Neki zdesna u Hrvata Bilića bi najradije prekrstili u YugoSlaven, dok je evo prvotno oduševljenje Lijeve naše splasnulo što dolazi roker, pravnik, izbornik s naušnicom, lice moderne Hrvatske…, nakon što je otkriveno kako su Thompsona slušali – čak! – i njegovi Vatreni u prvome mu mandatu.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Prije negoli će početkom tjedna – očekivano! – Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza imenovati Slavena Bilića nasljednikom Zlatka Dalića, obračunavajući se s još aktualnim izbornikom, jedan se zagrebački dnevnik zapitao, uz prizvuk dramatičnosti: „Možemo li jednostavno gledati nogomet, navijati, tugovati ili slaviti, bez uvlačenja Boga, Gospe, krunice i rata?“.
Gotovo u isto vrijeme Engleska je nakon produžetka pobijedila Norvešku i plasirala se u polufinale, a prema čitateljici s usana koju su konzultirali ponajprije engleski mediji, u prijelomnim trenutcima ove utakmice engleski je izbornik Thomas Tuchel uz aut liniju, poput molitve, izgovarao: „Bože, pomozi mi da izdržim ovo!“
Kolonijalna matrica
Sukladno zagrebačkoj rečenoj retorici, riječki dnevnik divi se norveškim navijačima koji složno (mangupski) veslaju da imaginarni drakkar (ranosrednjovjekovni vikinški brod) leti. „Drugi za to vrijeme još uvijek zazivaju sokolove i majku mole da ne tuguje više“, ironiziraju se navijači Vatrenih, kao, valjda, jedine budale na zemaljskoj kugli kojima nogomet nije najvažnija sporedna – nego glavna! – stvar na svijetu. Ignorirajući pritom da je, primjerice, norveška princeza i buduća kraljica, Ingrid Alexandra samo nekoliko dana nakon što se rečena novina sprdala sa sokolovima, ušla u svlačionicu i osobno čestitala svakom (lagano odjevenom…) nogometašu na plasmanu u četvrtfinale Mundijala.
A, evo, jučer dok je Bilić – po drugi put – preuzimao nogometno žezlo Hrvata, više od 100 000 Norvežana dočekalo je u Oslu svoje nogometaše, ispred same Kraljevske palače, gdje je atmosfera doživjela vrhunac kada su se reprezentativci pojavili pred mnoštvom.
Posebnu je ulogu u proslavi preuzeo prijestolonasljednik Haakon, koji je osobno uzeo palice i na bubnjevima davao ritam okupljenom mnoštvu. Cijela je momčad prethodno boravila na privatnom prijemu kod kralja Haralda, koji je igračima osobno stisnuo ruku i čestitao na povijesnom rezultatu: Plasirali su se, dakle, među osam na svijetu…
I, evo, divi im se i hrvatski tisak. U čemu se zapravo zrcali ono što je primijetio jedan komentator u spomenutoj zagrebačkoj tiskovini, govoreći o kolonijalnoj matrici: vlastiti identitet prikazati kao problem, a tuđi okvir kao emancipaciju.
Slučajni Dalić
U takvom je, eto, ozračju Dalić šaptom pao, a inauguriran je izvorni Vatreni iz Ćirine ’98. Za koje su se Hrvati – ma gdje bili! – plašili kako se više nikada neće ponoviti. Jer – otkud nam još jedan „trener svih trenera“ pa da budemo opet treći na svijetu?! A, onda se, ma gotovo slučajno, pojavio Livnjak i – bio drugi i treći na svijetu te finale Lige nacija izgubio na penale. Da bi ga onda, uoči ovoga Svjetskog prvenstva, jedna saborska zastupnica slala da se vrati tamo otkud je i došao. U Livno, dakle. Ma, sreća joj je što se nije usudila Ćiru vraćati u Travnik… Čula bi ga! Neki su, naime, bosanski glagoli glasoviti, a Blažević ih je koristio vrlo učinkovito.
Svjestan je, dakako, novi izbornik gdje dolazi. Naime, dok se sljedba Dalije Orešković radovala što Vatreni više neće slušati Thompsona, nego – budući da je Slaven roker – Iron Maiden, Metalicu i Zaprešić boyse, ni desnica u Hrvata nije skrštenih ruku gledala kako sunce hoda. U očekivanju da se pojavi “bijeli dim” iznad zagrebačke Kuće nogometa, dovodili su u pitanje hrvatstvo Dalićeva nasljednika. Štoviše, optuživan je – bez, dakako, ikakva argumenta – da je čak pobornik u Hrvata ozloglašene – „jugosfere“.
Zato i jest, na samom jučerašnjem predstavljanju, pomalo rezignirao kazao: „Ako ja nisam dovoljno desno, onda taj svijet ne valja…” Bio je to odgovor na pitanje diraju li ga kritike desničara koji smatraju da nije dovoljno velik domoljub i vjernik, posebno u odnosu na dosadašnjega izbornika.
S križem oko vrata i rukom na srcu!
Mada, već im je stigao odgovor iz vlastitih redova: Ćirin “ministar obrane” Igor Štimac već je legitimirao svoga suigrača iz Hajduka i reprezentacije: „Naš Slaven je prije svega Hrvat i domoljub, član prve ‘vatrene’ generacije koja je stvarala kult reprezentacije… Slavene, prijatelju, neka te dragi Bog prati u novim izazovima na čelu Vatrenih. Kroči smjelo i ponosno u vjeri, s križem oko vrata i rukom na srcu!“
Znakovito je, međutim, kako je i prije ovoga Štimčeva svjedočenja i poruke, počelo kopniti oduševljenje Lijeve naše zbog inauguracije novoga izbornika: rokera, pravnika, izbornika s naušnicom, lica moderne Hrvatske… Sjetili su se, eto, neki kako je još 2008., nakon teško izborene pobjede nad Austrijom na Europskom prvenstvu, u svlačionici s kazetofona pustio Thompsonovu Lijepa li se. Malo prije toga, tijekom priprema u reprezentativnoj bazi u Villachu, doveo je svoga prijatelja vlč. Zlatka Sudca, koji je u kapelici uz hotel služio misu na kojoj su sudjelovali svi hrvatski nogometaši. Ljevičari su ga tako, ne htijući, branili od Desne naše, koji ga se pak sjećaju s majicom na kojoj je Che Guevara (s, jasno, crvenom petokrakom), slijedom čega je malo nedostajalo da mu uz ime Slaven dodaju inkriminirajući prefiks – yugo…
Još jedno – čudo?!
Jasno, Biliću će, u zemlji gdje je nekoliko stotina tisuća izbornika, suditi samo rezultati. I, bez ovoga propitivanja koliko je – i je li – desno, neće mu biti lako nastaviti stopama predšasnika: viceprvaka svijeta. Ponove li Bilićevi Vatreni čudo, kao što su Dalićevi nadmašili Ćirine, neće više biti važno to što uza se uvijek nosi – a nosi! – medaljon Sv. Ante, križ iz svetišta u Lourdesu i dva medaljona svetog pape Ivana Pavla II. (Osim, dakako, Biliću osobno.)
Tek tada bi to bio pravi rock and roll!/HMS/
