Svi oni koji su ovih dana prolazili pokraj Osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića u mostarskom naselju Bijeli Brijeg mogli su vidjeti dvije sjajne umjetnice Karlu Ćosić i Iris Ivković, ogromnu skelu i nevjerojatnu transformaciju zida škole. Kada se spoje orginalna ideja, urbana umjetnost i vrhunski sport – bezlična zidina pretvori se u veličanstveno djelo posvećeno Bojanu Bogdanoviću. No kao i sve oko tog velikog sportaša i taj mural je nekako prošao ispod radara. Bez velike pompe. Bez medijske buke. A popularni Babo se putem društvenih mreža zahvalio svome voljenom gradu.
Piše: Miroslav Vasilj, Pogled.ba
I zaista je li Mostar svjestan kakav sportaš je ponikao na njegovim ulicama? Nekako grad ne Neretvi kao da ne haje puno za takvim veličinama. A kada bi se nabrajali uspjesi koje je postigao ovaj tekst ne bi imao kraja. No nije to samo Bojanova sudbina. I ostali vrhunski sportaši koji su ponikli na mostarskom asfaltu doživljavali su, doživljavaju i doživljavat će sličnu sudbinu.
Bojan je toga svjestan. I sam je dio tog mentaliteta. To mu ne smeta. Naporno trenira. I najvažnije odlično igra. Nakon Zrinjskog, Reala, Cibone, Fenerbahčea, Brooklyn Netsa, Washington Wizardsa i Indiana Pacersa danas je u Utah Jazzu. Postiže brojne rekorde. Omiljen je među navijačima. I jednostavno uživa u tom klubu.
No kapetan reprezentacije ima nevjerojatan odnos i prema nacionalnom dresu. Nitko se ne sjeća da je ikada rekao „ne mogu“. Na pitanje novinara Večernjeg lista Dražena Brajdića što ga toliko veže za nacionalnu vrstu pred današnji klasifikacijski susret sa Slovenijom kaže: „vežu me dječački snovi kada mi je bio glavni cilj igrati za Hrvatsku i osvojiti medalju. I dalje se time vodim i ne odustajem. Nije lako svako ljeto odvojiti vrijeme za reprezentaciju, posebice što nisam u cvijetu mladosti, sada su mi 33, no to stvarno volim… Ovo ljeto opet se osjećam kao kad sam tek počeo igrati za reprezentaciju.“
Eto tako se ponaša vrhunski sportaš koji je odan reprezentaciji potpuno uništenoj od strane Hrvatskoga košarkaškog saveza. Reprezentaciji koja nam je nakon prerane smrti Dražena Petrovića donijela toliko gorčine, razočarenja i poraza. No kad se spomene Dražen ne može se ne povući paralela između Bogdanovića i Petrovića. Nezahvalno je to, no ipak ima nešto što tu dvojicu vrhunskih sportaša veže. Ne samo broj 44 kojeg nosi Bojan, a kojega je nosio i Mozart. Ne samo igranje u istom klubu. Ne samo rekordi koje je Dražen postigao, a koje je Bojan oborio.
Tu je prije svega ljubav prema košarci. Nevjerojatna predanost koja se ogleda u disciplini, stalnim treninzima i odnosu prema klubu. Zatim nevjerojatan odnos prema reprezentaciji. Sjetimo se da ni Dražen nije morao igrati brojne utakmice, ali mu je reprezentativni dres bio na prvom mjestu. Ni ozljede nisu problem. Pa sjetimo se samo Bojanovog pada u Zagrebu na Eurobasketu i udarca glavom od parket. A tu su i hercegovački korijeni i jednog i drugog sportaša…
No unatoč svemu nekako je sve oko Bojana onako po gradski umjereno, fino, pristojno upravo onako kako su ga naučili majka Vesna i otac Mario. I on u tom uživa. Živi svoj dječački san i u Americi i u reprezentaciji. San dječaka odraslog u školskoj dvorani na Bijelom Brijegu i u mostarskom Zrinjskom. U gradu koji nema sportsku dvoranu. I svako malo mu se vraća.
Zato bi bio red da se Mostar oduži Babi. Evo neka se toliko iščekivana sportska dvorana koja bi se uskoro trebala nastaviti graditi nazove po našem Bojanu Bogdanoviću. To bi definitivno pozdravili svi ljudi koji vole ovaj grad. Koji vole sport. I koji vole košarku!/HMS/
