Fizičko uklanjanje biste Josipa Broza Tita iz Ureda predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović na Pantovčaku može se smatrati početkom odumiranja titoizma kao derivata prošlosti.
Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis
Titova fizička smrt od prije trideset i pet godina nije u ropotarnicu povijesti bacila mentalitet njegova komunističkog režima, nego se taj mentalitet poput gliste regenerirao i na neprimjetan način uvukao u mnoge pore društva i medija prijeteći micanjem s političko-medijske pozornice svega što nacionalno diše.
Novoizbrana hrvatska predsjednica je presjekla takav razvoj događaja poručvši više puta nedvosmisleno: “Tito je bio diktator“. Posve je logično da spomenicima diktatora nije mjesto u državnim institucijama, te je Titova bista s Pantovčaka preseljenja u njegov rodni Kumrovec na upravljanje Muzejima Hrvatskog zagorja. Ljubitelji čovjekoljublja, humanosti i pravičnosti, u koje se i osobno ponizno svrstavam, imaju razloga biti zadovoljni uklanjanjem Titove biste s Pantovčaka.
Hrvatski intelektualac Ivo Banac je, pozdravljajući postupak hrvatske predsjednice, poručio ljubiteljima Titova lika i djela kako se „ne može biti borac za demokraciju i istodobno veličati Tita koji predstavlja diskreditaciju demokracije“.
Tomislav Sunić naglašava kako se „titoizam mora nemilosrdno iskorijeniti“, te da su „nazivi ulica i trgova po Titu uvreda“. Titoljupci su se, pak, s druge strane uskukali te ističu kako o Titu treba raspravljati. Zagovornici takve škole mišljenja (ne)namjerno propuštaju primjetiti kako je rasprava o Titu i njegovu komunističkom režimu već poodmakla ali da su etablirani mediji godinama prikrivali otkrića nepobitnih činjenica o zloćudnoj naravi Titove vlasti.
Dokle god su mainstream mediji izbjegavali priču o zločinima Titova komunističko-udbaškog režima, titoljupci su se mogli osjećati konforno. Idila titoljubaca uzdrmana prošlogodišnjim početkom suđenja u Muinchenu dvojici čelnika Titove Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću koje se tereti za ubojstvo Stjepana Đurekovića. To suđenje već mjesecima na svjetlo dana izručuje mnoštvo činjenica o desetljićima prikrivanim zločinima kreiranim u tijelima komunističke vlasti kojima je šefovao Tito.
Micanje Titove biste s Pantovčaka, čini se, zatekao je nespremne titoljupce koji ne shvaćaju da je titoizam relikt prošlosti s ograničenim rokom trajanja. Sve što je Tito predstavljao doživjelo je povijesne poraze. Berlinski zid koji je simbolizirao hladnoratovsko otuđivanje iz horizonta Zapada jugositočne Europe a u kojoj je stolovala i Titova komunistička vladavina, srušen je 1989. godine. Uslijedilo je urušavanje komunističkog carstva i raspadi komunističkih tvorevina Titove Jugoslavije (SFRJ), te Sovjetskog Saveza (SSSR) i Čehoslovačke. Pokret Nesvrstanih, u kojem je Tito igrao važnu ulogu, postao je svrstani antizapadni pokret koji iščezava u novim globalnim geopolitčkim okolnostima.
Zanemarujući tako krupne povijesne obrate, koji su se dogodili u posljednjih četvrt stoljeća, titoljupci sami sebe pretvaraju u proizvođače političkog provincijalizma.
Titoisti su raspoređeni i u BiH pretežito u onom političko-medijskom miljeu koji se naziva ljevičarskim. Oni su metafora geopolitičke zapuštenosti. Ne može se istodobno biti zagovaratelj euroatlanskih integracija, kao što to čine „ljevičari“, i veličati titoizam koji je bio suprotnost euroatlantizmu.
U BiH treba razvijati i ljevičarsku opciju koja će promicati nacionalnu i građansku ravnopravnost a ne oslanjati se na titoizam koji nema sluha za nacionalne posebnosti.
Njegovati u BiH, makar i pritajeno, titoizam znači konfrontirati se s potrebom uspostave nacionalne jednakopravnosti. Titoizam je u BiH alat unitarista koji pod maskom „bosanstva“ zamagljuje višenaciolnu slojevitost BiH.
Predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić nedavno je rekao: „Ne trebamo (u BiH) varati jedni druge….. Budi što god hoćeš, samo ne smiješ biti manje vrijedan zbog toga“. To je ispravna retorika koja zvuči korektno. No, paradoks je u tomu što je izgovara političar koji je sudjelovao u gaženju takvog principa. Dva je mandata bio član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda bez da je dobio većinsku glasačku potporu tog naroda. Za vrijeme članstva u SDP- u BiH sudjelovao je i u „platformaškom“ varanju većinske glasačke volje Hrvata. Zapravo, bio je dio političkih driblinga koji su učinili „manje vrijednim“ cijeli jedan konstitutivni narod, a sada govori kako ne trebamo varati jedni druge i da se može biti što god hoćeš ali zbog toga „ne smiješ biti manje vrijedan“. Nije li ovo primjer (samo)zavaravanja u titoistčkoj maniri?
Još postoje mozgovi u kojima stanuju „berlinski zidovi“. Uklanjanjem Titove biste iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku zaustavljena je proizvodnja zaborava.
