„Tako svuda na svetu gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja ni rastanka.“ (Ivo Andrić)
Piše: dr. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
Na godišnjicu rođenja Ive Andrića, sjetio sam se onog što mi je vremešni poznanik i ugledni profesor pripovijedao. Kao student slavistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bio je među onima koji su se susreli s nobelovcem Andrićem. Tom prigodom je uspio dobiti njegov autogram, i to, zbog neobičnog načina, nakon malog oklijevanja poznatog književnika, na posljednjoj stranici indeksa.
Nešto kasnije tog dana, isti mladić hodao je obalom uz Miljacku, i blizu Latinskog, tada Principovog mosta, primijetio je Andrića kako sjedi na jednoj klupi zadubljen u misli. Javio mu se i napomenuo da je on student komu se tog prijepodneva potpisao.
Odvrativši pogled s mosta, pisac ga je saslušao, prepoznao, a zatim upitao zna li koje su najveće vrijednosti koje posjeduje ovaj narod. Odmah je slijedio odgovor da su to mostovi. Potom je zaključio: „Vidite, današnjim susretom je između mene i Vas također nastao jedan most.“
Poznati most, odnosno ćuprija, ona na Drini – razdjelnici kultura u prošlosti, bio je nobelovcu inspiracija kao i nositelj simbolike i transcedentnog značenja. I Andrićev život je bio most koji povezuje dva najveća naroda neslavne jugoslavenske državne tvorevine. Hrvat, sin Antuna i Katarine, rođen u Docu na Lašvi, 9. ili 10. listopada 1892., Napretkov stipendist, kasnije zagovornik jugoslavenstva, identificirao se sa Srbima, a život je završio u Beogradu 1975.
Andrićevo opredjeljenje lakše shvaćamo u povijesnom kontekstu. Fra Alojzije Mišić (1895-1942), biskup u Mostaru od 1912., u memoarima je zapisao: „Med katolicima Hrvatima veliki zamah ideja Jugoslavenstva je uhvatila, posebno od vremena Balkanskog rata, đe su se posebno Bugari pa i Srbi u borbi protiv stoljetnom dušmaninu turčinu ko junaci hrabri borci istakli. Mladost je toliko idejom Jugoslavenstva bila zadojena, da je Hrvat i hrvatstvo bilo u poredbi s onima ko nješto inferiorno, dolazilo mladima. Govorilo se, rođen sam od oca i majke: ko Hrvat katolik, ali sam politički jugoslaven Srbin. Da je samo Jugoslaven, bez privjese Jugoslaven Srbin, nebi valjda štetno bilo. Privjesa isključuje hrvatstvo.
Uz ovo, po ideji veliko Srba, Srbina nema bez troprsta. … Dok je Srbin, odmah je i pravoslavac. Ideja, dakle, Jugoslaven kako se iza Balkanskih ratova počela širiti, gnjezditi, korijenje hvata, bila je hrvatstvu i katolicima po smjernicama pogibeljna. Jugoslaven u smislu zajednica Srba, Hrvata, pa i Bugara u jednu zajedničku državu, uz individualne osobine, Srbin, Hrvat, Bugarin, bio bi ideal, zajednica koja brani trojku protiv prohtjevima neprijatelja, a slobodu pruža, individualnost svoju sa po svojoj moći i snazi da razvija, to bi bilo nješto vanrednoga. Ovo zdrav razum uči, ovo povijesna činjenica svjetuje. Međuto, ljudi slabo se koriste i uče od povijenih činjenica.“/HMS/
