Hrvatski Medijski Servis

VJADNER: Biskupov „nemir“ za nemirne savjesti

Banjalučki biskup Franjo Komarica

Nakon intervjua banjolučkog biskupa Franje Komarice za austrijske medije, reagirao je predsjednik RS-a Milorad Dodik, oslikavajući tako svu tragikomičnost bh. situacije.

Piše: Josip Vajdner, Nedjelja.ba

U bosanskohercegovačkom političkom teatru apsurda „logično“ je da oni koji svojim djelovanjem konstantno unose nemir, zapravo pozivaju na mir i „suzdržavanje od teških riječi“ kada netko ukaže na njihove nakaradne postavke i grijeh struktura kojih su oni stožerni dio. Uz ostalu „slavnu plejadu“, koje ne nedostaje u svim političkim nacionalnim korpusima Bosne i Hercegovine, paradigma toga jest gosp. Milorad Dodik, čiji istupi protiv banjolučkog biskupa Franje Komarice upravo oslikavaju svu tragikomičnost situacije.

Što je rekao biskup, a što RS-predsjednik?

Posljednji komentar aktualnog predsjednika Republike Srpske na tvrdnje banjolučkoga biskupa jest enciklopedijski primjer takvoga izvrtanja stvarnosti.

Naime, javnost je upoznata kako je Austrijske biskupska konferencija (pripomena za neuke novinare: riječ je o trajnoj ustanovi, tj. skupštini biskupa nekog naroda ili određenog područja [usp. Zakonik kanonskog prava, kan. 447] a ne trenutnom događaju), prvi put u povijesti, od 5. do 8. ožujka 2018. održala svoje redovito zasjedanje u Sarajevu. Tom prigodom pratili su ih i novinari iz Austrije koji su razgovarali i s biskupom banjolučkim mons. Franjom Komaricom. On je, uz ostalo – kako prenose mediji – za austrijski Kurir rekao da je Bosna i Hercegovina lakmus papir za principe Europske unije. „Kod nas nema ni pravde ni pravne države. Mnogi katolici su ubijeni u ratu, tisuće njih su prognane, morali su u izbjeglištvo i do danas se ne mogu i ne smiju vratiti“, naveo je biskup te podsjetio na činjenicu da su skoro sve crkve i druga crkvena imovina Banjolučke biskupije tijekom posljednjega rata uništeni, iako – valja dodati – u većini slučajeva na tom prostoru i u to vrijeme, uopće nije bilo otvorenih ratnih sukoba.

„Ponovna izgradnja se odvija sporo, zbog birokracije Milorada Dodika koji ne daje dozvole, ili se molbe pak prikazuju kao nekompetentne“, istaknuo je mons. Komarica.

Na sve ovo gosp. Dodik se, dakako, „počešao“ ondje gdje ga je „zasvrbjelo“ te SRNI izjavio kako u načelu ne komentira biskupove „učestale netačne, tendencozne i, na momente, zlurade navode“, ali mu je poručio „da prestane da koristi ime Republike Srpske i moje lično ime u ostvarivanju svojih ambicija“. Štoviše poentirao je: „Opservacije biskupa Komarice ne služe poboljšanju kvaliteta života ni rimokatolika ni drugih građana. One unose samo bespotreban nemir na prostor koji vapi za mirom i izgradnjom povjerenja. Za razliku od njega, vlasti Republike Srpske svakodnevno rade na unapređenju kvaliteta života svojih građana, ne gledajući na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest.“

Prokletstvo naroda BiH?

Kada ovako nešto čuje ili pročita čovjek prosječne pameti, koji je bio dionikom vremena na ovdašnjim prostorima posljednja tri desetljeća, prije nego što išta kaže mora se uistinu od muke nasmijati… pa onda zavapiti: „Bože, dokle?“ Pa zar nije dosta izluđivanja ovoga naroda – ili ovih naroda – koji još uvijek luta kao ovce bez pastira? Kako se ne možemo osloboditi prokletstva da zaslužujemo baš onakve vladare kakve imamo?

Čovjek koji je cijelim svojim bićem u vrijeme ratnoga ludila pokazivao (o čemu postoji ogromna pisana dokumentacija: pisama, molbi, vapaja, svjedočenja) čovjekoljublje i koji je uvijek poslije rata dizao te i danas diže glas za obespravljenoga maloga čovjeka, biva okarakteriziran da iznosi netočne, tendenciozne i zlurade navode. Drugim riječima da je lažac, smutljivac i persona opasnih namjera. „O tempora, o mores!“

Zdravorazumski je nužno zapitati: što je to biskup Franjo u ovom kontekstu slagao; gdje je to rekao neistinu o položaju katolika i drugih nesrba u entitetu RS; kada je mogao, a da nije pozvao na jednakopravnost i istinoljublje; koje su to činjenice koje ga opovrgavaju?

Činjenice koje vapiju u nebo

Na drugoj pak strani, možemo gotovo matematičkom istinom ustvrditi u kojem postotku su netočni navodi da su „rimokatolici, kao i pravoslavci i muslimani građani Republike Srpske i potpuno ravnopravni u ostvarivanju svojih prava“, kako je naveo gosp. Dodik. U prvom redu o tomu progovara podatak da su tijekom posljednjega rata, silom oružja i raznoraznih pritisaka, oni koji se nisu „uklapali“ u zločinački plan prognani s toga teritorija za koji je netko (a znamo i tko) zamislio kako ga ima pravo prisvojiti samo za sebe.

Tada je zlo opustošilo najveći dio ove male biskupije površine 16 457 km². Osim porušenih crkvenih zdanja i protjeranog katoličkog stanovništva, ubijena su ili su preminula od izravnih posljedica zlostavljanja, šestorica svećenika: vlč. Ivan Grgić, vlč. Petar Jurendić, vlč. Marko Šalić, vlč. Filip Lukenda, vlč. Tomislav Matanović, vlč. Ratko Grgić i fra Alojzije Atlija te jedna redovnica: milosrdnica s. Cecilija Grgić.

Koliki su razmjeri toga zla ilustriraju činjenice da je godine 1883. bilo u ovoj mjesnoj Crkvi 36 720 katolika, a na kraju 2017., prema popisu iz blagoslova kuća, 30 131 – dakle, manje nego nakon doba „turskog zuluma“. A, to je daleko od razdoblja kada je banjolučka Crkva bila u zenitu (1939.) sa 129 132 katoličkih duša ili barem predratne 1991. kada je taj broj iznosio 96 670. No, to nije sve.

Koje su ambicije biskupa Franje?

I sada, prateći opservacije gosp. Dodika koji poruči mons. Komarici da prestane koristiti ime RS-a i njegovo osobno kako bi ostvario „svoje ambicije“, dolazimo do pitanja: A KOJE SU TO BISKUPOVE AMBICIJE?

Kako se predsjednik Dodik i njegove strukture brinu dokazuje podatak da 31 župu Banjolučke biskupije koja se nalazi na prostoru RS-a danas nastanjuje tek 4 360 katolika – što je polovica od broja iz 1996. (!) A prisjetimo li se kako su neke župe, poput Sokolina koje su 1991. imale skoro 1 500 katolika, potpuno nestale, sve će nam se samo kazati!

Možda da plačući nad sudbinom privoli Papu da ga instalira na čelo neke, recimo, njemačke biskupije – s obzirom da izvrsno govori njemački?

Ili da sukobom s vrhom RS-a ne kani prikupiti političke poene pa se kandidirati na predstojećim Općim izborima – kako to ovdašnji političari perfidno čine u izbornim godinama?

Možda, pak kani nekim vidom proročkoga poslanja dosegnuti kardinalsku čast pa na predstojećim konklavama – iako je već napunio 72. – postati Papa?

Ili da ne misli odobrovoljiti međunarodnu javnosti kako bi mu političari svjetskih sila pomogli vratiti svu, u komunizmu otetu i posljednjem ratu razorenu, imovinu – sve obnoviti pa rasprodati i onda kupiti sebi i svojim suradnicima neki, primjerice, karipski otok ili elitnu četvrt u nekom europskom velegradu te uživati do kraja života?…

Za odgovoriti na to mogu nam pomoći neke činjenice iz nedavne prošlost.

Ambicija biskupa Franje bila je ostati u Banjoj Luci sa svojim stadom te, dok mu je povjerena biskupija doslovce krvarila, mnogima spašavati gole živote (postoje svjedočanstva o tomu!). Dodikovim prethodnicima u vlasti Srpske upućivao je molbe, upite, vapaje i što sve ne, da zaustave progon i ubojstva nevinih. A što su oni učinili tek je djelomično vidljivo iz gore spomenutih statistika.

Njegova ambicija je bila također trpjeti različita poniženja, napade i obespravljivanja od njegovih politički moćnih susjeda te podsmjehivanja i izigravanja od bjelosvjetskih predstavnika moćnika.

Ambiciozne su i njegove uzaludne nebrojene molbe različitim hrvatskim političkim predstavnicima da se ne ponašaju kao da je Banjolučka biskupija već izumrla nego da barem vrjednuju žrtve koje je podnijela…

I sve to uvijek stoički „ambiciozno“ držeći se Kristova Evanđelja i Crkvenoga nauka koji nedvojbeno odgovara na sve prethodno postavljene upite.

Što jest jest

Stoga, ako već neće tretirati meritum stvari koje je mons. Franjo Komarica naveo, jasno je da gosp. Dodiku biskupove riječi izgledaju kao unošenje nemira te bi ga htio ušutkati. No, s obzirom da to „breme“, koje opterećuje savjest tako snažnim prigovorima, nije u stanju sam ponijeti, on bi to rado podijelio s prostorom „koji vapi za mirom i izgradnjom povjerenja“.

To bi samo bio još jedan od njegovih načina donošenja sreće ovdašnjemu puku…

I konačno: uistinu, za razliku od banjolučkog biskupa, vlasti Republike Srpske svakodnevno rade na unapređenju takvoga „kvaliteta“ života.

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte