Ne bih još počeo s kukanjem, ali ako se Radončić odluči umjesto za izbornu utrku, za izgradnju novog tornja, mogli bismo u Titinoj 16 gledati onoga čije ime bolje i ne spominjati. Sraz (samo) Bećirović – Izetbegović Bošnjacima, uvijek za novog Komšića spremnima, ostavlja dovoljno glasova za „poštenog Hrvata“.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Veliku je pozornost po bosanskim političkim čaršijama, predvođenim onom sarajevskom, izazvala objava prof. dr. Dženana Skelića koji je navijestio kako će na listopadskim izborima glasovati za kandidatkinju HDZ-a BiH Darijanu Filipović. Obrazlažući svoju nakanu, taj zenički esdepeovac kaže kako čezne za novim političkim dobom. Osim što je uistinu gotovo čudo neviđeno to što će Bošnjak iz Zenice podržati hadezeovku pa da je i vila Ravijojla, vrlo je zanimljivo Facebook tumačenje toga iznenadna poklonika pretendentice iz hrvatske stožerne stranke.
Sretno, Darijana!
Veli, naime, i taj sveučilišni profesor kako inače – kao Bošnjak – ne glasuje za hrvatske predstavnike, ali će u ranu jesen zaokružiti hrvatsko ime na hrvatskom listiću. „Ovaj ću put učiniti iznimku i glasovati za Darijanu Filipović. Sretno, Darijana! Tvoja pobjeda značila bi napokon dolazak novog vremena za BiH“, napisao je Skelić. Jasno, ova je objava na zadnje noge osovila bošnjačke poklonike „poštenih Hrvata“, što, međutim, Skelića nije pokolebalo. Žurno je uzvratio novim prijedlogom koji se odnosi izravno na lidera DF-a, koji je – prije HDZ-a i napose (hrvatske) oporbene Petorke – promovirao Slavena Kovačevića, kandidata kojemu se još utvrđuje nacionalna pripadnost. Mada je o tomu, ponajprije o navodnoj ugroženosti toga nacionalnog kolebljivca, Strasbourg već sve kazao… Esdepeov Zeničanin pak drži kako bi aktualni tzv. hrvatski član kolektivnog bh. rukovodstva trebao promijeniti svog kandidata. Zapravo, kandidaturu.
„Budući da sam doživio masovni napad uz najbrutalnije, najpoganije i najpokvarenije komentare, ističući kako u Predsjedništvu treba biti Hrvat kojeg žele Hrvati, evo predlažem da Željko Komšić, pošto su on i njegovi glasači građanski orijentirani, na ovim izborima bude kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva“, poruka je bošnjačkome gaziji iz Zenice, uz opasku kako će ga samo tako uvjeriti da stvarno vjeruje u građansku državu – što je, u biti, politika i Skelićeve, ali i politika stranke promotora strazburškog gubitnika.
Nije lako s (bilo kojim) Komšićem
I, kako je „slučaj Skelić“, inteligentnim prepucavanjem s onima koji evo obilježavaju 20 godina od Komšićeva instaliranja u sarajevsku Titinu 16 (drito ispod Broza u ulju), počela mini predizborna (pred)kampanja, tako je evo potkraj prošloga tjedna i – nastavljeno. Neizravno polemizirajući s Kovačevićem, ali i odgovarajući na pitanje koje stoji iznad glave svakoga nebošnjaka u Tisućljetnoj i Nedjeljivoj otkako su se Zmajevi plasirali na Svjetsko nogometno prvenstvo, Filipović je kazala kako će gledati utakmice u SAD-u, Meksiku i Kanadi te će navijati u dresu reprezentacije BiH sa zastavom hrvatskog naroda u BiH.
Nakon čega je – vjerujem! – profesor Skelić još sigurniji u svoju odluku. Usprkos svim neugodnostima na koje je naišao nakon što ju je obnarodovao. A oni koji su zbog nje na njega osuli drvlje i kamenje, makar su se malo pokolebali. Valjda… Glede pak hrvatskih glasača?! Ma, oprostit će oni Darijani ovu – navijačku. Uostalom, nije joj ni zamjeriti. Pa, nesuđenoga je bh. ministra sigurnosti Nebojšu Vukanovića novinar državne televizije, čim mu je ovaj povjerio kako se neće radovati eventualnim uspjesima BiH, jer, inače, navija za Srbiju, uputio neka ide živjeti s one strane Drine. Uz (malu…) opasku, novinar se preziva Komšić (Zvonko). Vjerojatno u nekoj ne tako dalekoj perspektivi, kandidat svoga rođaka Željka za Predsjedništvo.
Međutim, budući da su HDZ i DF otkrili svoje karte, čekamo još i Petorku koja je još ranije, čim je, naime, odlučila kako će imati svoga pretendenta za kolektivno bh. rukovodstvo, obznanila visoke kriterije: mladost, obrazovanje, nekompromitiranost, strani jezici… Slijedom čega se u javnosti spekuliralo s raznim kandidatima.
Nino iz dijaspore?
Primjerice, stanovito je, doduše kratko vrijeme, figurirao Nino Raspudić. Istina, Mostarac, ali i hrvatski sabornik sa zagrebačkom adresom. No, praktički uoči Petorkina konačna izjašnjavanja, kao onaj koji će na crtu Filipovićevoj i Savjetniku spominje se brigadni general (HVO-a) Zdenko Lučić. A, da je k tomu tako, svjedočio je na FTV-u predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović otkrivajući kako je Lučić, uza sve ostalo, i čovjek s diplomatskim i pravnim iskustvom.
No, hrvatski portali koji drže kako bi u Predsjedništvo trebala (hadezeova) žena, podsjetili su ovih dana potencijalne generalove glasače kako je taj Ljubušak, ali i bivši (iz 1997.) predsjednik Mladeži HDZ-a BiH, još u srpnju 2020., kada je Selmo Cikotić imenovan za ministra sigurnosti, putem svoga Facebook profila javno čestitao tome bugojanskom – optuženom! – egzekutoru. Hoće mu li Hrvati oprostiti ovu čestitku Cikotiću koji je već stanovito vrijeme iza rešetaka, vidjet ćemo u listopadu. Pod, dakako, uvjetom da Petorka odluči kako je baš on taj koji će pokazati kako u Hrvata – još! – ima pluralizma.
Kako bilo, general, čiji je životopis, izuzmemo li mu ovu neopreznost na društvenim mrežama, impresivan, poručio je, čim mu se ime pojavilo u eteru u rečenome kontekstu, kako bi mu bila čast preuzeti odgovornost i povesti Hrvate Bosne i Hercegovine „u bolje sutra, a ne u stalne mantre o legitimnom predstavljanju, kanalu na hrvatskom jeziku i bajke o europskom putu Bosne i Hercegovine koje je posljednjih 25 godina prodavao Dragan Čović“.
Dojam je, makar prema intonaciji ove poruke, kako je Lučić uistinu blizu kandidature, što je – vjerujem! – razveselilo Kovačevića koji se u posljednje vrijeme hvali, mada to nitko prije nije znao, kako je bio pripadnik Armije BiH. Ne bi me iznenadilo da pred same izbore otkrije i kako je bio teško ranjen te da je i on baš kao i šef mu zaslužio Zlatnog ljiljana. Retroaktivno!
Stići i – uteći
U takvim okolnostima, ma koliko svjestan kako na novinarima – makar teoretski! – nije otkrivati svoje izborne preferencije, moram primijetiti kako sam zadivljen time što je Petorkin general karataš – crni pojas 5. dana – i vrstan atletičar. Mislim, naime, kako je (malobrojnim) Hrvatima potreban kandidat koji zna stići i (strateški) uteći. A – jak! Mada, dakako, i suptilne dame kojih je posljednjih godina u Čovićevoj selekciji uistinu bilo, imaju svoje prednosti.
Prigodom promocije Darijane Filipović prvi u Hrvata inzistirao je na njezinu postupnom, ali i uspješnom usponu u stranačkoj hijerarhiji, konstatirajući kako je riječ o razmjerno mladoj političarki koja ima odgovore na svako pitanje koje danas opterećuje hrvatski narod i kako je u stanju to jasno komunicirati prema predstavnicima bošnjačke i srpske politike. Podsjetimo, kada je 2022. predstavljao Borjanu Krišto kao HDZ-ovu kandidatkinju za Predsjedništvo, Čović je prilično pao u sevdah: „Imamo svakako najpametnije i najljepše biće koje može ponuditi životno iskustvo i sve drugo što gradi u politici u posljednjih 20 godina i hrvatskom narodu i svim drugim žiteljima Bosne i Hercegovine!“
Danas, pak, hadezeovski čelnik upozorava Petorku kako je nužno okupiti se oko jednog kandidata, a ne poslije kukati. Uz to, prošloga je tjedna, prije nego što će se u Banjoj Luci sastati s Miloradom Dodikom, zajedno s objema hadezeovskim damama – Darijanom i Borjanom pohodio banjolučkog biskupa Željka Majića. Pretpostavljam kako je biskup blagoslovio ovaj Čovićev izbor. A, što će drugo…
Korijeni prijevare i neke pouke
Sve to, međutim, nije impresioniralo Petorku. Nisu čak odustali od svoga kandidata niti nakon mostarskog ručka s Andrejem Plenkovićem, na kome (navodno) nije bilo pritisaka da i oni prigrle HDZ-ov izbor. Hrvatski je premijer, svjedoče neki od onih koji su s njim blagovali, samo naglasio važnost legitimna predstavljanja, poglavito nakon evo dva desetljeća koje je pojeo (bošnjački) skakavac u hrvatskoj fotelji.
Slijedom čega se treba vratiti na početak te bezočne prijevare. Kada je 2006. prvi put Zlatko Lagumdžija smislio kako prevariti Hrvate, njegov je pulen osvojio 116 062 glasa. Pobijedio je Ivu Miru Jovića (HDZ BiH) sa 76 681 glasom, Božu Ljubića (HDZ 1990.) s 53 325, Mladena Ivankovića Lijanović kojemu je glas dalo gotovo 25 000 te Zvonka Jurišića (HSP BiH) koji je osvojio malo više od 20 000 glasova. Da je, dakle, bilo sloge, Lagumdžijin bi pakleni plan propao u startu i Bošnjački bi Ljiljan danas bio načelnik (neke) sarajevske općine. U vrh glave!
A kako Hrvatima svih ovih godina matematika baš nikako ne ide na ruku, potvrđuju i prošli izbori kada je Komšić dobio 227 540 glasova, a Krišto 180 255. Teško je pritom vjerovati da bilo koji hrvatski kandidat/kinja može dobaciti do ovoga dometa aktualne predsjedateljice Vijeća ministara.
Ima (li) viška u Bošnjaka – opet?!
Jasno, opet dosta toga ovisi o Bošnjacima. Primjerice, dobro bi bilo da se u gotovo izvjesni – Alijin se jedinac istina još nije očitovao – dvoboj Bećirović – Izetbegović, uključi i treći – Fahrudin Radončić koji je posljednjih tjedana izišao iz političke samoizolacije, o čemu zorno svjedoči uređivačka politika Avaza (mu). Dobro je, dakako, za legitimnost izbora da se Bošnjaci koncentriraju na kandidate za njihova člana Predsjedništva, umjesto da nastave s podmetanjem kukavičjih jaja u glavnu sarajevsku ulicu. U listopadu prije četiri godine došlo je do izbornog dvoboja u komu je SDP-ovac Bećirović dobio malo više od 330 000, a pretendent prve u Bošnjaka Izetbegović II. nešto više od 214 000. Budući da Bošnjaci, više-manje, raspolažu s oko 800 000 glasova, komotno su svome Ljiljanu mogli dati čak i više negoli, također svome, Bakiru.
Ne bih, dakle, još počeo s kukanjem o kome govori Čović, ali ako se Radončić odluči umjesto za izbornu utrku, za izgradnju novog tornja, mogli bismo u Titinoj 16 gledati onoga čije ime bolje (više) i ne spominjati. Sraz (samo) Bećirović – Izetbegović Bošnjacima, uvijek za novog Komšića spremnima, ostavlja dovoljno glasova za „poštenog Hrvata“. /HMS/
