Četvrt stoljeća, otkako su ga ono na Silvesterovo ’98. Amerikanci instalirali u premijersku fotelju, laktaški lola pjeva po Bosni „Ne može mi niko ništa“. Održao je, sjećamo se, prigodan koncert i u Predsjedništvu BiH. I svako malo čujemo: Nije ničija do zore gorjela! Problem je, međutim, što ovdje – ne sviće. A Baja i dalje pjeva…
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Da je – kao što, Bogu hvala nije“ – eresovski vožd danas u Predsjedništvu BiH, nema dvojbe nikakve da bi iz Titine 16 odjekivala harmonika, a laktaški bi lola pjevao svoju omiljenu: Srpkinja je majka mene rodila, a onda i, trenutku potpuno primjereno: Ne može mi niko ništa, jači sam i od sudbine! A, zapravo, kako trenutačno stvari stoje, jači je i od svih onih međunarodnih poklisara koji ovdje u Bosni napaćenoj, već evo četvrt stoljeća otkako su ga instalirali u vlast, personaliziraju Europsku uniju i Sjedinjene Države Amerike. Zapad, ukratko. O, sudbine li (naše…) klete!
E, kad smo već kod vjetrova…
Desetljeće je i pol to u kojemu se Mile bekrija prometnuo od daška svježeg vjetra na Balkanu, kako su ga u dobra stara vremena njegove inauguracije krstili Amerikanci, do balkanske oluje… ispričavam se braći Srbima na ovoj (sugestivnoj) – imenici. No, kad smo već kod vjetrova, treba kazati kako se neki eresovski, dakle srpski portali sprdaju s ovom starostavnom američkom metaforom. Pitaju se, naime, gotovo retorički, je li (Elmedin) Konaković dašak vjetra iz Sarajeva. Velika su inače očekivanja u „boljem dijelu BiH“ od toga lidera Naroda i Pravde, koji je nakon što je utemeljena nova vladajuća koalicija uistinu pokazao veliku dozu strpljenja i, od stranaca toliko žuđene, kooperativnosti.
Nije to (više) onaj Dino iz vremena kada je promoviran kao mladi esdeaovski lav/jastreb čije su neskrivene ambicije sezale do samih vrhova Temeljne u Bošnjaka, pod navodnim pokroviteljstvom bolje polovice bračnog para Izetbegović. Sad je to, ‘ajmo se malo poigrati bošnjačkim atestima, „pošteni Bošnjak“, kad se gleda čak tamo iz Banje Luke. A ni (zapadnom) Mostaru nije mrzak. (Da)pače! Nedavno, malo prije negoli će Bošnjake izdati strpljenje glede slanja predsjednika RS-a u povijesnu ropotarnicu, Konaković je, reagirajući na uporne upite zašto konačno ne lupi Miletu šakom o stol, kazao kako su oni (u Trojki) točno znali kako moraju trčati s Dodikom na leđima – uz brdo! Ali, veli, neće mu odgovarati na provokacije na dnevnoj bazi.
Džaba ti je, Sizife!
Jasno, golem je taj bivši košarkaš, pa bi – usprkos čak i tomu što je i Baja solidnih gabarita – mogao s njim na leđima na vrh brda. Ipak, po onomu što je uslijedilo, eresovski utuk na Schmidtov tuk u svezi Ustavnoga suda BiH, jasno je kako se tu doista radi o Sizifovu poslu. Dodik je, uz presudnu američku asistenciju, na Silvesterovo 1998. sjeo u premijersku fotelju, a ti se njegovi pokrovitelji (i) danas ponašaju po onoj, valjda narodnoj: Rodi(l)o se, valja ga ljuljati. Problem je, i to ne mali, u tomu što već godinama to američko čedo ljulja bh. brod, koji već godinama pušta – ne, doduše, samo zbog Dodikovih neprestanih torpeda – na sve strane.
Slijedom čega, istina, ne čudi bošnjačko nestrpljenje glede „konačnog rješenja“ toga diverzanta. Ipak, ne mogu se načuditi tomu što su (bošnjačka) očekivanja i dalje velika. Gotovo svi intervjui, koje su dali diplomati na privremenom radu u BiH ili na koji drugi način vezani za „slučaj Dodik“, traže odgovor na zapravo samo jedno pitanje: Kad ćete ga (više) smijeniti?! Usput ga posebni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabriel Escobar prošloga tjedna proglašava „najvećim Putinovim glasnikom“. Ali, na izravno pitanje nije li (više) vrijeme da ga maknu s političke scene, poglavito jer se ionako špekulira o tomu kako ga OHR planira smijeniti, odgovora kako misli da još nije vrijeme za takvo što.
Dosta je lupanja!
Čime mu, u biti, poručuje: Samo tako nastavi, znamo (a i to znaš) gdje su ti granice. Jer, prije nekoliko dana, polemizirajući s Escobarovim kolegom, veleposlanikom SAD-a u BiH, Michaelom Murphyem, „Putinov glasnik“ poručio mu je kako je prošlo vrijeme kada su zapadni veleposlanici mogli lupanjem šakom o stol ovdje strašiti domicilne političare.
A što tek kazati za visokoga predstavnika, kojega je Baja inače krstio „građaninom Schmidtom“, aludirajući na to što nije potvrđen na Vijeću sigurnosti UN-a?! Na, dakle, pitanje Avaza može li zamisliti da ga Dodik u doglednoj budućnosti zaista dovede do točke kada mu ne preostaje ništa doli ga smijeniti, taj Nijemac odgovara: „Sve opcije su na stolu i ja ih sa stola neću skloniti.“ Nezadovoljan ovim, u diplomatski celofan umotanim odgovorom, a i ne skrivajući (pustu…) nadu u ipak sretan rasplet, taj bošnjački dnevnik nastavlja: „Dakle, nije nemoguće da ćete ga smijeniti?“ Ali, ne da se ni „građanin Schmidt“, pa kaže: „Gospodin Dodik je kovač svoje sreće.“
Uz to, rečeni Murphy na isto pitanje: Kad će (više!) pasti laktaški revolveraš, odgovara kako je jedna od stvari koje je naučio u školi za veleposlanike to da nikad ne predviđa budućnost.
Čujemo li se?!
Dobro, niti ne očekujemo da Michael bude vidovit, ali morao bi makar biti oprezan. Naime, prošle godine na predizbornom skupu u Brčkom, Dodik je pošteno priznao kako njegova vlast zna što radi američki ambasador, zapravo kako ga prisluškuje – na jedan klik. „Malo smo se uvježbali, pa i mi njih sad slušamo. Ne slušaju samo oni nas. Znam je što oni pričaju. To nije bilo moguće prije samo pet-šest godina. Nisi smio ni pomisliti slušati američkog ambasadora, a mi ga sad samo ‘kliknemo’. I mi znamo što on radi. Mi smo država“, zabavljao je u nesvrstanom Brčkom svoje poklonike pjevač iz Titine 16, a onda je uslijedio bogat kulturno-umjetnički program… Uz pokoji rafal.
Poštujem, dakako, školu za veleposlanike – ako, jasno, nije travnička! – ali ne vjerujem da su Murphyja mogli njegovi profesori pripremiti na Dodika. Nema, mislim zapravo, takve škole! Ili nema makar one koja bi uspješno mogla parirati onoj – laktaškoj! Ima zato u nas jedna narodna: Nije ničija do zore gorjela! Nije, doduše. Ali, evo već 25 godina ide Mile po Bosni i pjeva: Ne može mi niko ništa… Da je Zdravko Čolić dosadio bi! Pa, ipak, njegova i dalje gori poslije svih ovih zora otkako je ono zapuhao svježi dašak vjetra iz pravca Laktaša. Požar većih razmjera, kakvom smo, makar mi (malo) stariji već svjedočili, opasno prijeti.
A Murphy veli: Nije još vrijeme da se kolijevka u kojoj se ljulja to američko političko čedo – prevrne. Valja ga, kako je to pošteno priznao Konaković, uprtiti na leđa pa s njim uz brdo. Pa tko se prije umori…/HMS/
