To što se upad ilegalnih migranata pokušava prikazati kao humanitarna katastrofa, pokazalo se kao otužni eufemizam onoga što se na španjolskom tlu u Africi uistinu zbiva. Dolazi, naime, sve više vijesti o zločinima među preostalim (nelegalnim) migrantima. Istodobno, aktivističke humanitarne organizacije potiču njihovu integraciju.
Piše Josip Vričko, Nedjelja.ba Nedjelja.ba
To što se upad ilegalnih migranata pokušava prikazati kao humanitarna katastrofa, pokazalo se kao otužni eufemizam onoga što se na španjolskom tlu u Africi uistinu zbiva. Dolazi, naime, sve više vijesti o zločinima među preostalim (nelegalnim) migrantima. Istodobno, aktivističke humanitarne organizacije potiču njihovu integraciju.
U Ceuti je, nakon invazije u kojoj je ovdje nahrupilo 72 000 migranata, ostalo između 5 000 i 8 000 uglavnom maloljetnika
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Kada je nedavno otkriveno kako je Pakistanac u kući kod Zagreba zatočio i silovao državljanku Nepala, hrvatski je saborski zastupnik Josip Dabro žurno poručio kako bi Hrvatska morala znatno oštrije postupati s ilegalnim migrantima koji čine kaznena djela. I, da je tu taj bivši ministar Domovinskog pokreta u Plenkovićevoj Vladi – stao, nitko, razuman, ne bi imao primjedbi. Ali bećar je, kazali bi u njegovoj stranci, to, pa je, tradicionalno (malo…) i zapucao: „Načelo državne preventive prema ilegalnim migrantima: Sa zlom nema razgovora, u zlo treba pucati!“
Odmazda za Uskrs
Uz to je malo i ironizirao tvrdeći kako migranti kad banu u Europu, pa, dakle, i u Hrvatsku, rade što hoće, nitko im ništa ne može, imaju besplatan smještaj, hranu, džeparac za kondome, eventualno noževe ili, veli, čak i za vatreno oružje… Rekosmo, bećar je ex-ministar… Nije, međutim, bećar dominikanski redovnik i poznati kršćanski intelektualac Adrien Candiard koji je također pisao o Pakistancu u svojem djelu Fanatizam (u izdanju Verbuma, 2025.) koje on – uistinu preskromno! – naziva knjižicom. Piše, dakle, taj dominikanac o 40-godišnjem pekaru iz Glasgowa, Pakistancu podrijetlom, koji se 2016. oglasio porukom: „Sretan Uskrs svim mojim kršćanskim sugrađanima!“ Poruka je, tumači nam Candiard, izgledala sasvim nevino, štoviše i simpatično: ne zanijekavši vlastitu vjeru, autor čestitke, musliman, pripadnik manjinske skupine Ahmadija, htio je izraziti svoje simpatije prema kršćanima u Škotskoj, državi koja ga je prihvatila. I, platio je glavom.
Kako je, naime, kasnije utvrdila policija, upravo je ta naoko naivna/dobronamjerna poruka bila razlog da ga nekoliko sati (!) kasnije na ulici izbode jedan drugi musliman koji je taj nepodnošljivi „sretan Uskrs“ protumačio kao provokaciju koja zaslužuje smrt. Ovaj je, međutim, tragični događaj, na, istina, nešto nižoj razini od onoga zagrebačkog zbog koga bi se Dabro opet latio mašingevera, korespondirao s odlaskom autora Fanatizma u Beirut gdje je pozvan sudjelovati na skupu o vjerskom nasilju.
Upozorenje, pa – smrt!
Pripremajući se, odlučio je predstaviti tekst muslimanskog autora iz XIV. stoljeća Ibn Taymiyye – uza svu kontroverziju koja ga prati. Naime, intelektualna je to figura na koju se referiraju salafizam i džihadizam: od ubojica egipatskog predsjednika Sadata 1981. pa sve do strategije Islamske države. Citiraju ga, veli pisac, potpuno zanemarujući povijesni kontekst. Povijesni je, međutim, fakt da je Taymiyyazagovornik borbenog islama, u, doduše, vrijeme mongolskih invazija koje su u to doba pustošile Bliski istok. U kontekstu čega pisac pripovijeda kako je Taymiyyi postavljeno pitanje: kakav stav valja zauzeti spram muslimana koji s kršćanima sudjeluje u uskrsnim slavljima? Pitanje se nije odnosilo na eventualne odlaske u crkvu i sudjelovanje u molitvama, nego – kao što je to u nekim državama i danas običaj – razmjenjivanje obojenih jaja i pozivanje susjeda na večeru povodom veselih uskrsnih slavlja koja, podsjeća Candiar, u nekim krajevima na Istoku još uvijek nisu nestala.
No Taymiyya je (bio) srca kamena. Drži, naime, kako muslimane koji sudjeluju u takvim običajima prvo valja pozvati na red, a ako i nakon toga ustraju i nastave jednako se ponašati, onda zaslužuju – smrt!
Malo je vjerojatno da je zagrebački, tj. Dabrin Pakistanac, baš kao i onaj musliman koji je glave došao ljubaznom Pakistancu iz Glasgowa, čitao Taymiyyu. Mada ne leži vraže… Kako bilo, baš kao što je dominikančev odlazak u Beirut korespondirao sa škotskom tragedijom, tako i ovo podsjećanje na Fanatizam i fetvu muslimanskog autora iz XIV. stoljeća, u kontekstu je sa „slučajem Ceuta“ koji nakon što je eskalirao potkraj srpnja, traje sve do danas. Nakon što su, naime, desetci tisuća ilegalnih migranata nahrupili u ovu španjolsku eksklavu koju, inače, Maroko smatra svojim teritorijem, već se sljedećeg dana oglasio predsjednik Španjolske biskupske konferencije mons. Luis Argüello. Koji je, prepričajmo ga ukratko, na društvenoj platformi X upozorio kako je invazija na Ceutu test te da je demografija (postala) oružje, a migracije dio te strategije.
Mutti, Mutti…
Jasno, nije zbog toga Crkva digla ruke od mladih muškaraca (i ponešto žena) u najboljim godinama, nego je Biskupija Cádiz odredila da se cjelokupan iznos milodara prikupljenih tijekom vikenda u župama Ceute namijeni biskupijskoj službi koja skrbi za migrante.
Pristup sekularista je, međutim, drugačiji. U svjetlu (…) događanja na španjolskom tlu u Africi, ima – i to sve više! – autora koji podsjećaju na suicidalni čin bivše njemačke kancelarke Angele Merkel koja je 2015. promovirala politiku otvorenih vrata. I evo, vele, to sada živimo. A živimo, po ovoj školi razumijevanja europske zlosretne aktualnosti, treću islamsku invaziju na Europu, nakon davnog džihada najprije na španjolski Iberijski, a onda i na Balkanski poluotok, sada se, kao što je detektirao kolumnist Slobodne Dalmacije Ivica Šola, više ne radi o klasičnoj migraciji, nego o invaziji i hibridnom ratu. Trećoj invaziji! Istina, neki će možda kazati kako je rečeni Šola nešto uljuđenija (novinarska) inačica bećara Dabre… Međutim, i jedan drugi novinar, a svojedobno i diplomat, Mirko Galić u Večernjem listu konstatira kako je udar na Ceutu sličio na manevarsku vježbu ispitivanja spremnosti španjolske države da odvrati napasnike.
U svjetlu (…) događanja na španjolskom tlu u Africi, ima – i to sve više! – autora koji podsjećaju na suicidalni čin bivše njemačke kancelarke Angele Merkel koja je 2015. promovirala politiku otvorenih vrata. I evo, vele, to sada živimo
A među one koji, slijedom kritike politike Mutti Angele, drže kako je pacifistički – humanitarni odnos spram migracija nošen suicidalnom empatijom, i umirovljeni je novinar Slobodan Samardžija koji, tvrdeći i kako je današnji europski problem i to što nema lidera, kaže: „… Aktivističke nevladine organizacije nastavljaju pomagati ilegalnim migrantima da stignu do Europe i snađu se u procedurama legalizacije. Njihove pristalice to nazivaju humanitarnim radom. Realnost je drugačija: transnacionalna politička infrastruktura slabi nacionalni identitet, suverenitet, potkopava kontrolu granica i potiče dalje migracije u Europi.“ Pretjerano?!
Dolaze (li) se integrirati…
Možda… Valja, ipak, podsjetiti kako je prije dvije godine Istraživački centar Pew izvijestio kako polovica francuskih muslimana vidi svoju lojalnost islamu većom od svoje lojalnosti Francuskoj. Uz to, jedna trećina francuskih muslimana ne protivi se samoubilačkim napadima. Istodobno, Britanski centar za društvenu koheziju istražio je kako je jedna trećina britanskih muslimanskih studenata za svjetski kalifat. Toliko o tezama „političkih korektnih“ humanitaraca da oni dolaze integrirati se u europsko društvo te tako pridonijeti ekonomiji države primateljice…
U takvim, dakle neveselim, okolnostima potkraj kolovoza iz Madrida stiže vijest kako Vlada Španjolske planira prebacivanje oko 500 maloljetnih migrantkinja bez pratnje iz Ceute na kopneni dio Španjolske. Kako piše El Pais, Ministarstvo mladeži i djece razmatra nekoliko opcija, uključujući raspoređivanje maloljetnica u španjolske autonomne regije u aranžmanu organizacija za zaštitu djece. U međuvremenu UNICEF je upozorio na nesigurne i nehigijenske uvjete koji pogađaju stotine maloljetnika u Ceuti te pozvao na njihovu žurnu identifikaciju i osiguran pristup hrani i medicinskoj njezi.
Ova je pa humanitarna priča zapravo samo svojevrsni eufemizam onoga što se stvarno događa nakon što su (malo) stariji i pretežito muški nelegalni migranti, njih 70-ak tisuća (!) koji su se vratili u Maroko, svoje mlađe sunarodnjake ostavili kao neku vrstu talaca u Španjolskoj. Ili, kako se uzme, odstupnice…
Sretan Uskrs – na vlastitu odgovornost
Prava slika onoga što se tamo događa otkrivena je sredinom kolovoza kada su mediji počeli izvještavati o brojnim silovanjima u državnom prihvatnom centru za migrante, u blizini gradske plaže El Trampolin gdje je smješteno oko 700 ljudi – što je, prema podatcima lokalnih vlasti, 200 više od njegova kapaciteta. Ti se zločini uglavnom događaju iza žice koju je – nakon masovne invazije – čuvala vojska, a onda preuzela policija. No, nedavno je jedan migrant upao i u krevet lokalnoj ženi… koju je na kraju spasio (relativno) oprezni muž. Prema posljednjim, kasnokolovoškim podatcima, u Ceuti je ostalo između 5 000 i 8 000 migranata koji se, dojam je, ne kane vratiti u domovinu. A, kako se misle integrirati, neki od njih su se uspjeli već predstaviti – unatoč policijskoj paski… Neki su, istina, već i deportirani. Ipak, oni u Ceuti najbolje znaju kako žive posljednjih tjedana.
Slijedom čega vratimo se Candiardu i zapitajmo se: koliko će njih jednog dana biti spremno čestitati Uskrs susjedima koji ih danas evo hrane i koji su im pružili dom? Ili, koliko će ih – makar! – biti blagonaklono prema muslimanima spremnima, poput onoga Pakistanca iz Glasgowa, podijeliti radost blagdana sa svojim susjedima? Nažalost, tražeći odgovor, nekako sam se uvijek vraćao do Ibn Taymiyye.
Jest bilo davno, ali kao da je bilo – danas. /HMS/
