Prijedlog o preuređenju Federacije BiH u dvije federalne jedinice s većinskim hrvatski i bošnjački stanovništvom dočekan je očekivano “na nož” u političkom Sarajevu, za sada samo od Stranke demokratske akcije, a vjerojatno će slično reagirati i druge bošnjačke političke stranke.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Legitiman prijedlog preuređenja Federacije BiH, kako bi ono postalo racionalnije, funkcionalnije i pravednije SDA je kriminalizirala tvrdeći kako je prijeratno crtanje karata bio uvod u rat i agresiju. Istina je, međutim, sasvim drugačija. SDA, kad spominje prijeratno crtanje karata vjerojatno aludira na Carrington-Cutileirov plan koji je predviđao tri konstitutivne jedinice s većinskim hrvatskim, tada muslimanskim i srpskim stanovništvom.
Argumenti SDA promašeni
Po tom planu u sastav srpske konstitutivne jedinice trebalo je ući 37 općina (44 % teritorija), u sastav muslimanske 52 općine (44 % teritorija), a u sastav hrvatske 20 općina (12 % teritorija) BiH. 18. ožujka 1992., sve tri strane su potpisale sporazum; Alija Izetbegović za Muslimane, Radovan Karadžić za Srbe u BiH i Mate Boban za Hrvate u BiH.
Međutim, 28. ožujka, Izetbegović, nakon susreta s tadašnjim američkim veleposlanikom u Jugoslaviji, Vorenom Zimmermannom, u Sarajevu, povlači svoj potpis i objavljuje svoje protivljenje bilo koje vrste etničke podjele BiH.
Da, naime, takozvani Cutilierov plan, prijedlog Europske zajednice Izetbegović nije pod utjecajem SAD naknadno odbio, rata i stradanje koje je on donio ne bi ni bilo.
Drugi argument SDA protiv preustroja BiH je da on ugrožava “teritorijalni integritet, suverenitet i neovisnost BiH”, što je apsolutna besmislica, jer se spomenutim prijedlogom ni milimetar teritorije ne izdvaja iz BiH, a u suverenitet BiH kao ni njezinu neovisnost se također ne dira. Autori, naime jednostavno smatraju da je postojeće rješenje uređenja BiH s dva entiteta od kojih je jedan unitarno srpski, dok je drugi bošnjačko-hrvatska federacija s 10 kantona, preglomazno, nepravedno i neučinkovito, te da je njihov prijedlog bolji, pravedniji i funkcionalniji.
Za SDA je, također, problematično što je takvo rješenje predloženo na konferenciji u Zagrebu, iako ni Vlada Hrvatske, ni ured predsjednika RH niti bilo koja druga institucija vlasti RH nisu niti organizirali niti sponzorirali TradFest, konferenciji na kojoj je politolog Ivan Pepić iznio rješenje o preuređenju BiH. Hrvatskoj je odmah prigovoreno da se miješa u unutarnje stvari BiH, iako takvog prigovora, uvjeren sam, ne bi bilo da je na skupu u Zagrebu, prezentiran model unitarnog uređenja na građanskom principu s jednim predsjednikom i jednom vladom.
Preustroj ne smije biti tabu tema
Istinski problem je, međutim, što političko Sarajevo ne dozvoljava bilo kakvu raspravu o preuređenu BiH na, kako oni kažu, etnoteritorijalnom osnovi”, zatvarajući oči pred činjenicom da je BiH država triju naroda i da je već sada etnički podijeljena ali na nakaradan način.
Vrijeme je, stoga, da se umjesto populističkih priopćenja, prije svega u bošnjačkoj javnosti otvori rasprava o tome može li se doći do racionalnijeg uređenja prije svega Federacije BiH, koja s 10 kantonalnih i jednom federalnom vladom, isto toliko parlamenata i oko 130 ministarstava predstavlja golem administrativni aparat na koji se troši ogromna količina novaca poreznih obveznika. Jer podjela Federacije BiH na 10 kantona, nije ni Daytonska, ni Washingtonska ni ustavna kategorija da se ne bi mogla mijenjati dogovorom i institucionalnom potvrdom u Federalnom parlamentu. Naime, ona je utvrđena Zakonom o federalnim jedinicama/ kantonima- županijama usvojenim 1996. godine, dakle, nakon potpisivanja Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Kao što su se hrvatski i bošnjački pregovarači, dogovorili da FBiH ima 10 kantona/županija, od kojih dva nacionalno mješovita, isto tako mogli su se dogovoriti da ih bude, recimo pet.
Ako je više nego očigledno da je postojeći aparat preglomazan i da se ukrupnjavanjem pojedinih županija odnosno kantona može doći do racionalnijeg, jeftinijeg i učinkovitijeg rješenja zašto ponovo ne sjesti i ne razgovarati o tome. Evo jednog od mogućih rješenja o kojem bi se moglo diskutirati. Nikome ne bi štetilo, a korist bi bila egzaktno mjerljiva. Ono predviđa ukrupnjavanje teritorijalno povezanih kantona s dominantno hrvatskih odnosno bošnjačkim stanovništvom.
Bosansko-neretvanski kanton
Tako bi se, primjerice, mogli ujediniti Sarajevski, Zeničko-dobojski, Tuzlanski i Bosansko podrinjski kanton u jedan “megakanton”. Tom bi se kantonu mogle pridružiti i dominantno bošnjačke općine iz Hercegovačko-neretvanskog kantona- Konjic i Jablanica. Neka radni naziv tog kantona bude Bosansko-neretvanski. Umjesto 4 kantona s četiri vlade, četiri parlamenta i 42 ministarstva imali bismo jednu vladu s 15 ministarstava i jednim parlamentom. Troškovi administracije pri tom bi bili smanjeni tri puta. Sjedište Vlade i parlament Bosansko-neretvanskog kantona bilo bi u Sarajevu, a sjedišta pojedinih ministarstava mogla bi se rasporediti u tri odnosno četiri grada, kako bi se zadovoljili regionalni interesi.
Hercegovačko-neretvanski kanton
Drugi “velekanton”, nazovimo ga Hercegovačko-neretvanski mogao bi se uspostaviti ujedinjenjem triju Hercegovačkih kantona – županija; Hercegovačko-neretvanska (bez Konjica i Jablanice, Zapadnohercegovačke i Herceg Bosanske). Umjesto tri dobili bi jednu županiju odnosno kanton, koji bi umjesto 3 vlade, tri parlamenta i 27 ministarstava imao jednu vladu, jedan parlament i 15 ministarstava koji bi bili raspoređeni u tri regionalna centra- Mostaru, Širokom Brijegu i Livnu.
Što s preostala tri kantona?
Preostala tri kantona; Srednjobosanski, Unsko Sanski i Posavski ostali bi u postojećim teritorijalnim okvirima i s postojećom nadležnostima. Razlog? Srednjobosanski kanton je izrazito nacionalno mješovit i teško bi bilo postići dogovor o tome koje bi općine pripale Bosansko-neretvanskom, a koje Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Iako teritorijalno i po broju stanovnika mala Posavska županija ne bi prihvatila pripajanje većinski bošnjačkom Bosansko-neretvanskom kantonu kantonu, niti Unsko-sanska Hercegovačko neretvanskom. No, ako bi žitelji ove dvije županije odnosno kantona iskazali interes pripojiti se kantonima u kojima su njihovi sunarodnjaci većinsko stanovništvo, iako s njima nisu teritorijalno povezani, Unsko-sanski Bosansko-neretvanskom, a Posavski Hercegovačko neretvanskom, nema razloga da se takvo što ne prihvati.
Ovdje nismo spomenuli da bi preustroj BiH doveo ne samo do smanjenja broja vlada, parlamenatai ministarstava, već i drugih kantonalnih odnosno županijskih institucija poput zavoda za zdravstveno osiguranje, zavoda za javno zdravstvo, agencija za zapošljavanje, agencija za privatizaciju i slično.
Kao što rekosmo, ovo je jedno od mogućih rješenja unutarnjeg preuređenja FBiH, koje nije idealno, ali bi, očigledno, bilo racionalnije od postojećeg. Vrijeme je da i sarajevska politička i javna scena iznese svoje prijedloge, vodeći računa da ona budu prihvatljiva kako Bošnjacima, tako i Hrvatima./HMS/
