Prof. dr. Ugu Vlaisavljeviću jučer je dodijeljena Zlatna plaketa Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH. Tim povodom prof. Vlaisavljević održao je govor zahvale, kojeg prenosi Hrvatski Medijski Servis:
-Moje prvo priznanje od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je bila čast da budem jedan od predstavljača knjige ”Svjedok vremena” prvog predsjednika i jednog od rodonačelnika/utemeljitelja Akademije. Tim veća i iznenađujuća što se nismo osobno niti poznavali. Za mene je to bilo iskustvo susreta sa istinskim svjedokom vremena, pogotovu s njegovim svjedočenjem o onom najstrašnijem i najprvotnijem u njegovom životu, a to su bili užasi Križnog puta. Ispisivao je to svjedočanstvo s početka knjige kao osamdesetogodišnjak o sebi šesnaestogodišnjaku. Mene je tu posebice dojmila Peharova ideja o dubini vremena, da vrijeme ima svoju dubinu, a dubina se stvara taloženjem vremena. Vrijeme iz trena u tren protječe, ali se i nakuplja, sliježe u slojevima, a to je povijest. Pehar je to naslikao u alegoriji mlina, vodenog stroja koji je obilježio njegov životopis: vode rijeke Trebižat protječu ali i pokreću teški kamen mlina koji daje zlatni prah ljudskog pamćenja i taloge kulturne tradicije. Upravo je Akademija – mlin s najtežim kamenom, vremenski stroj kulturnog pamćenja.
Jakov u mom životopisu
Ime Jakov je bilo upisano u moj životopis i prije toga. Kao ime svetog Jakova Starijeg kojeg nosi grad u Galiciji: Santiago de Compostela, mjesto kršćanskog hodočašća od 9. stoljeća naovamo, od doba najveće ugroze od muslimanskih osvajača Iberijskog poluotoka. Tamo sam otišao na svojevrsno filozofsko hodočašće 1988. godine, jer sam bio u znanstvenom odboru Prvog svjetskog fenomenološkog kongresa. Moje prvo veliko filozofsko priznanje bilo je u sjeni apostola Jakova i jedne od najljepših katedrala na svijetu. Otkud filozofi na 50. obljetnicu od smrti utemeljitelja fenomenologije Edmunda Husserla na mjestu hodočašća ka apostolovoj grobnici, to treba zahvaliti glavnoj organizatorici Anni-Teresi Tymienieckoj, američkoj Poljakinji, a ponajprije njenom velikom prijateljstvu i duhovnoj bliskosti s papom Ivanom Pavlom II. Kažu da je to bila bliskost poput one između Hannah Arendt i Heideggera. Odabir mjesta Kongresa je očito bio po naputku pape.
Obrana “rvaskih zemalja”
O kršćanskom identitetu pred ugrozom i papi kao velikom zaštitniku govorio je prije samo par dana profesor Jure Zovko u svom nastupnom predavanju na Sveučilištu kao novoizabrani počasni član ove akademije. U fokusu je bilo pismo renesansnog humaniste Marka Marulića tadašnjem papi Hadrijanu VI, njegov poziv za pomoć u obrani „rvaskih zemalja“ od najezde Turaka. Pomoć je izostala, ali je to pismo dragocjeno svjedočanstvo o najranijoj ili prvotnoj nacionalnoj samosvijesti, o svijesti o jedinstvu hrvatskog i katoličkog identiteta, ali i o nadi u spas čitavog naroda u okrilju crkve. Stoljećima će trajati ta izloženost pogibelji i istrebljenju, gdje nije bilo nikakve pomoći osim one s nebesa. Podsjetit ću da je John Locke u svojoj Drugoj raspravi o vladi, koja je inspirirale očeve američke nacije, kao posljednju instancu borbe protiv nepravde, kada više nema pomoći na zemlji, uvrstio i „priziv nebesima“. Da takav priziv može uroditi plodom, najbolje svjedoči čudnovati zagovor Gospe Sinjske iz 1715. godine.
Papa veliki zaštitnik Hrvata
Spomenuh dvojicu papa, od kojih se prvi pokazao velikim zaštitnikom Hrvata. No, važno je također spomenuti i vezu između ove dvojice crkvenih otaca: Hadrijan VI je bio prvi papa ne-Talijan, Nizozemac, a nakon 453 godine drugi takav „stranac“ će biti papa Ivan Pavao II, Poljak Wojtyla. Zanimljiva je okolnost da se nakon gotovo isto toliko godina, doduše ovaj put na svjetskoj sceni političke znanosti, pojavio jedan Nizozemac od kojeg bosanskohercegovački Hrvati mogu dobiti veliku pomoć protiv nepravde. Riječ je o američkom Nizozemcu Arendu Lijphartu, kod nas odavno prokazanom ocu učenja o konsocijaciji ili konsenzualnoj demokraciji. Takvo učenje nije nikakva doktrina oslobađanje, nova ideologija ili politička religija, nego tek putokaz kako da se razumije pluralno društvo, društvo u kojem ima više od jednog političkog naroda, tj. tri samosvjesne nacije. Takve putokaze nam nude gotovo svi utjecajniji politički mislioci suvremenosti, a ne tek jedan ili poneki, jer polaze od činjenice nesvodivog pluralizma liberalno-demokratskih društava.
* * *
Nacionalne akademije – dokazi postojanja triju nacija
Ima li boljeg i validnijeg dokaza o postojanju tri samosvjesna politička naroda, nacije, a ne tek tri etničke ili vjerske skupine, od postojanja nacionalnih akademija u BiH? Jer nacionalne akademije su institucije najvišeg znanja i ujedno najjasnije svijesti o povijesnom i kulturnom identitetu jednog naroda. No, neka akademija je nacionalna samo ako ispunjava zahtjev predstavljanja čitavog jednog naroda, a to znači da je nešto više od znanstvenog društva ili pak od udruge eminentnih intelektualaca, recimo spisatelja.
Čak i kada ima vrhunske, svjetski priznate znanstvenike, akademija koja nema ovaj kapacitet predstavljanja naroda, tek je društvo ili klub učenjaka. S druge strane, kada nema vrhunski znanstveni kapacitet, a ima reprezentativnost nacije, akademija je tek institucija promidžbe nacionalnog interesa, udruga civilnog društva. U pluralnom društvu, pogotovu u „duboko podijeljenom društvu“, takve akademije postaju akteri sukobljavanja različitih nacionalnih interesa. A to može biti samo pod cijenu nedostatka njihove znanstvene eminentnosti, budući da je tada partikularni nacionalni interes obogaljio univerzalni karakter znanstvene spoznaje. Nacionalne akademije moraju, dakle, pomiriti svoju znanstvenost i svoj nacionalni interes, univerzalno i partikularno.
Imanentna znanstvena mjera
Postoji li neka imanentna znanstvena mjera u realizaciji nacionalnog interesa? Toj mjeri bi morale podlijegati akademije. To ne može biti ništa drugo nego mjera univerzalnog u zalaganju za partikularno – etička mjera pravičnosti, uviđavnosti za tuđi partikularni interes tako što svoj interes, kako je primijetio Kant, morate moći poopćiti i tako učiniti prihvatljivim i za one druge. U okružju žestoko suprotstavljenih nacionalnih interesa tri naroda, akademije moraju biti upravo one koje postavljaju ili zadaju najveću mjeru pravičnosti: uvažavanja opravdanosti tuđih nacionalnih interesa – pod jednim uvjetom. Jedan od najvećih mislilaca političke filozofije, John Rawls, je taj uvjet odredio kao razložnost: jer je pravedno društvo vidio kao suradnju na fer osnovama na temelju općeprihvatljivih razloga.
HAZU poopćava svoj nacionalni interes
Vjerujem da HAZU drži visoko tu mjeru razložnosti, poopćavanja svog nacionalnog interesa, ponajprije kroz vezivanja svog znanstvenog kapaciteta uz suvremenu političku teoriju. Ima li boljeg dokaza o zalaganju za svoj nacionalni interes od otvaranja sveučilišta na hrvatskom jeziku? A istodobno: ima li boljeg dokaza o zalaganju za usvajanja najvažnijih tekovina suvremene političke teorije od znanstvenih konferencija u Neumu, od suradnje s nekim od najutjecajnijih politologa današnjice? Ovaj drugi interes nije tek znanstveni, jer je ustvari interes da se nepravedni položaj hrvatskog naroda poboljša u ime najviših standarda pravičnosti u višenacionalnom društvu, kroz učenja o federalizmu, konsocijaciji, predstavničkoj demokraciji, itd.
Na kraju ću citirati aktualnog predsjednika Akademije, Mladena Bevandu, iz njegove Zaključne riječi s jedne od neumskih znanstvenih konferencija:
„Nije znanstveno, niti je opravdano svako nacionalno obilježje i nacionalni osjećaj izjednačavati i obilježavati nacionalističkim i šovinističkim etiketama… Za Bosnu i Hercegovinu mora biti stalni ceterum censeo – zlatno pravilo svjetskog etosa: Ne čini drugomu ono što ne želiš da drugi tebi čini.“
Velika mi je čast što sam ovo veliko priznanje Hrvatske akademije dobio zajedno sa profesorom Ivicom Šarcem koji je napisao neke od najvažnijih knjiga o povijesnoj nepravdi prema Hrvatima, jer je i moj istraživački interes bio tragati za što pravičnijim položajem Hrvata, a to znači i za takvim položajem druga dva naroda, zaključio je prof.dr. Ugo Vlaisavljević./HMS/
