskih vlasti u BiH kulminirala je prošloga mjeseca kada su otkazali redovni sastanak Konferencije europskih rabina u Sarajevu, nazvavši ga “moralno uvredljivim” jer će se “pružiti potpora okupatoru \[Izraelu]…koji provodi genocid nad nevinim stanovništvom Gaze.”
Preporuke za Trumpovu administraciju i Kongres
Kako bi se obnovio nacionalni suverenitet Bosne i Hercegovine, Trumpova administracija i Kongres SAD-a trebali bi:
Ukinuti neograničene ovlasti OHR-a i vratiti BiH nacionalni suverenitet. Neograničene ovlasti Ureda visokog predstavnika (OHR) ovise isključivo o konsenzusu članica Vijeća za provedbu mira (PIC). Vlada SAD-a, kao najvažnija članica PIC-a, može sazvati sastanak Upravnog odbora u Sarajevu i najaviti da povlači potporu tzv. Bonskim ovlastima koje OHR-u daju izvanredne nadležnosti. Za ukidanje ovlasti OHR-a nije potreban nikakav formalni pravni postupak, poput glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a. Bez svevlašća OHR-a, PIC bi izgubio svoju svrhu i mogao bi biti raspušten. Time bi se onemogućilo OHR-u da i dalje uzurpira nacionalni suverenitet BiH, prisilivši izabrane političke lidere da sami rješavaju međusobne razlike. OHR bi se vratio svom izvornom – i važnom – mandatu: olakšavanju demokratske tranzicije zemlje.
Revidirati politiku i programe State Departmenta. Američki državni tajnik Marco Rubio mora okončati politiku svoje institucije prema BiH koja je usmjerena na nametanje centralizirane “bosanske” države. Umjesto toga, skromna tehnička pomoć – koja je trenutačno usmjerena na centralizaciju pod muslimanskom dominacijom – mogla bi se koristiti za pomoć zemlji u vraćanju nacionalnog suvereniteta, uključujući i ukidanje kontrole Europskog suda za ljudska prava nad tri mjesta u Ustavnom sudu BiH. Iako bi za to bila potrebna ustavna reforma, to bi se moglo ubrzati prekidom međunarodnog financiranja trojice stranih sudaca.
Multilateralna Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) također mora napustiti svoju agendu izgradnje nacije. Budući da je šef misije OESS-a u BiH američki diplomat, Trumpova administracija može jednostrano suziti djelokrug djelovanja OESS-a kako bi podržala obnovu suvereniteta BiH.
Prekinuti monopol State Departmenta nad politikom prema Balkanu. Mjesta veleposlanika u regiji tradicionalno se dodjeljuju karijernim diplomatima. Trumpova administracija mudro je imenovala političke kadrove za veleposlanike u Hrvatskoj i Srbiji. Imenovanje političkog veleposlanika u Sarajevo oslabilo bi tzv. Daytonsku strukturu koja desetljećima diktira politiku SAD-a prema BiH. Dužnosnici iz Biroa za europska i euroazijska pitanja koji trenutačno vode politiku prema Balkanu trebali bi biti zamijenjeni kadrovima iz drugih sektora, kako bi se unijele nove perspektive. Planirani rezovi lokalnog osoblja u američkim veleposlanstvima diljem svijeta trebali bi uključivati i potpunu zamjenu osoblja u Sarajevu, kako bi se spriječilo opstruiranje novih politika administracije.
Kongres također ima ključnu ulogu: trebao bi uskratiti novac poreznih obveznika za projekte izgradnje nacije u BiH i širem području Zapadnog Balkana u proračunu za vanjske poslove za fiskalnu godinu 2026. Kongres bi trebao zadržati izdvojena sredstva za OHR – čiji proračunski ciklus traje od 1. srpnja do 30. lipnja – sve dok se Bonske ovlasti OHR-a ne ukinu.
Vratiti pravo glasa Hrvatima. Sustavno isključivanje i diskriminacija Hrvata iz državnih institucija, uključujući najviše državne položaje, zbog bošnjačkog preglasavanja, ugrožava njihov opstanak. Zbog sustavne diskriminacije od strane Bošnjaka, broj Hrvata u BiH smanjen je za 62 posto – s 835.000 iz 1991. godine na 330.000 u 2024., prema podacima Katoličke Crkve – što je trend sličan onom u drugim muslimanskim državama u kojima nestaju kršćanske zajednice, poput Sirije, Iraka i Turske. Povrat prava glasa Hrvatima nije zahtjevan korak. Hrvati su jedina izrazito prozapadna zajednica u zemlji i zaslužuju potporu SAD-a. Ustavni sud BiH već je presudio da postojeći izborni zakon krši odredbe Daytonskog sporazuma o jednakopravnosti naroda i sada čeka na parlament da donese potrebne izmjene. Nedavna presuda ESLJP-a to potvrđuje. Zastupnici iz reda Hrvata i Srba spremni su usvojiti izmjene. Europski parlament ih podržava. Bošnjački zastupnici, međutim, odbijaju provesti odluku suda. Obnova glasačkih prava Hrvata zahtijevala bi snažan američki diplomatski pritisak na bošnjačko političko vodstvo u Sarajevu.
Uskladiti strukturu vlasti u BiH s Daytonom i načelom tri ravnopravna konstitutivna naroda. Zamršena državna struktura BiH mora se pojednostaviti uspostavom tri jedinice, unutar konfederalnog sustava, po uzoru na Belgiju i Švicarsku – po jedna jedinica za muslimanske Bošnjake, katoličke Hrvate i pravoslavne Srbe. Takva reorganizacija ne bi zahtijevala promjenu teritorija jer svaka bi jedinica obuhvaćala područja koja ta tri naroda de facto kontroliraju već 30 godina. Teritorij Republike Srpske određen je u Daytonu 1995., dok je Federacija BiH već de facto podijeljena, što se vidi u odvojenim i etnički organiziranim javnim poduzećima (električna energija, telekomunikacije, pošta). Dakle, teritorijalnih sporova nema, a tri federalne jedinice odražavale bi postojeće stanje i dale svakom narodu politički udio u funkcioniranju države.
Troslojni federalni sustav, oslobođen uplitanja OHR-a, umanjio bi separatističke tendencije. Srbima bi postojanje hrvatske jedinice dodatno osiguralo autonomiju, smanjilo ruski i kineski utjecaj te otvorilo vrata euroatlantskim integracijama. Hrvatima bi omogućilo prvo pravo na samoupravu od 2006. i dodatno približilo BiH Zapadu. Bošnjacima – čije radikalno vodstvo se protivi toj reformi – kraj OHR-a bi pružio izlaz iz neuspješne strategije nametanja unitarne države, strategije koja samo hrani islamistički radikalizam. Svaki od triju naroda, oslobođen stranog utjecaja, mogao bi razvijati vlastiti obrazovni sustav, poreznu politiku, gospodarstvo i kulturu bez straha od nasilne asimilacije u “bosanski” identitet. Radikali iz svih zajednica bili bi marginalizirani, a egzistencijalni strahovi zamijenjeni ekonomskim pitanjima. Manjine poput Židova, koje sada zbog etnički temeljenog glasanja ne mogu biti birane, konačno bi mogle sudjelovati u izborima. Federacija BiH i njezina prenapuhana županijska struktura mogli bi biti ukinuti, čime bi se eliminirali skupi slojevi birokracije i otvorile gospodarske prilike za stanovništvo. Zemlja s 2,5 milijuna stanovnika apsurdno ima 149 ministara u 13 vlada, devet predsjednika i dopredsjednika te 635 zastupnika.
Ideja o uspostavi tri federalne jedinice nije nova i utemeljena je na načelima Daytonskog mirovnog sporazuma koji jamči jednakost konstitutivnih naroda u BiH. Ima široku međunarodnu podršku:
Lisabonski sporazum, kojim je pred rat dogovoreno preustrojavanje BiH u tri etničke jedinice, a koji su Bošnjaci naknadno odbacili.
Owen–Stoltenbergov plan iz 1993. također je predviđao podjelu zemlje na tri entiteta.
Ustav BiH (Aneks 4 Daytonskog sporazuma) definira Bošnjake, Hrvate i Srbe kao konstitutivne narode, a Predsjedništvo kao tročlano tijelo koje mora uključivati predstavnike svakog naroda.
Bivši veleposlanik BiH pri NATO-u 2005. godine predložio je osnivanje tri entiteta kako bi država zadržala svoju održivost.
Istraživanje iz 2013. pokazalo je da 63% građana BiH (isključujući neodlučne) podržava rješenje s tri entiteta po uzoru na Švicarsku.
Međunarodna krizna skupina (ICG) 2014. i 2025. pozvala je na podjelu Federacije BiH na muslimansku i katoličku jedinicu i povratak izvornom Daytonu.
Rezolucija Europskog parlamenta iz 2017. istaknula je “jednakost triju konstitutivnih naroda da biraju vlastite legitimne političke predstavnike” na temelju “načela federalizma, decentralizacije i legitimnog predstavljanja”.
Otvoriti tržište za američki plin. Bidenova administracija nametnula je zakon o plinu BiH koji je narušio regionalnu potporu za proširenje hrvatskog plinovoda prema BiH – projekt koji bi povećao izvoz američkog plina i smanjio ovisnost o Rusiji. Promjenom tog zakona, Hrvati u BiH mogli bi osnovati vlastitu regionalnu plinsku tvrtku, osigurati financijsku dobit, potaknuti Hrvatsku na dovršetak projekta, dok bi se otvorile i nove mogućnosti za američka ulaganja i strateške infrastrukturne projekte. Osim toga, sjeveroistočni dio Republike Srpske sadrži najveća ležišta litija u Europi, pružajući SAD-u i saveznicima vrijedan i dugoročan strateški resurs.
Zaključak
Međunarodni diplomati koji su uzurpirali suverene ovlasti BiH predstavljaju glavnu prepreku ostvarenju cilja da BiH postane mirna i održiva demokracija integrirana u euroatlantske institucije – kako je predviđeno Daytonskim sporazumom prije 30 godina. Vrijeme je da se raspusti ovaj neuspjeli model izgradnje nacije i da se Bošnjacima, Hrvatima i Srbima vrati pravo da samostalno rješavaju vlastite nesuglasice. Tri ravnopravne federalne jedinice, utemeljene na postojećim teritorijalnim granicama, bile bi u skladu s izvornim načelima Daytona, eliminirale bi nepotrebnu birokraciju i otvorile put prema miru, demokraciji i prosperitetu. Tri naroda BiH bi napokon postala samoupravna.
Za Sjedinjene Države, BiH bi mogla postati strateški energetski partner u kontekstu širenja američkog izvoza plina i slabljenja kineskog, ruskog i iranskog utjecaja. Stabilnija BiH značila bi manju sigurnosnu prijetnju za Europu, jer akteri zlonamjernih namjera više ne bi mogli iskorištavati međunacionalno nepovjerenje. U globalnim razmjerima, to bi označilo kraj jedne epohe neuspješne izgradnje nacije koja koristi elitama, osiromašuje milijune i ugrožava globalnu sigurnost. Uspješno okončanje tog eksperimenta u BiH obnovilo bi globalnu nadmoć nacionalnog suvereniteta, prenosi RTV HB.
*Max Primorac je viši znanstveni suradnik u Centru Margaret Thatcher za slobodu pri zakladi Heritage Foundation
Jedan odgovor
Što će na ovo reći bivši američki veleposlanik u BiH Michael Murphy?