Hrvatska politika, kao i Ustavni sud BiH te Europski sud za ljudska prava, već 25 godina traže reformu Izbornog zakona na način da jedan narod drugome ne bira političke predstavnike. S druge strane, bošnjačke političke stranke odbijaju prijedloge koji bi onemogućili takvu praksu. Posljedice takvog pristupa su, upozorava se, paraliza političkog života i kontinuirana stagnacija Bosne i Hercegovine.
Dugotrajna politička kriza
Zahtjev za izmjenom izbornog zakonodavstva ne dolazi samo iz hrvatskih političkih krugova, već i iz relevantnih domaćih i međunarodnih pravosudnih institucija. Odbijanje da se o tom pitanju uopće razgovara, kako se ističe, dovelo je do dugotrajne političke krize i nefunkcionalnosti države. U takvim okolnostima, zemlja u kojoj jedan od tri konstitutivna naroda ne može ostvariti temeljna demokratska prava teško može dugoročno opstati.
Predsjednik HRS-a Slaven Raguž smatra kako je problem dublje prirode. “Ustavno-pravna neravnopravnost hrvatskog naroda je posljedica, dok je uzrok nepostojanje konsenzusa o konceptu BiH kao države. Očigledno je da okolnosti nameću zaključak kako je ovakva BiH neodrživa, a cijenu plaća najmalobrojniji konstitutivni narod”, izjavio je Raguž za RTV Herceg Bosne.
Legitimno predstavljanje i međunarodni faktor
Legitimno političko predstavljanje jedno je od temeljnih načela demokracije, a njegovo dovođenje u pitanje, upozoravaju analitičari, potkopava cijeli politički sustav. Politolog Danijel Vidović za RTV HB podsjeća kako je taj princip već ranije formalno prihvaćen, ali nikada proveden u praksi.
“Sjetimo se da su 2013. u Bruxellesu svi potpisali legitimno političko predstavljanje. Kada je trebalo prijeći na konkretne korake, uslijedile su opstrukcije”, naglašava Vidović.
Odgovornost se dijelom pripisuje i međunarodnoj zajednici koja je, kako se navodi, godinama tolerirala ili podržavala unitarističke politike. Raguž smatra kako je ključno pitanje kako uskladiti interese s politikama međunarodnih aktera. “Pravo pitanje je kako se uklopiti u politiku država koje čine međunarodnu zajednicu i kako nametnuti vlastite interese u tom kontekstu”, kaže Raguž.
Moguće posljedice
Nemogućnost da jedan konstitutivni narod samostalno bira svoje političke predstavnike otvara niz političkih i ustavnih pitanja. U takvim okolnostima sve se češće postavlja pitanje motivacije za očuvanje postojećeg državnog okvira.
Vidović upozorava kako bi dugotrajno zadržavanje ovakvog stanja moglo otvoriti prostor i za radikalnije političke opcije. “Legitimno je zastupati stav da takvo stanje zahtijeva alternativu — bilo kroz preustroj s federalnim jedinicama s hrvatskom većinom, bilo kroz zahtjeve za disolucijom države, ako se ovakvo stanje nastavi”, ističe Vidović.
Dok god postoji uvjerenje da jedan narod ima pravo drugome nametati političke predstavnike, Bosna i Hercegovina će, zaključuje se, ostati u stanju političke stagnacije s neizvjesnom budućnošću./HMS/
