Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine uputilo je danas pismo veleposlanici Iraela Galit Peleg, izražavajući duboko nezadovoljstvo zbog načina na koji je organizirana posjeta Milorada Dodika i v.d. predsjednice RS-a Ane Trišić-Babić Izraelu.
U pismu koje potpisuje ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković, Ministarstvo najprije ukazuje na odsustvo zastave Bosne i Hercegovine i korištenje simbola koji ne predstavljaju državu BiH, što je ocijenjeno kao čin suprotan ustaljenoj diplomatskoj praksi, protokolu i principima ravnopravnosti država utvrđenim Poveljom Ujedinjenih nacija i Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima.
Dalje se izražava duboko razočaranje i ozbiljna zabrinutost zbog sastanaka predstavnika države Izrael s osobama koje se, kako piše Konaković, identificiraju kao četnici, koji predstavljaju paravojnu organizaciju koja je tijekom Drugog svjetskog rata stajala na strani organizatora Holokausta, promovirajući istu ideologiju i danas.
Ministarstvo vanjskih poslova BiH naglašava da je međunarodna zajednica obilježavala godišnjicu i dan sjećanja na Holokaust, dok je Milorad Dodik prepoznat kao negator genocida koji je, kako se navodi, osobno djelovao u medijima u smislu relativizacije genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine.
Posebno mjesto u pismu zauzima osvrt na Yad Vashem, izraelski službeni memorijalni centar posvećen žrtvama Holokausta.
“Kako su četnici povećavali suradnju s Nijemcima, njihov stav prema Židovima na područjima pod njihovom kontrolom se pogoršavao, a Židove su identificirali s omraženim komunizmom. Bilo je mnogo slučajeva da su četnici ubijali Židove ili su ih predavali Nijemcima.”
Ministar Konaković u pismu podsjeća i na činjenicu da Židov u Bosni i Hercegovini ne može biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, te da su izmjene Ustava koje bi to omogućile podržali svi bošnjački politički predstavnici, dok je Milorad Dodik sa svojim političkim partnerima glasao protiv toga.
U nastavku se navodi da Milorad Dodik i Ana Trišić-Babić promoviraju povijesni revizionizam i ideologiju četništva koja je, kako se ističe, nespojiva s međunarodnim pravom, pravdom i univerzalnom posvećenosti sjećanju i odgovornosti.
-Davanje vidljivosti i legitimiteta takvim osobama u okolnostima kada se obilježava Holokaust i genocid ocjenjuje se kao postupak duboko zabrinjavajući i u suprotnosti s principima “Nikada više”, stoji u Konakovićevom pismu.
Na kraju pisma Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, koje potpisuje ministar Elmedin Konaković, dodatno naglašava važnost vođenja bilateralne komunikacije isključivo na osnovama ustavnog poretka, suvereniteta i međunarodnog statusa Bosne i Hercegovine u svim budućim angažmanima./HMS/
Jedan odgovor
I dok Ministar Konaković prosvjeduje zbog sastanka Izraela s osobama koje se identificiraju kao četnici, **ne smije se zaboraviti da Sarajevo i danas nosi ulice nazvane po pojedincima koji su 1942. godine pisali memorandume i prizivali Hitlera**, poput **Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače, Salih Maglajlića, Huseina Đoze** i drugih. U isto vrijeme, **Hajj Amin al-Husayni** je u Berlinu **aktivno savjetovao Nijemce i nagovorio Himmlera na Endlösung – tj. uništenje Židova kao “konačno rješenje”**, te je u BiH oformio **Handžar diviziju**, nacističku jedinicu pod SS zapovjedništvom.
Ovo jasno pokazuje **kontinuitet selektivnog sjećanja i ideološkog naslijeđa**, dok isti politički krugovi i danas zastupaju **Muslimansko bratstvo** i podržavaju **Hamas protiv Izraela**, što dodatno ističe problematičnost današnjeg tumačenja povijesti i diplomatskih postupaka.
Bosna Bošnjacima
Politička mobilizacija islama kao trajni ideološki projekt konfrontacije sa židovskim kolektivnim identitetom i Državom Izrael
Već 1942. godine, određeni politički lideri u Sarajevu uputili su memorandum Adolfu Hitleru, Führeru Trećeg Reicha, s namjerom da Bosna bude stavljena pod izravnu njemačku zaštitu. Ovaj dokument odražava težnju dijela muslimanskih elita da nadvladaju unutarnje političke ograničenosti unutar Nezavisne Države Hrvatske (NDH), posebno u vezi s tretmanom Hrvata i Srba, koji su prema tadašnjoj ideologiji Trećeg Reicha kategorizirani kao „slavenski narodi“.
Cilj memoranduma bio je osigurati autonomniji status Bosne i Hercegovine, pri čemu su lokalni lideri nastojali prevladati odlučujuću kontrolu Pavelićeve vlade. U praksi, to znači da su se nastojali staviti izravno pod Treći Reich, obećavajući suradnju i stavljajući lokalne resurse na raspolaganje okupatorskoj administraciji. Dokumenti ne reflektiraju zabrinutost za progone Židova, već se fokusiraju na političku i administrativnu autonomiju Bošnjaka unutar okupirane teritorijalne strukture.
Takvi potezi, u kombinaciji s ideologijom „Bosna Bošnjacima“, otvorili su prostor za suradnju s nacističkim režimom, uključujući i kasniju regrutaciju za 13. SS „Handschar“ diviziju.
Dokumenti sarajevskih političkih elita iz 1942. godine odražavaju težnju stvaranja države u kojoj Bošnjaci zauzimaju poziciju nositelja suvereniteta, dok su Srbi i Hrvati definirani kao „slavenski narodi“ i građani drugog reda. Memorandum koristi historijske narative kako bi opravdao ovaj položaj:
„Mi Bošnjaci, kao Goti, to jest kao germansko pleme pod imenom Bosni, došli smo u trećem stoljeću sa sjevera na Balkan, u tadašnju rimsku provinciju Iliriju. U šestom stoljeću došli su Slaveni u našu zemlju, pod imenom Srba i Hrvata. Naši preci, kao Goti, uzeli su ih za radnike na svojim posjedima…“
U ovom narativu fizičke karakteristike Bošnjaka – plava kosa, plave oči, svijetla put – koriste se kao simbol germanskog naslijeđa i dinastičkog legitimiteta, dok se Srbi i Hrvati predstavljaju kao kasni doseljenici, sa „debelom crnom kosom, crnim očima i tamnom bojom kože“, opisujući ih kao podređene i radno vezane na Bošnjake. Memorandum također zagovara etničku reorganizaciju kroz moguće razmjene stanovništva, s ciljem stvaranja homogenizirane Bosne pod njemačkom zaštitom.
Takva ideološka konstrukcija služi dvostrukoj svrsi: prvo, opravdava zahtjev za „Bosnom Bošnjacima“ pred Hitlerom i Trećim Reichom; drugo, harmonizira lokalne ambicije s nacističkim ciljevima na Balkanu, uključujući sistematsku marginalizaciju Srba i Hrvata. Istovremeno, memorandum kritizira Pavelićevu politiku konverzije Židova na katoličanstvo, ne zbog etičkih razloga ili sprječavanja progona, već zbog ometanja planirane „rasne politike“ koja bi odgovarala lokalnim i njemačkim interesima.
Današnje ulice u Sarajevu – poput onih po Mehmedu Handžiću, Kasimu Dobrači, Salihu Maglajliću, Huseinu Đozi i drugima – nose imena potpisnika memoranduma iz 1942. godine. Ove figure nisu bile promatrači povijesti, već politički akteri koji su tražili zaštitu Trećeg Reicha, a njihova uloga ostaje bez kritičke kontekstualizacije. Paradoksalno, dok Hagada u gradskom sjećanju promovira „duh Sarajeva“, židovska zajednica – od 12.000 članova u Sarajevu 1941., od kojih je 9.500 stradalo – praktički je uništena u istom razdoblju.
Ova koegzistencija kulturnog artefakta i memorijalnih imena stvara fragmentirano sjećanje: Hagada ostaje folklor sjećanja, dok su kolaboracionističke figure institucionalno normalizirane. Takav pristup historiografiji ne samo da selektivno interpretira prošlost, već ritualnom reprodukcijom uspomena implicitno podupire ideološke narative suprotne opstanku židovske zajednice.
Očuvanje Sarajevske Hagade tijekom Drugog svjetskog rata često se navodi kao ključni dokaz sarajevske multikulturalnosti i tolerancije prema židovskom nasljeđu. Ova epizoda spašavanja i skrivanja rukopisa zauzima kanonsko mjesto u gradskom narativu, naglašavajući otpor totalitarnom nasilju. Međutim, izdvojena iz šireg konteksta, priča poprima obilježja kulturnog folklora, dok duboko suočavanje s prošlošću ostaje neizvedeno.
Militarizacija i Handschar divizija: implementacija ideje „Bosna Bošnjacima“
Ideje iz memoranduma sarajevskih političkih elita 1942. godine ubrzo su dobile praktičnu dimenziju kroz militarizaciju prostora Bosne i Hercegovine. Ključni instrument te strategije bila je formacija 13. SS „Handschar“ divizije, jedinice sastavljene pretežno od Bošnjaka, pod zapovjedništvom njemačkih SS časnika. Regrutacija i organizacija divizije predstavljali su sintezu lokalnih političkih ambicija i nacističke propagande, čime su se ideje „Bosna Bošnjacima“ direktno pretočile u vojnu i političku praksu.
U taj kontekst uklapa se dolazak Hajj Amina al-Husaynija, velikog jeruzalemskog muftije, u Sarajevo 1943. godine. Kao bliski suradnik Hitlera i Himmlera tijekom boravka u Berlinu od 1941. godine, al-Husayni je svojim autoritetom i propagandnim aktivnostima osnažio ideološku legitimaciju Handschar divizije. Kroz radio-emisije, traktate i javne nastupe, pozivao je na mobilizaciju lokalnog stanovništva i uključivanje u nacističke vojne strukture, spajajući lokalne ambicije s politikom Trećeg Reicha na Balkanu.
Ova militarizacija pokazuje kako su lokalni politički ciljevi – traženje autonomije, nadilaženje ograničenja NDH i afirmacija bošnjačkog statusa „nositelja državnosti“ – u praksi postali instrument totalitarne vlasti, pri čemu su pristupanje Trećem Reichu Bošnjaci vidjeli kao priliku za marginalizaciju i uklanjanje Hrvata i Srba.
Politička mobilizacija islama: Hajj Amin al-Husayni – ideološki utemeljitelj ideje o istrebljenju Židova, utjelovljene kroz Endlösung u Trećem Reichu, realizirane putem Himmlera i Hitlera
Dolazak Hajj Amina al-Husaynija u Sarajevo 1943. godine predstavlja ključnu točku u razumijevanju povezanosti lokalnih političkih ambicija i nacističke politike genocida. Al-Husayni, veliki jeruzalemski muftija, boravio je u Berlinu od 1941. godine, gdje je uspostavio bliske odnose s Adolfom Hitlerom i HeinrichomPolitička mobilizacija islama: Hajj Amin al-Husayni – ideološki utemeljitelj ideje o istrebljenju Židova, utjelovljene kroz Endlösung u Trećem Reichu, realizirane putem Himmlera i Hitlera Himmlerom. Ovo prijateljstvo mu je omogućilo izniman politički utjecaj, dajući mu praktičnu moć da lokalne i regionalne muslimanske elite mobilizira u skladu s ciljevima Trećeg Reicha.
Kroz propagandne aktivnosti – radio-emisije, traktate i javne nastupe – al-Husayni je sustavno pozivao na provedbu konačnog rješenja Židova (Endlösung), označavajući ih kao „najveće neprijatelje islama“. Njegova retorika nije bila samo ideološka; ona je konkretno integrirana u nacistički plan sistematskog uništenja Židova. Kroz svoj utjecaj, al-Husayni je nastojao da ideja o „konačnom rješenju“ bude provedena na svim teritorijima gdje je imao politički i religijski autoritet, pretvarajući osobnu mržnju u instrument totalitarne politike.
U Sarajevu je njegov dolazak potaknuo regrutaciju za 13. SS „Handschar“ diviziju, čime je lokalna mobilizacija Bošnjaka postala direktno povezana s nacističkim interesima na Balkanu. Al-Husayni je kroz svoj autoritet stvorio ideološki okvir koji je opravdavao suradnju i sudjelovanje u nasilju, spajajući osobne i političke ambicije muslimanskih elita s globalnom strategijom Trećeg Reicha u provođenju genocida nad Židovima.
U tom kontekstu, Hagada postaje simbol fragmentiranog sjećanja: kulturni artefakt izdvaja se iz šire povijesne stvarnosti, dok su kolaboracionistički akteri institucionalno normalizirani. Ideje koje su oni zastupali, a koje je zagovarao Hajj Amin al-Husayni, nalaze svoje izravne ideološke nasljednike u suvremenim islamističkim pokretima, uključujući Hamas i slične organizacije, čime se jasno vidi kontinuitet propagande i političkog aktivizma u funkciji antisemitizma i antiizraelske politike.
Kontinuitet političko-religijskog obrasca koji je tijekom Drugog svjetskog rata artikulirao Hajj Amin al-Husayni ne očituje se isključivo na razini ideologije, nego poprima i konkretne geopolitičke i sigurnosne oblike. Aktualne inicijative usmjerene na formiranje transnacionalnog obrambenog saveza država koje su u različitim povijesnim razdobljima bile povezane s političkim islamom i strukturama bliskima Muslimanskom bratstvu – uključujući Tursku, Pakistan i Saudijsku Arabiju – upućuju na trajnost političke vizije u kojoj se religijski identitet instrumentalizira kao temelj sigurnosne, vojne i političke integracije. Takvi projekti, u suvremenim medijskim i analitičkim diskursima često opisivani kao svojevrsni „muslimanski NATO“, ne predstavljaju diskontinuitet u odnosu na ranije povijesne obrasce, nego njihovu moderniziranu i institucionalno sofisticiraniju artikulaciju.
U tom kontekstu, političko-religijska matrica koju je promovirao Hajj Amin al-Husayni – a koja spaja islamističku mobilizaciju s autoritarnim konceptom moći, militarizacijom i trajnom antagonizacijom Židova i Države Izrael – jasno je prepoznatljiva u suvremenim strukturama Muslimanskog bratstva i njegovih izvedenih organizacija, uključujući Hamas. Riječ je o idejnom kontinuitetu koji se prilagođava promijenjenim međunarodnim okolnostima, ali zadržava temeljne postavke političkog aktivizma utemeljenog na religijskoj homogenizaciji i neprijateljskoj konstrukciji „drugoga“.
Da takav diskurs nastoji prijeći granice retorike i biti preveden u nadnacionalni političko-vojni okvir, vidljivo je i na međunarodnim skupovima islamskog svijeta. Na 51. sastanku Organizacije islamske saradnje (OIC), održanom u Istanbulu u lipnju 2025. godine, Hakan Fidan, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Turske, zagovarao je jačanje jedinstvenog političkog nastupa islamskih država, uz retoriku u kojoj se Izrael označava kao destabilizirajući, pa i genocidni akter u regionalnom kontekstu. Takvi istupi ne mogu se promatrati izolirano, nego kao dio šireg diskurzivnog i političkog okvira u kojem Turska nastoji preuzeti vodeću ulogu u redefiniranju sigurnosne arhitekture islamskog svijeta.
U širem analitičkom smislu, navedene inicijative i političke poruke korespondiraju s pokušajima uspostave novog obrambenog saveza unutar islamskog svijeta, u kojemu značajnu ideološku i političku ulogu imaju akteri bliski Muslimanskom bratstvu. Time se dodatno potvrđuje da temeljna ideja koju je promovirao Hajj Amin al-Husayni – politička mobilizacija islama u funkciji konfrontacije sa židovskim kolektivnim identitetom i Državom Izrael – ne predstavlja povijesno zatvorenu epizodu, nego trajni ideološki obrazac koji se, kroz različite institucionalne i geopolitičke forme, prilagođava suvremenim međunarodnim okolnostima.