Večeras, 10. lipnja u 20 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru bit će izvedena predstava „Kroz proces 10-6-93“ autorice i redateljice Marine Petković Liker. Predstava je inspirirana ogromnim, a zanemarenim, zločinom koji se 10. lipnja 1993. godine dogodio u Vitezu, na jednom malom dječjem igralištu, prostoru između obiteljskih kuća na kojem su se igrala djeca. Bilo je primirje između zaraćenih strana, nije se pucalo. U jeku dječje igre na to je mjesto pala granata ispaljena s položaja Armije RBiH. Osmero djece je poginulo. Za taj zločin nitko nije odgovarao.
Predstava je premijerno izvedena 27. studenoga 2021. godine, a izvedbom u petak HNK Mostar simbolički će obilježiti 29 godina od ovoga zločina. Povodom ove izvedbe prenosimo tekst Glorije Lujanović, suradnice na predstavi.
Piše: Gloria Lujanović
Mrtvima sam se bavila zbog živih. Živi ljudi ne mogu imati mir dok svi mrtvi nisu dostojno, ne samo sahranjeni, nego uopće pronađeni. Živi ljudi ne mogu spavati dok svoje mrtve nisu oplakali i odžalovali. Mrtvima dugujemo više nego živima, i ne zbog one, da su oni životom platili cijenu rata, nego zbog toga što smo na njihovim mjestima, u njihovim grobovima, mogli biti mi. Baveći se mrtvima, pišući o njima, danas mislim, da sam kao mlada žena, učinila ono što se, u slavenskoj tradiciji, naziva „naricanjem“ iako to nosi nužno negativnu konotaciju. Čini mi se, da sam ih baveći se ratom, isplakala.
Kao da sam ih ponovno, ne oživjela, nego sama sahranila i sama isplakala. Kao da su moji tekstovi bili prikazom neke narativne traume nalik plaču i jecajima. Prvi su bili moje emocionalno i psihološko znanje i saznanja o iskustvu smrti, potom tuga i žal što se to uopće dogodilo, nekakav vid suživljenja te traume s onima koji su njome izravno pogođeni, te na koncu otpuštanje, oprost, empatija. Snaga proizišla iz boli. Taj treći dio sama nisam mogla ni doživjeti ni iskusiti. Nisam mogla, taj rat u sebi koji sada možda poprima i dimenziju nekog intimnog rata, sama otpustiti. Za takvo nešto mi je bila potrebna ova predstava, bez da sam tog, sve do nedavno bila svjesna. Možda sam, na sebe, i ne znajući što činim, preuzela tradicionalnu žensku ulogu profesionalne izvoditeljice plača, onako kako su se žene nekad ponašale kada bi smrt došla po svoje u seoskim zajednicama.
Predstava „Kroz proces 10-6-93“ ne govori o ratu u Lašvanskoj dolini, ne govori o konkretnom događaju, nego o svijetu te Lašvanske doline, o tim nevidljivim tragovima, o propuštenoj i neispisanoj povijesti, o svakodnevici ljudskih duša, o običnim životima običnih ljudi koji su patili u ratu.
Nema pravih ni korisnih ratova. Ratovi nam se događaju i događat će se. I po njima smo, nažalost, ljudi. Povijest čovječanstva ustvari je povijest ratovanja. Ali ono na čemu trebamo inzistirati jest priznavanje svačije žrtve, svačije patnje i tuge. Moramo biti sposobni priznati da je onaj, koji nam je u ratu bio neprijatelj, patio i da odgovornost za njegovu patnju i sami snosimo. Zbog toga je važno govoriti, pisati, baviti se ratnim traumama, onim što ostaje nakon rata. I još važnije umjetnički „intervenirati“ u sjećanje, u traumu, u kolektivnu memoriju.
Povijest je takva kakva jest, goropadna, silovita, katkad neuvjerljiva, ali je zato umjetnost suptilna, nježna, ohrabrujuća. Povijest ne nudi šansu za pomirenje, ne poziva na oprost i razumijevanje, konstatira ono što već osjećamo, a umjetnost nam pomaže da s tim bolnim osjećajima u sebi ipak živimo. Povijest je gorčina, a umjetnost, osobito kazališna, način da gorčinu u sebi pobijedimo.
Povijest mog naroda i moje zemlje je povijest šutnje i o šutnji, a ovom predstavom se reklo sve ono o čemu smo šutjeli, sve što smo prešutjeli, sve o čemu su drugi šutjeli.
Predstava „Kroz proces 10-6-93“ nije psihoterapeutska drama, nije seansa na kojoj se oboljeli sreću i jedni druge bodre, tapšu po ramenima, iako je na brojne ljude djelovala ljekovito. Nije puka antiratna drama o ratnim događajima, iako su je neki i tako shvatili. Nije čak ni društveno-angažirana, aktivistička predstava, nego jedno bivanje u vremenu i prostoru, jedno bivanje koje nas podsjeća da nas najviše boli ono o čemu ne možemo govoriti. Nudi nam prostor, vrijeme, daje nam sugovornika, nekog tko će nas slušati i saslušati.
Ljudi će teško zaboraviti ono što im se dogodilo, ali se s vremenom, nauči živjeti s time. Mi nismo nikad dobili priliku isplakati to što nam se dogodilo. I ne toliko zato što nam je drugi nisu dali, nego zato što je nismo znali dati sebi. Kada bi ta moja, malena zemlja, Lašvanska dolina, imala dijagnozu u medicinsko-zdravstvenom smislu, bila bi to visoko funkcionalna anksioznost. I dalje ankisoznost, ali i dalje visoko funkcionalna. S time se može živjeti, iako je teško. Ali nije neizlječivo./HMS/
