DRUGI PIŠU

Oj, Saraj’vo, ispod Trebevića, nećeš (više) biti Miljenka Jergovića!

Prije stanovitog vremena, dnevnik pod kontrolom povremenog bh. ministra sigurnosti Fahrudina Radončića proglasio je, onako, kronično odokativno, akademika Muhameda Filipovića najpametnijim u Bošnjaka. Akademik Filipović, godinama noseći ovu laskavu titulu, u međuvremenu je preselio. Ali, njegovo djelo – budući je mjesto najpametnijeg još službeno nepopunjeno! – i dalje živi. Pa je, evo, aktualno i ovih dana, poglavito nakon što su se Miljenko Jergović, Ivan Lovrenović i Željko Ivanković, inspirirani, uz ino, sarajevskim kozaračkim kolom protiv mise za stradalnike Bleiburga, izbrisali iz članstva P.E.N. Centra BiH.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Rado je, naime, citirana jedna akademikova misao vezana uz Ivu Andrića. Štoviše, ovaj je njegov umni napor citiran u dvije verzije, a jedne od njih znali su se sjetiti i, sad već, bivši penovci, polemizirajući s osporavateljima toga našeg (…) nobelovca. A tih negatora u Bošnjaka – umnih i onih drugih – ima k’o gnjilih krušaka. „Andrićeva su djela nanijela više zla Bosni nego oba svjetska rata“, (navodno) je napisao Avazov laureat. Mada „druga škola“ tvrdi kako je zapravo pisao da su „Andrićeva djela Bosnu više dijelila, negoli mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale.“

Ezoterija najpametnijeg u Bošnjaka

Kako bilo, Filipović je zbog toga (navodno) imao problema u onome sustavu, u vrijeme kada je Pisac već uvelike bio amnestiran i kao veleposlanik Kraljevine Jugoslavije i – pogotovo! – kao mason. Prije šest-sedam godina o tomu je ponešto kazivao i Marko Vešović, podsjetivši na ta vremena koja su (umalo) pojeli skakavci i u kojima je, tada tek na putu postati najpametnijim, Filipović bosanski duh detektirao samo u djelima muslimanskih pisaca. Nije se to baš svidjelo Hamdiji Pozdercu te je žurno izd’o naređenje da se taj duh istjera iz druga Tunje, a drug Tunjo iz Partije.

Legenda kaže kako je, vidjevši da bi bosanski duh ipak trebalo vratiti u bocu, budući akademik poletio po pomoć drugu Hamdiji. Slijedom čega je onda u Krajini ispjevana guslarska pjesma:

… Kad se Tunjo viđe na nevolji,

udri se rukom po koljenju,

proli suze niz gospocko lice

pa otrča dolje niz čardaka,

ko zvijezda preko ravna neba,

on otrča Pozdercu Hamdiji,

pa ga ljubi u skut i u ruku…

I nije drug Hamdija bio srca kamenoga, tako, sve u svemu, akademik Filipović i nije baš patio u ona olovna vremena. Kako što je rado pripovijedao i još više pisao. Najposlije, gore je prošao sam Pozderac, zapravo Pozderci dvadesetak godina nakon ove Tunjine ezoterije. Ali, kad se već zagazi u vremeplov, više nije pitanje zašto su rečeni andrićevci povukli ovaj potez, nego (još) više: Što su do sada čekali?! Budući da su se već ionako, prije od većine nas običnih smrtnika, razočarali u ovakvu Bosnu (i Hercegovinu) i sve u njoj – Sarajevo napose?! A sve su joj dali… a ponešto i – uzeli.

Vratimo se, primjerice, u vrijeme kada je mogućnost da makar jedna sarajevska ulica dobije ime po Jergoviću bila realna. Još, dakle, za piščeva života. Bio je, kazala bi (prava) “sarajevska raja“, Miljenko tada – Tito, pa i jest bio red da i on, kao uostalom i maršal, dobije ulicu za života. A naročito i zbog djelomice zajedničkog ratnog puta koji je dijelio s „prvim predsjednikom“.

Belaju nikad kraja

U, naime, ostavštini rečenoga, među brojnim knjigama koje su mu poklonjene tijekom života, našla se jasno i pokoja Jergovićeva, a u knjizi i posveta. „Gospodinu Aliji Izetbegoviću s početka i kraja zajedničkih nam belaja“, napisao je u ljeto 2007., vjerujem sa suzom u oku, (ne)suđeni nobelovac, ne sluteći kako belaj(i) tek predstoje.

Zanimljivo, ali, kazao bih, i očekivano, mnogo je oprezniji bio Zdenko Lešić, napisavši, dvije godine poslije dirljivih Jergovićevih riječi: „G Aliji Izetbegoviću za podsjećanje na jednu davnu i davno zaboravljenu Bosnu.”

No vratimo se belajima za koje je, eto, Jergović vjerovao kako su minuli. A da nisu, možda baš najbolje svjedoči njegov slučaj. Od realne mogućnsoti da ga se ulicom ovjekovječi za sve vjeke vjekova, došao je u poziciju da nije baš siguran hodati ulicama rodnoga grada, kojemu je posvetio više djela negoli svi preostali penovci zajedno. Prijetio mu je, uz kronično zapjenjene junake društvenih mreža, i jedan kolega, pjesnik baš iz one Krajine koja je opjevala intelektualne i partijske straputice akademika Filipovića. Srećom, sve je, ipak, ostalo samo na verbalnom deliktu. A i Jergović je (sada) oprezniji kada posjećuje zavičaj.

Neoprezno bi, međutim, bilo tvrditi kako je, eto, Lešić bio vidovit, a Jergović slijep kod očiju… bez obzira što je na davnu (i divnu…) Bosnu gledao, ne (više) podno Trebevića već s distance – podno Sljemena. Došao je, naime, i Miljenko tobe. A što je osobito “eskaliralo” u prosincu 2018. na Znanstvenom skupu o djelu Ivana Lovrenovića, održanom u Tešnju, gradiću u kojemu je nastala narodna pjesma: “Iznad Tešnja zora sviće, dobro doš’o, doglavniče!”, posvećena doglavniku Ademagi Mešiću. Pjesma je kasnije u antifašističkoj BiH malo prepjevana te je ušla i u crnu komediju Gori vatra, u kojoj ju je pjevao potonji koronaignorant Halid Bešlić.

Retroaktivno Lovrenovićevo novačenje

I samo što je zora u Tešnju svanula, Jergović je progovorio o tužnome usudu Lovrenovićevom, konstatirajući kako je (bio) često pozivani gost u televizijskim emisijama, na javnim panelima, konferencijama i okruglim stolovima „kad god bi formulu višenacionalne i multikulturalne Bosne trebalo ispuniti nekim sadržajem, ali ga danas u Sarajevu i u Bosni više nigdje nema. A nema ga zato što više nema zajednice u kojoj bi on mogao išta biti“, rastumačio je Jergović „slučaj Lovrenović“.

Pa, zašto bi, pitanje je danas, nakon što su se neki od sudionika tešanjskoga svitanja izbrisali iz članstva dobrovoljnog, nestranačkog, nevladinog i neprofitnog udruženje intelektualaca, ta družba imala nešto što nema ni Bosna općenito – nesadržajna?! O kojoj je, uzgred budi primijećeno, govorio i četvrti koji je (dragovoljno) abdicirao – Ivica Đikić.

On je pak u prohladnom prosinačkom jutru, u Tešnju podsjetio na polemiku koju je „zaboravljeni“ Lovrenović vodio s Abdulahom Sidranom i Srećkom Džajom. „…Kao što Sidran u Lovrenoviću, kad dođe do javnog konfrontiranja, ne želi vidjeti išta drugo doli ustašu, makar bio i ‘ozbiljan književnik’, a Džaja ništa kompleksnije i drukčije od zatočenika ‘serbokroatističke paradigme’, odnosno jugoslavenstva…“

Dobro, Džaja više-manje, ali Sidran je doista onaj koji atestira po onom dijelu BiH, koji kontroliraju bošnjačke snage. Ako „najveći pjesnik“ u Bošnjaka kaže da je Lovrenović – ustaša, može li se tomu uopće oponirati?! Ne može, dakako. Nema se što doli uhvatiti u sarajevsko (antifašističko) kolo – kozaračka lolo… I biti „prava raja“.

Vareški (i atomski!) zdesna!

A sve preduvjete, uz već rečenu dvojicu, da iziđe iz penovskog kola imao je davno prije i Ivanković. Jer, ma koliko god je besmisleno, na razini lošeg vica, Lovrenovića retroaktivno novačiti u Hrvatsku vojnicu, a Jergoviću, zbog svojevremene fascinacije „trodimenzionalnom ličnošću“ Čiče Draže, kačiti na šubaru cvijeće, slučaj Ivanković je, doista, slučaj za sebe. Bizaran, takoreći.

Svojevremeno je, naime, (akademik…) Nedžad Latić braneći „jednu prijateljsku i miroljubivu zemlju, Islamsku Republiku Iran“, od Ivankovićeva atomskog zdesna, u pomoć Teheranu pozvao i Židovsku općinu BiH. I, zanimljivo, prozvani se, na Latićevo iznenađenje, njegovu apelu nisu odazvali. Slijedom čega se onda razvio prilično neravnopravan rat: Latić & Iran – Ivanković & sam! I to, eto, traje li, traje… čak i nakon što je Latić otišao istinu o Bosni širiti u prijateljsku i miroljubivu Tursku.

Usput, taj teheranski (zlatni) ljiljan prije šest godina nije uspio ući u P.E.N., baš kao što se ni Sidran, glasovit po svome nepokolebljivom stavu “piškit ću, kakit ću”, nije uspio vratiti u ovu, sad već, živopisnu udrugu. Evo sad je, nakon što tamo hrvatskog (spisateljskog) življa više nema nikako, sva prigoda da se vrate ti suptilni, “neovisni” intelektualci. I, što je najvažnije, “Antifašisti”.

Pa da se od sreće u kolo uhvatimo!/HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije

Evo zašto najnovije širenje kuge u Kini ne treba nikoga čuditi

Svaka pojava kuge u 21. stoljeću većem dijelu svijeta zvuči šokantno zbog kolektivne svijesti o „crnoj smrti“, koja je od antike do 17. stoljeća...