U Švedskoj već godinama raste trend ugradnje mikročipova veličine zrna riže, najčešće u meko tkivo šake, između palca i kažiprsta. Jednim dodirom do čitača korisnici otključavaju vrata, ulaze u urede i teretane, pohranjuju hitne kontakte, pa čak koriste i digitalne karte za vlak. Ideja je jednostavna – zamijeniti kartice i ključeve nečim što je uvijek „pri ruci“.
Većina tih čipova funkcionira kao pasivni RFID ili NFC oznake – nemaju bateriju ni GPS, već reagiraju samo kada ih čitač „probudi“ na nekoliko centimetara udaljenosti. U praksi se ponašaju poput beskontaktnih kartica, a postupak ugradnje traje svega nekoliko minuta i košta oko 180 dolara. Podaci pohranjeni na čipu mogu biti jednostavni identifikacijski brojevi, ali i složenije digitalne reference povezane s korisničkim računima, piše Nova.rs.
U Stockholmu je taj trend posebno popularan među tehnološkim radnicima. Epicenter, poznati inovacijski centar, organizirao je čak i zabave na kojima su zaposlenici i članovi zajednice mogli ugraditi čipove, dok je tvrtka Biohax International prijavila nekoliko tisuća uspješnih ugradnji. U tom digitalnom ekosustavu čip omogućava sve – od ulaska u zgradu i pristupa pisačima do plaćanja kave u kafiću.
Švedska je posebno pogodna za takav eksperiment jer ima veliko povjerenje u tehnologiju, iznimno nizak udio gotovine u svakodnevnim plaćanjima i dugogodišnju tradiciju digitalnih javnih servisa. Ljudi su navikli dijeliti osobne podatke kroz transparentne sustave, a središnja banka paralelno testira digitalnu valutu, e-kronu, kako bi zadržala monetarnu stabilnost u eri bezgotovinskog društva.
Prednosti
Zagovornici tvrde da čipovi donose udobnost i brzinu jer više nema potrebe za nošenjem ključeva, kartica i propusnica.
Korisnici ih ne mogu izgubiti jer su dio tijela, a jedan mikročip može zamijeniti više različitih identifikatora.
Budući da ne sadrže bateriju, nema potrebe za punjenjem ili održavanjem, pa mnogima djeluju kao praktično rješenje.
Opasnosti
Kritičari, međutim, upozoravaju da se iza tehnološke udobnosti kriju ozbiljna pitanja privatnosti i etike. Iako čip sam po sebi nema GPS, svaki prolazak kroz čitač ostavlja digitalni trag koji se može povezati s identitetom osobe, čime se stvara precizna karta kretanja. Što više funkcija čip preuzima – od identifikacije do plaćanja – to su veći rizici zloupotrebe i posljedice eventualnog curenja podataka. Neki stručnjaci strahuju i od pritiska na zaposlenike koji bi, iako formalno dobrovoljno, mogli osjećati da moraju pristati na ugradnju kako ne bi bili „drugačiji“.
Sigurnosni aspekt također izaziva zabrinutost. Mikročipovi se mogu neovlašteno skenirati s male udaljenosti ako sustav nije dovoljno zaštićen. Zbog toga proizvođači razvijaju modele s većom memorijom i ugrađenim LED svjetlima koja se pale prilikom skeniranja, kako bi korisnik znao da je čip očitan. Iako su medicinski rizici mali, infekcije i odbacivanje implantata nisu isključeni, a i uklanjanje čipa zahtijeva stručnu intervenciju.
Šire gledano, prelazak na digitalna plaćanja i čipove u rukama produbljuje jaz između mlađih, tehnološki pismenih građana i starijih osoba, osoba s invaliditetom te imigranata, koji se teže snalaze u bezgotovinskom sustavu. Zbog toga mnogi traže da se zadrže analogne alternative poput gotovine i fizičkih kartica.
Etička pitanja
Ovakav trend otvara brojna pravna i etička pitanja. Nije jasno tko je vlasnik podataka na čipu i tko ima pravo pristupa tim informacijama. Postavlja se i pitanje koriste li se prikupljeni podaci isključivo za identifikaciju ili i za nadzor zaposlenika – praćenje njihova kretanja i produktivnosti. Stručnjaci smatraju da mora postojati zakonska obveza kojom se jamči da svaki korisnik ima pravo odbiti ugradnju bez posljedica, kao i mogućnost korištenja alternativnih rješenja.
Mnoge mitove prate ova tehnologija. Mikročipovi ne mogu pratiti osobu u stvarnom vremenu jer ne sadrže GPS ni bateriju, ali se neovlašteno čitanje ipak može dogoditi na maloj udaljenosti. Zbog toga sigurnost više ovisi o kvaliteti sustava nego o samom čipu.
Za odgovornu uporabu takvih implantata nužni su strogi standardi. Ugradnja mora ostati isključivo dobrovoljna, obrada podataka mora biti minimalna i transparentna, a korisnicima mora biti omogućeno da sami upravljaju svojim identifikatorom i pristupom zapisima. Paralelno, društvo mora zadržati tradicionalne načine plaćanja i pristupa uslugama kako bi svatko imao izbor./HMS/
