Još je u rujnu Sveti Otac procijenio kako su katolici u (ne)prilici u studenome birati između dva zla. Uvjerljiva pobjeda bivšega polaznika isusovačkog Sveučilišta Fordham, pokazala je kako katolici, ali i uvjerljiva većina Amerikanaca, zna(ju) tko je to manje (Franjino) zlo.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Sliku (ranih) poslijeizbornih Sjedinjenih Američkih Država – poglavito medijsku – najbolje ilustrira glasoviti CNN: Voditelj Jake Tapper ostao je zapanjen nakon što je čuo kako rezultati prijevremenih izbora u Georgiji idu u prilog Donaldu Trumpu. Kada mu je politički direktor CNN-a David Chalian rekao da izlazne ankete pokazuju kako nesvrstani birači u toj američkoj saveznoj državi daju prednost Trumpu s 54 naprama 43%, voditelj je bio vidno šokiran. Tapperov suvoditelj Chris Wallace bio je također jednako zapanjen. „Pokušavam shvatiti zašto“, procijedio je glasom poput onoga jugoslavenskoga spikera Miodraga Zdravkovića koji je 4. svibnja 1980. objavio: „Umro je drug Tito.“
Pitanje osobnosti
U biti, bio je to deja vu. I 2016. mediji su, makar oni „konvencionalni“, bili izrazito protiv republikanskoga pretendenta na Bijelu kuću, a i prije osam godina Trumpu je na putu k Ovalnom uredu stajala žena – inače supruga nezaboravnog junaka toga ureda – Hillary Clinton, uz gotovo 100%-nu potporu „sedme sile“. O tomu kakvo je medijsko ozračje vladalo u Americi, vjerojatno najbolje govori to što je šok, jednak onomu rečenom u CNN-ovu uredu, izazvalo i to što je Washington Post objavio kako prvi put unatrag nekoliko desetljeća neće podržati kandidata na ovogodišnjim predsjedničkim izborima. Odluku je, priopćili su iz toga dnevnika, donio vlasnik novina, osnivač Amazona i milijarder Jeff Bezos. Što je, za one koji znaju čitati između redaka, trebao biti znak kako akcije Kamale Harris nekoliko dana prije konačnog obračuna s bivšim predsjednikom ne stoje baš najbolje.
No, lako je nakon izbora biti analitičar. Mada, sva bi se ta mnogobrojna svita, što je, više-manje, otvoreno agitirala za demokratsku kandidatkinju te jednako brojni anketari trebali, nakon uvjerljiva Trumpova trijumfa, sakriti u mišju rupu. Ne pamti se, naime, ovakav fijasko onih koji su se proteklih tjedana bavili političkim horoskopom. A, evo, danas kada se Joe Biden – prema nekima i izravni krivac za republikanski izborni krah – polako pakira na odlasku iz najpoznatije kuće na Zemlji, čak je, evo, i Mate Granić bljesnuo definirajući zašto se (opet) nije dogodilo da Amerika dobije prvu predsjednicu u povijesti. „Donald Trump pokazao se kao jača osobnost od demokratske potpredsjednice Kamale Harris“, kazao je taj najdugovječniji (i najoprezniji) šef hrvatske diplomacije.
Teške boje
I doista, ovo tumačenje izgleda tako jednostavno i tako – točno. Štoviše, doziva u pamet i to kako je Harris imala problema i s vlastitim identitetom. Netko je primijetio i kako se kasno sjetila afroameričkih korijena, slijedom čega su zlobnici, ironizirajući tu njezinu kolebljivost, primjećivali i kako zapravo i nije tako crna. Izborni je epilog, dijelom vjerojatno i zbog rečenoga, pokazao kako je Trumpovoj pobjedi u značajnoj mjeri doprinijela i potpora arapsko-američke zajednice, posebice u tzv. Plavom zidu, tradicionalno vjernom demokratima te uspjeh među crnim i latinoameričkim glasačima u ključnim državama. Usprkos, dakle, tomu što su ga iz protivničkoga tabora, uz snažnu medijsku logistiku, proglašavali rasistom.
Za što je, istini za volju, taj sin njemačkih migranata i sam davao povoda. U, doduše, vrijeme kada je predizborna kampanja bila mlada. Poručivao je, sjetimo se, kako će ograničiti pristup azilu na granici SAD-a i Meksika i krenuti u najveći pothvat deportacije u američkoj povijesti. Najavljivao je, također, da će angažirati Nacionalnu gardu i ako bude potrebno, federalnu vojsku kako bi postigao svoj cilj, a nije isključio ni postavljanje sabirnih logora za obradu ljudi prije deportacije. I nije mu (to) bilo dosta, pa je dometnuo kako će ponovno uvesti takozvanu „zabranu putovanja“ koja ograničava ulazak u Sjedinjene Države ljudima s popisa zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom. Bilo je to doba kada se zamjerio (i) papi Franji koji ga je sredinom rujna kritizirao baš zbog njegova plana deportacije milijuna imigranata, ali i Harris jer podržava pravo na pobačaj.
Pomogli i katolici
Na upit o američkim predsjedničkim izborima na letu iz Singapura za Rim, Rimski je biskup kazao da je neprihvaćanje migranata teški grijeh, a pobačaj je definirao s ubojstvom. Rekao je da će američki katolici morati „odabrati manje zlo“ na izborima u studenom. Nije, eto, Trump Franji omilio, iako je pohađao isusovačko Sveučilište Fordham.
I, katolici su izabrali! Iako se, njih oko 52 milijuna, nerijetko smatraju ključnim neodlučnim biračima,a u nekim odlučujućim državama, uključujući Pennsylvaniju i Wisconsin, više od 20% odraslih su katolici. Jako, dakle, izborno tijelo. Prema izlaznim anketama koje su objavili Washington Post, Associated Press i NBC News, katolici su u utorak, 5. studenog znatno više glasova dali Trumpu naspram Harris, kako na nacionalnoj razini, tako i unutar „swing“ država. Prema pak anketi koju je prenio CNA, 61% birača katolika reklo je da bi pobačaj trebao biti legalan u svim ili većini slučajeva, a samo 38% kazalo je kako bi trebao biti nezakonit u svim ili većini slučajeva. Pokazalo se da su katolički birači bili podjednako podijeljeni po pitanju treba li pobačaj biti protuzakonit nakon 15 tjedana trudnoće, s 49% za takav zakon, a 49% protiv. Uz to, anketa je pokazala kako katolički glasači više vjeruju Trumpu nego Harris u pogledu imigracije s golemom razlikom 57% prema 32%. Također je utvrđeno kako katolici više vjeruju Trumpu kada je riječ o gospodarstvu s razlikom od 19%. Sve u svemu, vrlo brzo – mimo svih očekivanja – republikanski je kandidat, i uz potporu katolika, osigurao potrebitih 270 elektorskih glasova. Štoviše, niti 48 sati nakon izbora, kada nastaju ovi redci, došao je do 315 elektora!
Budući da je, eto, u „slučaju izbori“ Jorge Mario Bergoglio zauzeo poziciju ekvidistance (skepse…), povratnik u Bijelu kuću vjerojatno ne treba očekivati čestitku iz Vatikana. No, još dok je nemilice tekao šampanjac u njegovu izbornom stožeru, s čestitkama su požurili čak i oni od kojih se to nije moglo očekivati. (Što ćete – svatko hrli u šator pobjednika.)
Razni čestitari…
Tako su mu čestitali: glavni (i novi) tajnik NATO-a Mark Rutte, francuski predsjednik Emmanuel Macron, svi čelnici Europske unije te (čak!) i Volodomir Zelenski. „Veselim se što ću osobno čestitati predsjedniku Trumpu i razgovarati o načinima jačanja strateškog partnerstva Ukrajine sa Sjedinjenim Državama“, napisao je ukrajinski predsjednik na X-u, s, predmnijevam, knedlom u grlu. S druge pak strane, Moskva se drži svoje crte. „Riječ je o neprijateljskoj državi koja je i izravno i neizravno uključena u rat protiv Rusije“, rekao je kremaljski glasnogovornik Dmitrij Peskov ruskoj režimskoj agenciji TASS te objasnio da zato ruski predsjednik Vladimir Putin ne planira čestitati Trumpu na pobjedi. A na pitanje hoće li se izabrani predsjednik uvrijediti ako mu ruski kolega ne čestita i hoće li to dodatno pogoršati odnose između Rusije i SAD-a, Peskov je, gotovo s indignacijom, uzvratio kako je gotovo nemoguće pogoršati stvari te da su odnosi ionako na povijesno najnižoj točki.
Ako ostvari svoje obećanje i zaustavi rat u Ukrajini – dobro ne mora, kao što je najavljivao, baš za 24 sata – eto razloga da zapjevamo: „Dobro doš’o, predsjedniče!“ Uz Dodikova harmonikaša – zašto ne?!
Zanimljivo, bliski Putinov suradnik, njegov zamjenik u ruskom Vijeću sigurnosti Dmitrij Medvedev poručuje da Trump, kao biznismen, ne voli uzaludno trošiti novac na „uhljebe i žicare“ poput „toksične“ banderovske Ukrajine, što, misli taj (i) neformalni Putinov glasnogovornik, ide u korist Rusije. A kao svojevrsnu repliku na Medvedovljevu tezu, Politico ekskluzivno, pozivajući se na dvojicu dužnosnika Bidenove administracije, piše kako aktualni predsjednik planira Ukrajini poslati (još) šest milijardi pomoći. Na rastanku… Mediji ovih dana, međutim, podsjećaju i kako je Moskva nastojala svo vrijeme ostaviti dojam da im je svejedno tko će doći nakon Bidena. Iako valja kazati i kako je Putin jednom prigodom rekao da Rusiji više odgovara Harris jer je, za razliku od njezina suparnika, predvidiva.
No, većina je to razumjela kao „pilu naopako“, vjerujući kako se ipak slične osobnosti bolje razumiju.
Raspjevano u Banjoj Luci
Nije li, uostalom, Trump javno kazao kako se divi ruskom predsjedniku?! Što je protiv njega u finišu kampanje koristila i (još) aktualna potpredsjednica, kazavši kako bi Putin sjedio u Kijevu da je Trump predsjednik, dodajući kako on želi ugoditi nekomu koga smatra snažnim čovjekom i komu se divi.
Što se pak tiče čestitara s brdovitog Balkana i rubnih dijelova Europe, treba kazati kako se u Banjoj Luci slavilo uz eresovski evergreen Ne može nam ni’ko ništa, u izvedbi, kazalo bi se u ponešto nakon američkih izbora zbunjenom političkom Sarajevu, srpskog Trumpa koji je uz svoga osobnog harmonikaša zapjevao i Rodila me majka Srpkinja. A je li Milorad Dodik poslao telegram u Washington? Čuj, je li poslao?! Jasno, nije zakazao ni beogradski čestitar Aleksandar Vučić. Baš kao i što su s oba zagrebačka brijega: s Pantovčaka i s Gornjeg Grada upućeni telegrami. S ove druge adrese, ipak, ponešto suzdržaniji. Iz Sarajeva, međutim, ništa. Zasad…
Ali ne treba zato zanemariti i, pa gotovo, pismo-čestitku što ju je novom-starom predsjedniku uputio Dragan Čović, skrenuvši mu pozornost, uz ino, i na legitimno predstavljanje. Hrvata, dakako. Ne dovodim – Bože, mi oprosti! – politički takt prvoga u Hrvata, ali možda nije trebalo čovjeku kvariti izborno veselje teškim temama… Kojih će ionako biti.
Dobro doš’o…
Jer, nakon što u siječnju izabrani predsjednik prisegne, bit će zanimljivo što će od najavljenog iz predizborne kampanje Trump realizirati. Osluškivat će to s četiri uha podjednako i u: Pekingu, Bruxellesu, Moskvi, Kijevu, NATO-u… I, dakako, na zapadnom Balkanu koji tradicionalno ima golema očekivanja od Velikoga brata, a kasnije i velika razočaranja. Bez obzira, međutim, na sve kontroverze vezane za izbornog pobjednika, u aktualnim okolnostima ohrabruje činjenica kako je riječ o političaru koji zaustavlja, a ne počinje ratove. Što u Americi i nije baš čest slučaj. Pa ako ostvari svoje obećanje i zaustavi rat u Ukrajini – dobro ne mora, kao što je najavljivao, baš za 24 sata – eto razloga da zapjevamo: „Dobro doš’o, predsjedniče!“
Uz Dodikova harmonikaša – zašto ne?!/HMS/
