TUŽNA OBLJETNICA

Prije 30 godina pripadnici Armije BiH ispalili su granate koje su u centru Mostara ubile četvero i ranile još četvero djece

Bila je nedjelja. Sunčan, ali prohladan dan. Ratna 1994. godina. Mostar. Poslijepodne neobično mirno. Tišina. Bez pucnjave. A onda u jednom trenutku zlokobna tišina pretvorila se u tragediju. S položaja Armije BiH 23. siječnja 1994. godine ispaljene su granate koje su ubile četvero djece u dobi od 10 do 13 godina i to brata i sestru Emila i Emailu Meškić te Armina i Damira Rizvana. Još četvero djece je ranjeno: Olja Bojanić, Adnan Mušić na istom mjestu te Dragan i Marijofil Šarić u neposrednoj blizini. Ovaj zaboravljeni masakr se dogodio u samom centru grada kod zgrade Mostarka.

Piše: Miroslav Vasilj za Hrvatski Medijski Servis

Dok sjedimo u jednom mostarskom kafiću Marijofil koji je tada bio ranjen prisjeća se toga dana do najsitnijih detalja iako se upravo danas navršilo punih trideset godina. „Sada dok vam ovo govorim vraćaju mi se slike. Vraćaju mi se emocije“, govori Marijofil koji je tada imao četrnaest godina.

„To mirno rano poslijepodne odlučili smo iskoristiti za druženje i vožnju biciklom. Nakon provedenog vremena na Aveniji otišli smo do naselja Balinovac. Odjednom se začulo granatiranje. Krenuli smo kući. Tada sam s roditeljima živio u naselju Rudnik, a moj prijatelj Dragan na vrhu Avenije. Dok smo se vozili gradom bilo je malo ljudi po ulicama. Kada smo došli do zgrade Mostarka vidjeli smo poznanike. Počeli su nam dovikivati da se sklonimo. Objašnjavali su nam da je kod koša prije nekoliko trenutaka pala granata i da su poginula djeca“, priča nam Marijofil.

„Panično se počinjemo razilaziti. Dragan je otišao lijevom stranom pločnika, a ja sam bio u desnoj traci. Ispred mene je bila cisterna od koje me hvata još veća panika. No tu sam ugledao i svoju nastavnicu pa mi se vraća hrabrost. Isti tren vidim ogroman prasak. Osjećam neizdrživu bol. Detonacija me odbacila s bicikla nekoliko metara. Bio sam sav krvav. Od bola i šoka nisam znao u što sam sve pogođen. Vidio sam dvije rane na nozi koje sam pritisnuo rukama da bih zaustavio krvarenje ne znajući da su bile još dvije pored. U tom trenutku nailazi auto i iz njega izlazi čovjek u vojničkoj uniformi. Ubacuje me na zadnje sjedalo i vozi me u bolnicu gdje mi pružaju svu potrebnu pomoć,“ objašnjava sugovornik HMS-a, danas oženjen čovjek i otac.

Mjesto zločina. Foto: HMS

Naknadno saznaje da je njegov prijatelj Dragan lakše ranjen i da je pored koša ubijeno četvero djece te dvoje teško ranjeno koje su prebacili na liječenje u Split.

„Čovjeka koji me spasio nikada poslije nisam vidio. Hvala mu!“, poručuje Marijofil. Objašnjava kako su ga kontaktirale državne službe u zadnjih nekoliko godina raspitujući se za ovaj slučaj.

„Rekli su mi da je prošlo puno godina i da ne znaju hoće li uspjeti naći počinitelja. Ja sam im rekao da zbog mene i ne trebaju. Ja im opraštam. Nemam nikakvu mržnju prema njima. Zaboraviti ne mogu nikada.“

Trideset godina nakon zločina nitko nije odgovarao za ubojstvo mostarske djece kao što nitko nije odgovarao za ubojstvo osmero djece iz Viteza. Nekada je na tom mjestu tragedije kod zgrade Mostarka bio postavljen koš i vijenac u spomen na ubijenu djecu. Koša ni vijenca više nema. Ostala je samo derutna ploča s imenima, prezimena i godištima ubijene djece. Niti jedna politika. Niti jedna razina vlasti nikada nije položili ni cvijet na to mjesto zaboravljenog zločina. Danas neka nova djeca tuda prođu. Zastanu. Pogledaju. I pitaju se kakva je ovo ploča?/HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

spot_img

Najnovije

spot_img