Kada sam ustvrdio da je genocid u Srebrenici, a treba dodati i masakr u Vukovaru, bio završna epizoda borbene misije JNA u miru (jer se radilo o državnoj instituciji SFRJ, a ne o Narodnooslobodilačkom pokretu), to je možda moglo izgledati kao samorazumljiva stvar. Nema sumnje da je glavni izvršitelj masovnih likvidacija upravo bila JNA, glavna vojna sila bivše države, doduše u nekoliko dana ideološki transformirana, nacionalistički redefinirana i nadopunjena tzv. para-vojnim formacijama (što je opet odgovaralo vojnoj/ideološkoj doktrini JNA koja je računala na „teritorijalnu obranu“ i svoj općenarodni karakter).
Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević za Hrvatski Medijski Servis
Ali kada sam također ustvrdio da su akcije likvidacije tisuća zarobljenika u Srebrenici, ako se analizira logika zločinačkog uma i poduzetih logističkih operacija, veoma slične onima u slučaju Bleiburga i da se radi o ostvarenje jedne iste borbene misije, a to je nemilosrdni obračun „antifašista“ s „fašistima“, to je moglo izgledati kao pretjerivanje ili provokacija. Jer, uzvratit će mi se, ako su išta masovni zločini JNA 90-tih dokazali, to je da se radi o fašistima: od svoje prvobitne antifašističke misije JNA je očigledno odstupila i postala najmračnija sila kakvu jedino fašizam može izroditi.
Transformacija antifašista u fašiste
Međutim, upravo ono doista prvobitno te antifašističke misije, a to su masovne likvidacije zarobljenika i civila na Bleiburgu i Križnom putu nakon kraja rata, od svibnja do kolovoza 1945. godine, te hladnokrvna lopovska strategija skrivanja desetaka tisuća likvidiranih, iznosi na vidjelo da su deklarirani antifašisti bili sposobni za najstrašnije zločine i organizirane vojne i logističke operacije kakve smo naučili da pripisujemo fašistima.
Mnogima, čak i danas, nakon dokumentiranja tih dugo skrivanih zločina, a najnoviji prilog tome je 800 stranica knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“ (Mitje Ferenca i Uroša Košira), nepodnošljivo je priznati da ima nešto zločinačko ili fašističko u samom titoističkom antifašizmu. Jer, ustvrdit će, upravo je bilo antifašistički tako se obračunati sa zarobljenim fašistima: antifašizam podrazumijeva nemilosrdan obračun s fašistima – njihovu likvidaciju. Nema potrebe suditi fašistima, čak ni u miru, jer nema niti može biti njihovog preodgoja ili zatvorske rehabilitacije. To su po definiciji „neljudi“, „ljudske nemani“, „monstrumi u ljudskom obliku“ itd. Pravna država liberalnih demokracija utvara sebi da još ima nešto humano u takvim „neljudima“ i da se osim njihove likvidacije (ili makar doživotne izolacije iz društva) još nešto ljudski može s njima učiniti. Zaključit će se onda da je sasvim pogrešno blatiti titoistički antifašizam, jer se JNA tek na kraju svog puta transformirala u fašističku armadu.
A upravo se o tome radi: kako je antifašistička vojska, stvorena na borbi s fašistima, koja je zadivila čitav svijet, odjednom, gotovo preko noći, postala zločinačka, da bi zgrozila čitav svijet? Ta vojska je još pod svojim imenom, JNA, izvršila strašni zločin na Ovčari, likvidirala ne samo zarobljenike i civile nego i pacijente Vukovarske bolnice, kao što je pod drugim imenom i četiri godina kasnije, izvršila genocid u Podrinju. Na što nam ukazuje lakoća transformacije JNA u fašističku armadu, ako ne na izvjestan kontinuitet? Nije li upravo logika zločinačkog uma s početka i kraja postojanja ove važne vojno-političke institucije bivšeg režima ono što otkriva kontinuitet ovog tipa antifašističkog opredjeljenja kao kontinuitet spremnosti na najveće zločine?
Drugim riječima: tko opravdava Bleiburg, ne opravdava li i zločin u Srebrenici, jer držimo li se same logike i motiva oba zločina nećemo vidjeti među njima veliku razliku? Oba zločina su poduzeti u ime glavne misije vojske koja je od početka do kraja htjela biti antifašistička („braniti naš narod od fašista“). A da nije tako kako tvrdimo, transformacija od antifašističke u zločinačku vojsku bila bi sve prije nego laka, a doista je bila laka i brza!
Monstruozni zločini radi istrebljenja monstruma
Ne treba previdjeti da ono što antifašističkoj borbi JNA daje pečat okrutnosti i nemilosrdnosti jeste priroda njenog projiciranog neprijatelja, smrtnog neprijatelja koji je shvaćen kao monstrum (nedovoljno je reći: nečovjek). Bila to borba u ratu, kao okršaj na bojišnici, ili u miru, kao politički obračun u javnim forumima, antifašist je uvijek angažiran u borbi s čudovištima, nakazama, zvjerima, monstrumima (teratomachia). Monstruozni zločini koje su počinili antifašisti u miru su rezultat njihovih uspjelih obračuna s ljudima u kojima vide monstrume. Zato oni u tim obračunima ne vide ništa monstruozno, pa čak niti zločinačko. Naprotiv, to je za njih uvijek akcija oslobađanja Čovjeka od njegove monstruoznosti, doprinos boljem čovječanstvu. Likvidacija neprijatelja ima za svrhu istrebljenje „neljudi“, ona nije „zločin protiv čovječnosti“ nego „za čovječnost“. Zato je JNA na koncu bila spremna izvršiti čak i genocid.
Pretvorba JNA u srpsku vojsku, u antifašističku i narodnooslobodilačku vojsku srpskog naroda, nije trebala više od jedne noći horora u kojoj se ostvaruju slutnje onog straha koji medicina naziva teratofobija. Čini se da nema ništa lakše nego objasniti ovu lakoću transformacije i to stalno slušamo: JNA je u stvari od početka do kraja bila srpska vojska, vojska Srboslavije, svih srpskih zemalja. Ali na taj način propuštamo uvidjeti ono najvažnije, jer ekstremni nacionalizam u stvari objašnjavamo nacionalistički (recimo monstruoznošću Srba, srpskim genocidnim bićem i sl.).
Prisjetimo se pitanja koje je zgrožena svjetska javnost uporno postavljala: kako to da su dojučerašnji susjedi mogli izvršiti tako monstruozne zločine? Ali je važno prije svakog našeg odgovora primijetiti da ti „susjedi“ nisu živjeli u bezvremenom prostoru s onu stranu svakog državnog poretka, njegove politike i ideologije. Bilo da se radi o Bleiburgu, Vukovaru, Srebrenici ili pak stotinama drugih mjesta krvoprolića, ono što je zapanjujuće jeste spremnost mnogih „običnih i normalnih“ građana Socijalističke Republike Jugoslavije da mirne savjesti izvrše likvidacije bespomoćnih. Ne treba li uzroke i motive takve spremnosti tražiti prije svega u državnom poretku u čijem krilu su se sukobi 90-tih ako već ne začeli, onda zadobili svoje konkretne oblike, svrhe i ciljeve? Može li se pritom zaobići JNA kao, pored Partije, najznačajnija ideološka i politička institucija režima, institucija antifašizma par excellence! Nismo li živjeli u „društvu“ koje je bilo neprekidno mobilizirano i militarizirano, tako da je pojedinac tek ulaskom u kasarnu, tj. tijekom gotovo neizbježne inicijacije u „borbenu zajednicu“, mogao steći svijest o pravom značenju „bratstva i jedinstva“. Ono što je Partija pola stoljeća definirala i redefinirala kao „političkog neprijatelja“ i tu sliku o neprijatelju odašiljala javnosti, JNA je u vojnoj obuci građanstva sprovodila kao stalnu borbenu spremnost na likvidaciju „fašista“. Nije li s Bleiburgom takva likvidacija, u zapanjujuće masovnom i okrutnom obliku, bila ugrađena u same temelje jednopartijske diktature i njene mirnodopske oružane sile?
Dakle, nije riječ tek o „susjedima“ nego o „antifašistima i fašistima iz susjedstva“. Pravo pitanje je onda: kako i zašto su obični građani, brižljivo i planski odgojeni i zadojeni antifašisti, mogli mirne duše izvršiti monstruozne ratne zločine? Najkraći odgovor bi bio: jer su otkrili fašiste u svome susjedstvu.
Dvije pretvorbe JNA
Uvjereni smo da Srebrenicu treba tumačiti kao masakr koji su počinili uvjereni antifašisti, kao genocid antifašista jednog posebnog vojno-političkog režima. A to za mnoge mora izgledati kao provokacija, pogotovu za one koji nastupaju u ime žrtava genocida, naroda kojem je prijetilo istrebljenje. Prije svega zato što su vlastitu borbu protiv JNA i Vojske Republike Srpske mnogi od njih vodili i shvaćali kao antifašističku borbu, čak kao nastavak borbe Titove vojske. U bošnjačkom javnom mnijenju prevladava mišljenje da su jedini istinski nastavljači antifašističke borbe partizana borci Armije BiH. Tako susrećemo drugu suvremenu pretvorbu JNA, ovaj put ne srpsku nego muslimansko-bošnjačku. Za ovu potonju ova prva je izdala pravu misiju jugoslavenske vojske, ali ne na početku s Bleiburgom nego tek na kraju, s njenim upadom na teritorij BiH. Dakako, JNA je i u ovom slučaju doživjela transformaciju u oslobodilačku armiju s nacionalnim predznakom, ali o neobičnoj kombinaciji titoizma i islamizma, antinacionalizma i nacionalizma u Armiji BiH i njenim poslijeratnim političkim tekovinama ovdje ne možemo ulaziti. (O tome smo na ovom mjestu već pisali u članku „Izetbegović i komunisti: političko naslijeđe koje i danas traje“.)
Spomenimo tek da je predstava o ratu 90-tih, koju nude ideolozi Armije BiH, a to su svi vodeći bošnjački političari, izrađena kao kopija predstave o Drugom svjetskom ratu ideologa Komunističke partije: vođena je narodnooslobodilačka borba protiv vanjskih agresora i domaćih izdajnika, kolaboracionista, a zbratimljeni narodi BiH su pružili herojski otpor tim fašistima. No, ovaj put su ulogu radničke klase, udarne pesnice revolucionarnog otpora, preuzeli Bošnjaci, a ulogu „poštene inteligencije“ malobrojni lojalni Srbi i Hrvati. Ne čudi onda da je sva lijevo orijentirana bošnjačka inteligencija, od koje bi se inače moglo očekivati kritičko mišljenje o događajima iz nedavne prošlosti, uglavnom pro-titoistička – što znači da joj je unaprijed zapriječen pristup odgonetanju dubljih uzroka genocida u Srebrenici. Jer takvu uzroci bi se morali tražiti u krilu samog titoizma, kroz sociološke, politološke, povijesne i druge znanstvene analize samih njegovih temelja i načina funkcioniranja. A takvih potraga, nažalost, nema na vidiku. Zato antifašizam onih koji su do jučer čuvali državi poredak i preko noći postali fašisti ostaje nešto neobjašnjivo i ostavlja prostor potpuno iracionalnom, čak rasističkom tumačenju. Tako su se u bošnjačkom poslijeratnom javnom mnijenju pojavile rasističke interpretacije uzroka i motiva genocida VRS-a, poput onih koje su potpisivali neki uglednici Sarajevskog univerziteta, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti ili profesor Filozofskog fakulteta, veliki marksista i praksisovac. Njihov ugled zbog toga nije opao nego je porastao. Fakultet ovom drugom profesoru redovito obilježava obljetnice svečanim sjednicama i znanstvenim skupovima. Možda zato što je on u svom prilično velikom poslijeratnom opusu uzorito ispunio zadani obrazac antifašizma, jer su za njega svi Srbi monstrumi, zvjeri u ljudskom obliku. No, ako je uistinu velika razlika između fašista i antifašista, kako su onda marksisti-antifašisti tako brzo pokazali sklonost ka rasističkom rezoniranju koje na kraju mora prizivati i „rasne zakone“?
Misliti rasizam nakon Srebrenice
Upravo rasistička interpretacija aktera pokolja u Srebrenici legitimira glavni motiv njihovog gnusnog zlodjela, jer je u Srebrenici njihov JNA-antifašizam zadobio rasistički oblik. Zato bi možda ipak trebalo praviti razliku između titoističkog i post-titoističkog antifašizma, između Bleiburga i Srebrenice, između JNA komunista i JNA četnika. Titoistički obrazac državnog neprijatelja se odnosio na ideološke neprijatelje, njihovo istrebljenje 1945.-1951. je bilo preduvjet gradnje jednopartijske diktature, uklanjanja svakog traga političkog pluralizma i uvođenja samo jednog političkog naroda, dok se ovaj noviji obrazac iz 1992.-1995. odnosio na biološki-rasno definirane neprijatelje, na Bošnjake koji ne treba da žive, jer cilj je da im se „sjeme zatre“ na izvjesnom „životnom prostoru“. Bestijarij titoističkog i post-titoističkog antifašizma uključuje zvjeri zaražene ideologijom i zvjeri po rođenju, a ove potonje su predstavljene kao neljudi nečiste krvi koje treba iskorijeniti poput korova sa srpskog tla. Upravo zbog ove povezanosti krvi i tla ili, točnije, zbog nakane uklanjanja nečiste krvi s tla, zločin u Srebrenici nije bio samo etničko čišćenje nego i genocid. Strašno je i pomisliti, ali sva ta ukopavanja i prekopavanja čitavih brda leševa u Podrinju nisu bila samo čin ogromnog pothvata komunalnog čišćenja tla nego njegove amelioracije: priprema za novu sadnju i ukorjenjivanje biološki podobnijeg naroda./HMS/
