Posljednjih desetljeća hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ali i sama Republika Hrvatska, često su bili izloženi različitim oblicima političkih, medijskih i javnih napada u kojima su se koristili stereotipi, optužbe i pokušaji stvaranja slike o Hrvatima u BiH.
Posebno zabrinjava činjenica da su se takvi narativi s vremenom počeli normalizirati u dijelu medijskog i političkog prostora, ali i na društvenim mrežama gdje su govor mržnje i nationale uvrede često prolazili bez ozbiljnijih posljedica. Brojni primjeri posljednjih godina pokazuju kako se javni prostor sve češće koristio za vrijeđanje hrvatskog identiteta, hrvatskih branitelja i same Republike Hrvatske. Dio javnosti posebno je upozoravao na istupe pojedinaca poput Avde Avdića, čiji su medijski nastupi i objave kod velikog dijela Hrvata u BiH izazivali osjećaj sustavnog targetiranja i političkog neprijateljstva prema hrvatskom narodu.
Kritičari takvog djelovanja smatraju kako je količina medijske presije prema Hrvatima odavno prešla granice političke kritike i pristojne javne rasprave te u mnogim slučajevima ušla u prostor otvorenog šovinizma i demonizacije jednog naroda. Posebno osjetljivo pitanje u hrvatskoj javnosti predstavljaju stalni pokušaji poistovjećivanja hrvatskog političkog i vojnog djelovanja tijekom rata isključivo kroz prizmu kolektivne krivnje i optužbi za tzv. UZP, koje se nerijetko pokušava nametnuti kao trajno obilježje cijelog hrvatskog naroda u BiH.
Istodobno, dio javnog prostora posljednjih godina obilježile su i krajnje neprimjerene usporedbe hrvatskih nacionalnih simbola i zastava sa simbolima totalitarnih režima, pa su se čak mogle čuti i tvrdnje kako su zastave hrvatskog naroda “zastave Trećeg Reicha”. Takve izjave među Hrvatima u BiH doživljene su kao duboko uvredljive i opasne jer ne predstavljaju političku kritiku, nego otvoreno vrijeđanje nacionalnog identiteta i pokušaj kolektivne stigmatizacije. Jednako tako, javnost nije zaboravila ni događaje sa spomen-obilježja Pješčara, gdje su tijekom okupljanja iznesene uvrede na nacionalnoj osnovi, a pojedinci su, prema reakcijama dijela javnosti, slali poruke koje su mnogi doživjeli kao pozive na nove sukobe i dodatno podizanje međunacionalnih tenzija. Posebnu težinu tim događajima dala je činjenica da su se takve poruke izgovarale na mjestu stradanja i pijeteta, uz vjerske pokliče i molitve koje su kod velikog dijela hrvatske javnosti izazvale osjećaj nelagode, poniženja i nepoštovanja prema žrtvama rata. Dodatno zabrinjava što je slična retorika svoje mjesto našla i na sportskim događajima, koji bi trebali biti prostor natjecanja, zajedništva i navijačke kulture. Posljednja utakmica između HŠK Zrinjski i FK Velež s tom svom simbolikom “ljiljana” i izrečenih poruka, ponovno je otvorila pitanje koliko su sport i tribine postali poligon za političke i nacionalne obračune. Umjesto sportskog ozračja i uljudbe, javnost je svjedočila atmosferi ispunjenoj nacionalnim provokacijama, simbolima podjela i porukama koje su bile daleko od duha sporta i međusobnog poštovanja.
Sve navedeno kod velikog dijela Hrvata u Bosni i Hercegovini stvorilo je osjećaj da se govor mržnje prema hrvatskom narodu godinama tolerira pod izgovorom političkog aktivizma, slobode govora ili “patriotizma”, dok se istodobno svaka reakcija hrvatske strane često pokušava prikazati kao problematična ili politički nepoželjna.
Hrvatska šalje jasnu poruku: sloboda govora nije pravo na mržnju
Republika Hrvatska kao suverena država i članica Europske unije ima potpuno legitimno pravo štititi vlastiti sigurnosni, pravni i društveni poredak. Upravo zbog toga posljednjih godina nacionalne i sigurnosne institucije Republike Hrvatske sve ozbiljnije pristupaju procjenama osoba koje svojim javnim djelovanjem mogu predstavljati sigurnosni, politički ili društveni rizik. U slučajevima zabrane ulaska, piše Viteški.ba jasno je naglašeno kako takve odluke nisu samo administrativne mjere, nego poruka da država neće zatvarati oči pred javnim provokacijama, širenjem nacionalne netrpeljivosti i sadržajima koji mogu destabilizirati odnose među narodima. Važno je naglasiti kako zabrana ulaska u Republiku Hrvatsku ujedno znači i zabranu ulaska u schengenski prostor, odnosno velik dio Europske unije, što dodatno potvrđuje ozbiljnost takvih odluka. Sve to pokazuje kako institucije Republike Hrvatske danas djeluju znatno odlučnije nego ranijih godina. Sigurnosne službe, granična policija i druge nadležne institucije sve više prate javne istupe, društvene mreže i sadržaje koji mogu predstavljati oblik govora mržnje ili izazivanja nacionalnih tenzija. Time se jasno postavlja granica između legitimnog političkog mišljenja i otvorenog vrijeđanja države, naroda ili poticanja netrpeljivosti.
Mnogi smatraju kako je upravo danas došlo vrijeme u kojem količina mržnje, medijskog blaćenja i političkih manipulacija usmjerenih prema hrvatskom narodu napokon dolazi na naplatu. Godinama su brojni pojedinci smatrali da javni prostor mogu koristiti bez ikakve odgovornosti, računajući da provokacije, vrijeđanja i nacionalističke poruke neće imati posljedice. Međutim, aktualni potezi institucija pokazuju da se takav pristup više neće tolerirati. To ne znači gušenje slobode govora niti zabranu političkog mišljenja. Demokratsko društvo podrazumijeva pravo na kritiku i različite stavove, ali isto tako podrazumijeva odgovornost za javno izgovorenu riječ. Razlika između argumentirane kritike i otvorene mržnje mora biti jasno definirana, osobito na prostoru koji je prošao ratna stradanja i gdje svaka zapaljiva poruka može imati ozbiljne posljedice.
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini kroz povijest je platio visoku cijenu opstanka i slobode, zbog čega pitanja nacionalnog dostojanstva, sigurnosti i zaštite identiteta imaju dodatnu težinu. Upravo zato dio javnosti smatra kako su odlučne reakcije Republike Hrvatske nužne ne samo radi zaštite državnog poretka, nego i radi jasne poruke da vrijeđanje hrvatskog naroda i države više neće prolaziti bez odgovora. U vremenu brojnih političkih i sigurnosnih izazova, odgovornost medija, javnih osoba i društvenih mreža postaje važnija nego ikada. Umjesto širenja mržnje i podjela, prostoru Bosne i Hercegovine i regije potrebni su dijalog, međusobno poštovanje i kultura odgovornosti — ali i jasna institucionalna reakcija prema svima koji pokušavaju zloupotrijebiti javni prostor za poticanje netrpeljivosti i sukoba, prenosi centralna.ba. /HMS/
Jedan odgovor
od stoljeca sedmog tu Hrvati Zive,poturice odnosno turci su tu dosli u petnestom stoljecu,Sta vise reci i budali je jasno sve!
To je nasa zemlja Herceg Bosna!!