Više od dodvoravanja onima koji imaju moć ili su na vlasti, uspjeh i neuspjeh posla u prvom redu ovisi o sposobnosti organiziranja i znanju izvršitelja bez obzira na koje područje djelatnosti se to odnosi. A postignuće je trofej kojeg bi moćni htjeli prisvojiti.
Piše: dr. sc. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Ljudsko ponašanje se može analizirati u različitim aktivnostima i onome što ih prati. Jedno od zanimljivih je lov, tjeranje ili mamljenje lovine pred ciljnik, napose kad je lovina namijenjena moćnom ili bogatom naručitelju.
Prijestolonasljednici Rudolf i Ferdinand na Kupresu
Početkom travnja 1886. u Bosni i Hercegovini je boravio prijestolonasljednik Rudolf, sin cara i kralja Franje Josipa I. Osim Sarajeva i Mostara, prolazio je i nekim manjim mjestima. Sukladno lokalnim prilikama, u svakom od njih doček je bio svečan. Stigavši u Kupres, dočekao ga je gradonačelnik i pozdravio riječima koje su zapamćene:„Dobro nam došao! I nek si nam došao! Hvala Starom što te je poslao. I on bi došao, da nije džuturum.“
Rudolf je naše krajeve obilazio i početkom ljeta 1888., a sljedeće godine, nasljednik „Starog“ – cara Franje Josipa, završio je ovozemaljski život. Nakon smrti carevog mlađeg brata Karla Ludwiga, 1896. godine nasljednik prijestolja postao je Franjo Ferdinand. Njega je put, bolje reći lov, kao strastvenog lovca, također doveo na Kupres.
Neuspio stručno organiziran lov
Početkom studenog 1898. godine, na Hrbinama, Kujači i Cincaru (planinama zapadno od Kupreškog polja) pripreman je lov na vukove u čast austrijskog prijestolonasljednika. U tu svrhu u lovištima su načinjene velike pripreme sa stotinama plaćenih ljudi i velikim državnim aparatom. Po mišljenju ovlaštenih „stručnih“ organizatora lova, u lovištu je trebalo osigurati mir, pa su istjerali sve stanare i pastire skupa sa stokom i to već mjesec dana prije samog lova. Pod zapovjedništvom šumarskog, lovačkog i oružničkog osoblja, ljudi su kao meke postavljali strvine raznih životinja. Vukli su ih po zemlji da bi vonj navukao što više vukova u ovo područje za potrebe „carske“ hajke. I pored silnih priprema, lov je doživio potpuni neuspjeh. Planine su opustjele. U više organiziranih hajki, niti jedan vuk nije opažen! Vukovi ne samo da nisu bili privučeni, već su u velikom broju otišli za pastirima i stadima stoke koja je po naredbi organizatora otjerana prema Goliji i Staretini.
Nakon neuspjeha na Hrbinama, nadvojvoda Ferdinand se s pratnjom zaputio prema mjestu Kupresu da bi u okolnim planinama opet okušao sreću, ali u lovu na medvjede.
Doček uvaženog gosta
Da bi dočekao tako važnog gosta, podnačelnik Ante Rebrina je pripremio pozdravni govor, ali ga nije mogao pročitati, jer je, vjerojatno od uzbuđenja, zaboravio ponijeti naočale. U pomoć mu je priskočio mladi Matko iz trgovačke obitelji Meštrovića, i pročitao tekst (Nije komu je namijenjeno, već komu je suđeno).
Radi boravka nadvojvode Ferdinanda u Kupresu, stigla su mnogobrojna vozila natovarena ćilimima i namještajem za boravak, uključujući i dvorsku kuhinju iz Beča. U mjestu nije bilo dovoljno kvalitetnog svratišta, pa su na brzinu osposobljene uredske prostorije upravitelja kotarske ispostave. Dvorskoj kuharici je pomagala supruga kupreškog oružničkog stražmeštra. Radi sigurnosti nadvojvode, u Kupres je stiglo i 60 oružnika, koji su raspoređeni uz ceste što vode do Kupresa i do zgrade ispostave. Iako mu je osiguran komfor, nadvojvoda je htio „na zemlji i na samim ćilimima spavati, kao što Bošnjaci spavaju.“
Divljač spasila situaciju
Drugog dana boravka u Kupresu, lovci su pošli u lov. Ubrzo su hajkači istjerali ovećeg medvjeda kojeg je hitcem oborio, a tko drugi, nego nadvojvoda Ferdinand. Sve je to obilježeno velikom gozbom trećeg dana, nakon čega se Ferdinand oprostio od kotarskog predstojnika hvaleći ljepotu Bosne. Premda je bilo pripravno dosta kola, odlučio je pješice ići kroz šumu do Bugojna. Usput je htio okušati sreću u lovu u Koprivnici, prašumi punoj divljači. Imao je razloga za veselje, jer je u tom dvorskom lovu ustrijeljeno nekoliko vukova, jedna snažna medvjedica i više od 20 srndaća. Ta, po brojnosti u Koprivnici, vjerojatno nikad više nadmašena svita, za koju su bile podignute privremene drvene kućice, potom se zaputila prema Bugojnu, gdje je Ferdinand odmorište našao u vili Ante Kolovrata, zeta kupreškog gradonačelnika Juke Meštrovića.
Resursi nisu vječni
Franz Laska, carski i kraljevski kapetan, koji je organizirao dvorski lov, samo sedam godina poslije, 1905. godine je usporedio rogovlje srndaća u Koprivnici s onim ustrijeljenim ranije u spomenutom lovu i zabilježio da je toliko lošije da ga skoro ne vrijedi ni skidati ni obrađivati. Zamijetio je da je u kratkom vremenu zbog lova i krivolova nestalo najsnažnije divljači, iako, prema njegovim riječima „tamo u onim prekrasnim zalihama jele i hrasta koje se prostiru duž ceste od Bugojna do Kupresa u neizmjernim količinama, imela pokriva gotovo svaku granu, a osim nje divljač svugdje nalazi najbogatije i najraznovrsnije pašnjake“.
Veseli diktator u lovištu
Kvalitetnija divljač je nestajala, a ni ratovi ni krivolov tomu nisu išli u prilog. Ipak, lovište u Koprivnici je opstalo u svim jugoslavenskim državnim zajednicama. Dolazili su državnici, bogati i moćni gosti, ali jedan se isticao.
Jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito bio je pasionirani lovac i vrlo čest posjetitelj ovih predjela. Do 1979. godine čak 17 puta je boravio u reprezentativnim objektima, vilama na Gorici u Bugojnu i u Koprivnici. Neki misle da se osjećao sigurnije među Hrvatima, a mnogima je trn u oku bilo to što je Bugojno bio jedina bosanska „općina“. Bilo kako bilo, Tito je volio lov, a za takvu ličnost ne iznenađuje da je volio krupnu lovinu, posebno medvjede. Zabilježena su svjedočanstva o preciznosti ovog lovca, ali treba reći i da se životinje očekivalo na dobro postavljenim i opskrbljenim planinskim hranilištima na koja su navikla dolazi ti.Krzno medvjeda kojeg je Tito ustrijelio u Koprivnici 1975., kao trofej, dvije godine poslije na svjetskoj izložbi u Marseilleu proglašeno je prvakom svijeta.
Osim što je uspješnost doživotnog Predsjednika SFRJ našla kasnije odjeka i u vicevima, od kojih se prema jednom, aparatčik čudi kako fazan kojeg je Tito pogodio i dalje leti iako je mrtav, zapamćena je šaljiva izjava, upravo nakon lova u Koprivnici, koju pripisuju bugojanskom načelniku Stjepanu Domaćinoviću Kokanu: „Druže Tito, dok je nas, bit će i medvjeda.“ I zaista, medvjeda je u šumi bilo, i još ih ima (poneki iz šume dođe i do naselja), ali čovjek je u stanju sve uništiti ako ne shvati vrijednost očuvanja koja iziskuje trud i posvećenost. Bez lovine nema ni lova, a bez sredstava i resursa raznih vrsta, pa i ljudskih ako nestanu, i opstanak je teži./HMS/
