KOMENTAR JOSIPA VRIČKA

Misli (li) Izetbegović II. da su džamije „naše kasarne“?!

Bilo je to prije gotovo četvrt stoljeća kada je istambulski gradonačelnik egzaltirano zapojio: (i) “munare su naša koplja” i svršio u zatvoru. Danas njegov sarajevski (dvostruki!) kum vazi da dok su džamije pune, on mirno spava. I završit će u – Predsjedništvu BiH. O tempora, o mores!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije nekoliko godina na Facebooku je postavljena fotografija Bakira Izetbegovića kako obavlja namaz u jednoj džamiji u Bosanskoj Krajini, a što su onda prenijeli i neki, ponajviše SDA-u skloni, mediji. I, jasno, javili su se brojni esdeaovci hvaleći svoga predsjednika – osvjedočeno dobrog muslimana!

Bilo je, međutim, i onih koji su u svemu vidjeli – režiju. Štoviše, tuzlanski novinar i književnik Fatmir Alispahić stručno je analizirao kako je uopće nastao taj, gotovo svakome muslimanu, dirljiv prizor – slika kako Alijin jedinac sam, u praznoj džamiji, obavlja molitvu.

Dobro uštimani musliman(i)

Fotograf se, veli, morao dobro uštimati kako bi iz donjeg rakursa snimio ovu fotografiju. Uz to, drži kako je Bakir mogao naknadno reagirati i zamoliti da se ne objavljuje ta „trivijalizacija njegova namaza“. Kako to, dakako, Izetbegoviću mlađem nije palo (ni) blizu pameti, Alispahić zaključuje: „…Činjenica kako SDA-ovci masovno dijele ovaj fotos – kao trijumf (pseudo)erdonizacije bošnjačke politike – pokazuje kako ni oni ne razlikuju vjeru od estrade, odnosno da džamiju vide kao političku pozornicu.“

Čemu, dakle, ova priča (razmjerno) starostavna – danas? Iz naftalina ju je, naime, izvadio Izetbegović II. – osobno. U mjesecu je, evo, ramazanu duboko zagazio u područje, kazalo bi se nekoć, općenarodne obrane i društvene samozaštite. „…Mi jesmo vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine tisuća ljudi posti dobrovoljno, noći se dižu… ja nisam zabrinut za ovu zemlju“, kazao je u ramazanskom programu TV Hayat.

Kako je Erdogana ubila prejaka riječ

I koliko god me je prvi u Bošnjaka podsjetio na davnu Alispahićevu analizu jedne džamijske fotografije, jednako toliko, ako ne i više, u sjećanje mi je prizvao omiljenu pjesmu Recepa Tayyipa Erdoğana: Džamije su naše kasarne/ kubat naši štitovi, munare su naša koplja a klanjači naši vojnici/ Ovo je sveta vojska koja čuva našu vjeru/ Allahu ekber, Allahu ekber.

Bilo je to 1998., a tadašnji je mladi (i perspektivni) istambulski gradonačelnik osuđen na 10 mjeseci zatvora zbog poticanja vjerske mržnje. Odležao je, doduše, samo četiri mjeseca, ali te se mrlje dugo nije mogao riješiti. Kada je njegova stranka Pravde i razvoja 2002. pobijedila na parlamentarnim izborima, njemu je, zbog zatvorske kazne, zabranjeno raditi u parlamentu, ili pak obnašati premijersku dužnost. No krajem te godine, u prosincu ustavnim je amandmanom ta odredba promijenjena – Erdoğan je 14. svibnja 2003. sjeo u premijersku fotelju i od tada traje njegov – „sultanat“… A može i bez navodnika! (Uzgred, ovovremeni je turski sultan nekoliko puta Ustav prilagođavao svojim golemim ambicijama.)

Vratimo se, međutim, Erdoganovu bošnjačkom pokloniku. Kumu, štoviše! Izetbegovićevo padanje u (ramazanski) sevdah prilično nezgodno je koindiciralo sa svjedočenjem Aleksandra Vučića kako mu je turski predsjednik obećao da će im Turska preko reda isporučiti Bayraktare – čuveni dron, ponos turske vojne industrije.

Ima jedan, ima jedan!

Nije ta koincidencija promaknula Denisu Bećireviću: „Ima li ijedan predsjednik države ili stranke u Europi koji zbog punih crkava i džamija misli da mu je država sigurna? Ima li ijedan predsjednik države ili stranke u Africi i u Aziji da to izjavljuje“, zapitao je rezignirano (ali i retorički) taj SDP-ov delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, praveći istovremeno paralelu između onoga što govori – i radi! – srbijanski predsjednik glede sigurnosti Srbije.

Bećirević je, inače, bivši, ali i potencijalni pretendent za bošnjačku fotelju u troglavom bh. kolektivnom rukovodstvu. Ne vjerujem, jer takvo je ozračje, kako će mu ova opaska glede Izetbegovićeva hayatovskog parafraziranja Erdoganove (stare) pjesme donijeti koji glas. Prije će militarizacija džamija (i vjernika…) pogurati ramazanskog poetu, koji se, dakako, već sprema kako bi po treći put sjeo u (mitsku) Alijinu fotelju u Titinoj 16. Koju mu je u proteklom mandatu čuvao vjerni, ali neuvjerljivi Šefik Džaferović.

Baška džamije, baška dronovi

Naime, baš kao što su svojevremeno na društvenim mrežama uvijek spremni esdeaovci veličali krajiškoga (usamljenog) klanjača, tako su se iz istih redova na zadnje noge propeli i nakon što je Bećirević (o)sporio kako su „džamije naše kasarne“… poglavito dokle god se Srbi naoružavaju – do zuba, kazao bi Erdoganov ramazanski pregovarač, koji, vidjeli smo, preko veze nabavlja dronove. Kod Bakirova kuma!

No u toj bespogovornoj obrani lika i djela predsjednika ima i pokoji autogol. „… I da, kad smo kod turskih dronova, podsjetio bih i Denisa i druge dušebrižnike, koji su se danas raspisali, da je baš Bakir Izetbegović od 2016. vjenčani kum Selcuka Bayraktara, zeta predsjednika Turske Erdoğana i direktora private kompanije Bajkar Makina, koja je razvila sad već čuveni dron Bayraktar TB2”, uhvatio je muštuluk zastpunik SDA u Skupštini Županije Sarajevo Haris Zahiragić, odgovarajući istovremeno (i) na Bećirevićevo pitanje: Ima li ijedan predsjednik države ili stranke u Europi koji zbog punih crkava i džamija misli da mu je država sigurna. Ima, dakle, Erdogan! Svjedoči o tomu, dakako, politički životopis turskog predsjednika. Ipak – osim u džamije, uzda se kum Tayyip i u – dronove… i jednu od najjačih vojski na svijetu.

(Mada, u maloj sam, ipak, dvojbi. Nisam (više), naime, načisto. Je li nas Izetbegović I. ostavio Turčinu u amanet zbog džamija ili zbog vojske?)

Temeljno rasipanje

A što smo, zapravo, doznali iz ove obrane neobranjivoga?! Ponajprije to da Izetbegovića i Erdogana, osim teze kako džamija glavu čuva, veže i dvostruko kumstvo. Dosada je šira javnost znala (samo) kako je brat Recep vjenčani kum Bakirovoj miljenici Jasmini. Kadli… to kumstvo traje još od 2016. I budući da nam je evo esdeaovski mlađahni jurišnik otkrio kako je kum Selcuk „izmislio“ glasoviti turski dron, moglo bi se pomisliti kako je Izetbegović II. slijedio logiku da je kum na zemlji ono što je Bog na nebu. Bit će, dakle, dronova!

Međutim, dronova biti neće. Ili što bi kazao jedan zloglasni Vučićev predšanik: Malo morgen! Strategija obrane prvoga u Bošnjaka temelji se uglavnom na onoj Erdoganovoj pjesmi i punim džamija, što, dakako, priziva (staru) priču o temeljnom narodu. I što, kako je ovih dana primijetio Mladen Ivanić, sumnjivim licima proglašava sve one koji ne idu u džamiju. A idu, primjerice, u crkvu.

Uostalom, u svome ramazanskom vazu dvostruki turski kum veli: „Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci, da nema Bošnjaka ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivno unutar Bošnjaka je vjera. Da nema vjere mi bi[smo] polako izgubili identitet i rasuli se, ako bi[smo] se mi rasuli rasula bi se i zemlja.”

A što bi, nešto si mislim, (tek) bilo da nema Izetbegovića II.?!/HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije