POVIJESNO SPAŠAVANJE

Prošlo je deset godina otkako su 33 zatočena rudara iz čileanske Atacame izašla na površinu

Deset je godina prošlo od sretnog završetka najdulje operacije spašavanja u povijesti rudarstva – izvlačenja na površinu 33 rudara koji su punih 69 dana bili zarobljeni u 600 metara dubokom oknu rudnika bakra i zlata u čileanskoj pustinji Atacami, piše Jutarnji list.

Okno rudnika zbog eksplozije se urušilo 5. kolovoza 2010., a rudari su spas čekali do 13. listopada.

Prvi spasilac koji se spustio u rudnik San Jose, tvrtke San Esteban Mining Co., i posljednji koji je iz njega izašao bio je Manuel Gonzales. On se u noći s 12. na 13 listopada spustio kroz bušotinu široku 66 centimetara do zatrpanih rudara, 32 Čileanaca i jednog Bolivijca. Do njih mu je trebalo 17 minuta. Iz okna je posljednji i izašao, u spasilačkoj kapsuli Phoenix 2, koju je projektirala NASA.

‘Navala adrenalina’

On i danas kad o tome priča proživljava osjećaje koji su ga tad preplavili: “Veliku napetost i navalu adrenalina”.

Kad se spustio na dno osjećao se slično kao kad su mu se rodila djeca – sretno i nervozno. Rudari su ga dočekali vidno uzbuđeni, mnogi u suzama.

“Zahvaljivali su mi, većina se spustila na koljena i molili su”, izjavio je Gonzales.

Za njega je to, kako je iz svog doma u Rancagui, 80 kilometara južno od Santiaga ispričao za AFP, također bilo vrlo dramatično i kao uspomenu na tu akciju spašavanja čuva kacigu i rukavice.

Sjeća se i da je prilikom početka akcije došlo do novog urušavanja što je operaciju, koju je u televizijskom prijenosu pratilo milijardu ljudi, učinilo dodatno dramatičnom.

Svjetlo dana

Ukupno se u rudnik spustilo šestero spasilaca kako bi procijenili fizičko i mentalno stanje rudara te kako bi koordinirali spasilačku akciju.

Vani je oko 3000 ljudi, među kojima 2000 novinara iz cijeloga svijeta, čekalo na povratak rudara kako bi prenijeli njihove priče o preživljavanju u polumraku, gladni i žedni, u velikoj vlazi i na temperaturi od 35 stupnjeva Celzija.

Kako bi se svi ti ljudi smjestili, obližnji “Kamp nade”, prvotno podignut za obitelji rudara, naposljetku je postao malo selo s restoranom, školom i čak “gradonačelnicom”, Marijom Segovijom, sestrom rudara Darija Segovije, koja je među prvima stigla na mjesto nesreće i ustrajno tražila da se učini sve što je moguće za spas ljudi.

Deset godina kasnije, Maria se prisjeća tih događaja listajući knjigu koja u detalje opisuje događaj i po kojoj je snimljen film “Trideset trojica”.

Čelična kapsula “Phoenix 2” bila je široka svega 50 centimetara, taman toliko da u nju stane jedan čovjek. Čeličnim užetom je spuštana do zatrpanih rudara koji su potom izvlačeni jedan po jedan na površinu. Vožnja u kapsuli natrag u život trajala je petnaestak minuta. Na izlasku iz cijevi spašene rudare čekali su njihovi najbliži.

Posljednji je svjetlo dana ugledao šef smjene Luis Urzua./HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije

Objavljen raspored dežurstva ljekarni u Mostaru do travnja 2021.

Iz Ministarstva zdravstva, rada i socijalne skrbi HNŽ-a priopćili su raspored dežurstva ljekarni u Mostaru od 1. studenoga 2020. godine do 30. travnja 2021....