Kraj Hladnog rata i koncept ujedinjene i slobodne Europe omogućili su prije tri desetljeća demokratske promjene u bivšim komunističkim zemljama te proces nacionalne emancipacije potlačenih naroda od Baltika do Jadrana. U tom je kontekstu Hrvatska proglasila svoju neovisnu državu, koja je međunarodno priznata prije 27 godina. Iako je samostalnost ostvarena prvenstveno zbog suverene volje hrvatskog naroda, međunarodne okolnosti bile su vrlo važan element. Uostalom, u samoj preambuli Ustava piše da je država stvorena “na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi”.
Piše: Davor Ivo Stier, Globus
Taj se poredak sada ponovno mijenja, kao što se mijenjao toliko puta u povijesti. Međutim, ovo je prvi put u modernoj eri da će Hrvatska taj turbulentni proces doživjeti kao neovisna i međunarodno priznata država. S obzirom na to da Hrvatska nije u poziciji presudno utjecati na globalne i europske procese, njena će budućnost prvenstveno ovisiti o sposobnostima prepoznavanja i prilagođavanja novim okolnostima.
Poredak koji se organizirao oko koncepta ujedinjene i slobodne Europe, s Amerikom kao pobjednikom Hladnog rata i međunarodnim liberalnim poretkom koji je poticao slobodnu trgovinu u globaliziranom svijetu – sada se raspada. Razbija ga i onaj koji ga je stvorio – SAD.
Umjesto integracije trenutno se odvija proces fragmentacije. Ona se očituje u sve žešćim sukobima unutar EU i unutarnjim grupiranjima poput onog srednjoeuropskih članica oko Višegradske skupine ili Nizozemske, skandinavskih i baltičkih članica oko Nove hanzeatske lige. Proces fragmentacije također je paralizirao ili ispraznio od strateškog sadržaja niz europskih politika, među njima i politiku proširenja. Unatoč tehničkom otvaranju i zatvaranju poglavlja u pregovorima s EU zemlje Balkana ne mijenjaju suštinski svoje političke i ekonomske sustave. Pritom se Srbija i Albanija profiliraju kao ključni regionalni akteri na poluotoku. Srbija zbog ekspanzionističkog mentaliteta te određenog institucionalnog i državnog kapaciteta. Albanija pak crpi snagu i regionalnu relevantnost iz još uvijek dobre demografije.
Sve te svjetske i europske procese Hrvatska ne može zaustaviti niti na njih bitno utjecati. Utoliko je bespredmetno temeljiti politiku na konzervativnim postulatima obrane dosadašnjeg poretka. Njegova je promjena nepovratan proces, a naše su preferencije u tom smislu irelevantne. Međutim, to ne znači da Hrvatska mora biti pasivni promatrač. Naprotiv.
Od svih svojih susjeda Hrvatska je najviše zainteresirana za očuvanje mira na susjednom Balkanu. Hrvatska ostaje vrlo ranjiva prema svakoj eskalaciji tenzija ili izbijanju sukoba u susjednoj regiji, koji bi se lako mogli reflektirati na nas.
Dosad su procesi i mehanizmi proširenja EU i NATO osiguravali mir i sigurnost na tom području, ali njihovom erozijom otvorena su vrata novim izazovima. Pored većeg angažmana Rusije i Turske, na Balkanu se trenutno odvijaju dva procesa koje predvode Srbija i Albanija.
Imitirajući Moskvu i Ankaru u politici rekreacije interesnih sfera, Beograd pokušava isto učiniti na području većeg dijela bivše Jugoslavije. Ako postigne dogovor o Kosovu, uz snažnu potporu SAD-a, Rusije i Francuske, Srbija će ojačati svoj međunarodni položaj, a time i utjecaj na unutarnje prilike u zemljama bivše SFRJ. U takvom kontekstu, potrebno je voditi aktivnu politiku balansa snaga kako bi se izbjeglo stvaranje hegemona na Balkanu, a kako bismo time sebi osigurali dugoročni mir i slobodu.
Hrvatska sebe ne vidi na Balkanu, ne želi i ne može biti lider te regije niti njezin vodič prema EU. Uostalom, ni balkanske zemlje ne vide Hrvatsku u toj ulozi. Međutim, Hrvatska mora imati aktivnu politiku prema Balkanu zbog svoje nacionalne sigurnosti. Od Osmanlija do Miloševića, napadi na hrvatsku domovinu su uglavnom dolazili s Balkana.
Cijeli esej bit će dostupan nakon objave u tisakanom izdanju političkog magazina “Globus”./HMS/
