Sindikalni prosvjed u Zagrebu okupio je, jučer, radnike, umirovljenike, studente i sindikate koji su upozorili na rast troškova života, pad kupovne moći i osjećaj ekonomske nepravde. Poručili su da službeni podaci o rastu plaća ne odražavaju stvarni standard građana. Ministarstvo znanosti i obrazovanja tvrdi kako su plaće u obrazovanju značajno rasle i da ne vidi razlog za prosvjed. U razgovoru s ekonomistom Matejem Živkovićem analizirani su razlozi raskoraka između statistike i svakodnevnog života. HMS prenosi dio intervjua za Praksa.info.
U javnosti se često ističe da plaće rastu, no građani istovremeno imaju osjećaj da žive lošije. Kako objašnjavate taj raskorak između statistike i stvarnog života?
Kaže jedna izreka kako je statistika kao bikini, otkriva puno, ali najbitnije sakrije ili ne kaže. Držim da je raskorak između osjećaja građana o kvaliteti vlastitog života i statističkih podataka odraz dviju stvari. Jedna je činjenica da su statistički kriteriji koji se predstavljaju u javnosti zastarjeli i ne mogu biti mjerilo kvalitete života, a druga da brojke, kada postanu svrha samima sebi, gube svoju osnovnu funkciju, odnosno, kako kaže Goodhartov zakon, kada mjerilo postane cilj, ono prestaje biti mjerilo. Dakle, statističke brojke tu su kako bi odredile smjer kretanja ekonomskih i socijalnih politika, a ne kako bi pokazale ispravnost djelovanja onih koji donose odluke, što odmah otvara pitanje selektivnosti predstavljenih podataka. Time u biti statistika ne odaje pravu sliku društva i gospodarstva i imamo upravo ono što ste istaknuli u pitanju – raskorak između brojki i stvarnog zadovoljstva građana vlastitim životima.
Žive li građani danas lošije nego prije?
Ovisi u odnosu na što. U odnosu na prije deset ili dvadeset godina žive sigurno bolje, životni vijek je produljen, nove tehnologije donijele su novu kvalitetu života. No u odnosu na ono što bi bilo moguće – žive lošije. No opet, možda je takav samo osjećaj koji nostalgija za prošlim vremenima uvijek nosi, jer se prošlost gotovo redovito pamti kroz ono što je bilo dobro, pa otuda i dojam da je nekad bilo bolje nego danas.
Ako usporedimo koliko se za jednu plaću moglo kupiti prije petnaest godina, a koliko danas – primjerice kvadrat stana ili osnovna potrošačka košarica – vidimo pad kupovne moći. Je li to danas ključni problem, važniji od same visine plaće?
Apsolutno, koncept priuštivosti koji svojim pitanjem otvarate kao problem je nešto čime se nitko u društvu ozbiljno ne bavi. Osim priuštivosti značajno je i pitanje što danas uopće čini kvalitetan život i držim da smo u tom smislu svjedoci drastičnih promjena koje statistička mjerila ne prate. Primjerice, prije 15-ak godina osobni automobil bio je priuštiviji, pri čemu je postojala potreba za samo jednim automobilom u domaćinstvu, dok je još 15-ak godina prije toga automobil bio luksuz. Danas način života čini dva automobila nužnošću, a kako ste i sami rekli, priuštivost samo jednog značajno je teža u odnosu na neka prethodna vremena.
Mediji između informiranja i ekonomije klikova
Mediji kao kreatori javnog mnijenja i kritičari društvene stvarnosti poseban su aspekt i, nažalost, dio problema. Naime, umjesto kritike društvene stvarnosti, mediji su vođeni korporativnim interesima svojih vlasnika potpuno okrenuti tzv. ekonomiji pažnje, koja se kolokvijalno najčešće mjeri klikovima. Stoga mediji nisu prenositelji vijesti ili društveni kritičari, nego lovci na pažnju svoje publike, ističe Živković. /HMS/
