INTERVJU S NINOM MITROVIĆ

‘Ono čemu se ne možemo smijati, o tome ne možemo iskreno ni razgovarati’

Predstava „Sretni ljudi“ u HNK Mostar bit će praizvedba Vašeg istoimenog
teksta, u režiji Ivana Lea Leme. S obzirom da su Vaše drame izvođene u mnogo
širim kontekstima, u Europi i svijetu, kako vidite činjenicu da kazalište u
Mostaru postavlja Vaš tekst i kakva su Vam očekivanja?

Želja mi je da svi koji rade ovu predstavu uživaju u procesu i da se tijekom njega
igraju, a ponajviše Lemo koji vodi cijelu priču jer on „Sretne ljude“ prati od početka
njihova stvaranja, a to je punih deset godina. Očekivanja nemam, ne razmišljam tako,
mislim da je to rezultat zrelosti koju četrdesete donesu. Ali sam radoznala, hoće li
profunkcionirati ono što sam zamislila i napisala? Kazalište je društveno ogledalo, u
ovom sam ga tekstu doslovno stavila na scenu – publika gleda publiku – dakle, sebe. E
sad, što ćemo vidjeti u tom ogledalu, ni ja sama ne znam i iz tog sam razloga
poprilično uzbuđena.

Tekst „Sretni ljudi“ pogađa neuralgične točke ne samo kulture i kazališta te
odnosa prema njima, nego se bavi i međuljudskim odnosima kroz tu prizmu, na
jedan inteligentno duhovit način koji se ne boji zauzeti stav koji provocira, u
pozitivnom smislu. Imajući u vidu stereotipe i predrasude, što je još za Vas bila
premisa samoga komada, što ste htjeli propitati?

Kazalište. Prostor u kojem sam provela dvadeset godina i gdje sam kroz te dvije
dekade tražila svoje mjesto i tek sad kad više u njemu nisam, vidim da je ono svo
vrijeme u meni. S jedne ga strane volim, moć koju živ čovjek ima na sceni, s druge mu
strane ne mogu oprostiti laž i licemjerje u koje je ogrezlo. Suzilo si je vlastite
horizonte zaboravljajući na publiku bez koje u konačnici, usprkos svim nagradama,
kritikama i crvenim tepisima, ono nema smisla. Publiku je kazalište danas zanemarilo
i želim je ovim tekstom vratiti u centar teatra – taj osjećaj zajedništva u društvu koje
se svim silama trudi da čovjeka odaleči od čovjeka. Bez toga smo usamljeni i nesretni,
a „Sretni ljudi“ kao i svi moji tekstovi do sada u konačnici otvaraju jedno te isto

Zašto se ne znamo približiti jedni drugima i zašto nam je tako teško svladati
umijeće življenja?

Ako biste trebali definirati ili objasniti humor, kako biste ga definirali? Što je za
Vas humoristično i smiješno? Jedno je od shvaćanja kako je smijeh, uz plač,
granična situacija u kojoj, na neki način, „izlazimo“ iz tijela i gubimo kontrolu,
kao stanovita ekstaza. Kako Vam se to čini?

Humor nas povezuje i to u trenu, najbrži je put za otvaranje tema koje su nam često
preteške ako im pristupimo ozbiljno. Opušta nas, stavlja osmijeh na lice, oslobađa nas
stresa i čini život ljepšim. Ljepota života nije u velikom, već onom malom,
svakodnevnom. Ne živiš za jedan događaj, živiš da ti svaki dan bude ispunjen, a bez
smijeha, koji danas sve slabije odjekuje ulicama, život je tužan i prazan. Humor nas
čini spontanima, budi u nama dijete kojemu ne smijemo dozvoliti da nestane.

Već je postalo gotovo opće mjesto kako danas, uz tzv. cancel kulturu i političku
korektnost nije moguće izraziti se bez implicitne uvrede prema nekome. Uz
izgovorenu riječ uvijek ide i odgovornost, no smatrate li da humor ili bilo koji
oblik izražavanja koji pretendira na komediju ili satiru može biti autentičan ako
je ograničen cenzurom ili autocenzurom, drugim riječima, smatrate li kako je
humor istinska subverzija?

Humor je iskonska ljudska kvaliteta. Psi i mačke ne pričaju viceve, to ljudi rade.
Cancel kultura za mene nije kultura, ona je sredstvo porobljavanja čovjeka, ideal je
čovjek-žrtva, a ne borac. Paralelno politička korektnost dokida komunikaciju, to je
korporativan način govora koji nam se pokušava nametnuti u svakoj sferi života. Tjera
nas da pazimo što ćemo reći, kako ćemo se ponašati. A kad previše paziš, ti strepiš, u
tebe se uvlači strah, i tko si onda? Slobodan sasvim sigurno nisi. Ono čemu se ne
možemo smijati, o tome ne možemo iskreno ni razgovarati. Ako pazimo što ćemo reći,
mi lažemo, jedno mislimo, drugo kažemo ili pola prešutimo i tako se odmičemo jedni
od drugih. Ne pružamo si šansu da se upoznamo jer se ne otkrivamo. Postajemo sve
usamljeniji. Čovjek je društveno biće, njegovo je najveće osjetilo koža, bez osmjeha i
dodira, on kopni, što je velika šteta. Da parafraziram A. B. Šimića, tu smo da idemo
veliki ispod zvijezda.

Nakon uspjeha kao dramatičarka, okrećete se filmu. Jeste li iscrpili sve
mogućnosti kao autorica dramskih tekstova ili Vam se čini kako je medij filma
eklektičniji i dopušta više prostora za vlastiti stav i izraz? Koja je za Vas temeljna
razlika kazališne i filmske umjetnosti, ostavljajući po strani udžbeničke definicije
tih razlika?

Oduvijek sam se htjela baviti filmom, samo me život ponio put kazališta i ja sam taj
put slijedila. Onda me život odveo van kazališta, prema televiziji, i to sam također
prihvatila. Kad ti život nešto servira, prihvati, ono što mi je prije godinu-dvije
djelovalo kao neizbježan i time bolan kraj, sad mi se čini kao uzbudljiv početak. Ali
odluka ni u jednom trenu nije bila moja. Nisam ja odlučila pisati, to je iz mene izašlo.
Nisam se odlučila za teatar, nisam u njega ni išla prije Akademije. Jednostavno, za to
imam talent i dužna sam ga njegovati, vratiti svijetu ono što sam dobila na dar.

Jesu li sretni ljudi jednako normalni ljudi? Referirajući se na Vaš tekst – je li
teror sreće i pozitivnosti kojima smo obasuti ujedno i teror normalnosti? Ako
želimo biti normalni, trebamo biti sretni, ostvariti se, ali na način da zadovoljimo
društvene norme (normalnost)? Likovi u drami „Sretni ljudi“ žele se doimati
normalni, pa makar preko droge, alkohola, farmakoterapije, statusnih simbola,
bolesne ambicije, disfunkcionalnih odnosa… Je li kriza identiteta koju svi
prolazimo u određenoj fazi još pogoršana virtualnim svijetom koji želi krojiti
živote, sreću i normalnost, a paradoksalno, mi u tome sudjelujemo i tako krojimo
naše živote?

Pitanje normalnosti danas je gotovo tabu. Normalno je marginalizirano, muškarce i
žene društvo se trudi zavaditi i zasad mu dobro ide, a nama je svima takvo što samo na
štetu. Za mene nema ljepšega od ljubavi muškarca i žene. Tu smo da volimo prije
svega. Da se približimo jedni drugima. A današnjem je čovjeku bliskost sve manje
dostupna jer nošen materijalizmom očekuje da sve može kupiti. Ljubav ne možeš
klikom naručiti preko Amazona, familija na „crni petak“ neće biti na popustu,
prijatelji s Facebooka neće ti doći na vrata u 2 ujutro ako ih trebaš – poslat će ti
emotikon preko Vibera. Ljudski je rod jako fino napravljen – ono najbolje uvijek je
besplatno, ali za to trebaš biti otvorena srca, spreman na rizik i povredu. Ljudi koji

Žive za ostavljanje dojma, vođeni ambicijom utrkuju se tko će biti uspješniji, slikama
na društvenim mrežama trude se gomili stranaca ili tek poznanika dokazati da su
„uber“ sretni, a iznutra su u dubini duše nesretni i prazni. I onda takvi izlaze u svijet,
djeluju iz frustracije i kako da on bude lijep? I mnogo je ljudi kojima se ovo ne sviđa,
ali ako žele bolji svijet, morat će reagirati, uobičajena fraza „tu se ne može ništa“ nije
izlika, svijet gradimo svojim djelovanjem, dakle svi smo zajedno stvorili ovo što danas
imamo./HMS/

Najnovije