Ljudi su prilazili i pozdravljali s puno srdačnosti i zahvalnosti da sam s njima u ovom trpljenju. Čak su zahvalni ljudima koji su osigurali smještaj i hranu. Ne kukaju, nego zahvaljuju. Tako sam išao od osobe do osobe i pružao ruku i hrabrio. U grlu me stislo, kada ih vidim ponovo ovakvom stanju, zapisao je kardinal Vinko Puljić u svom dnevniku kojeg ekskluzivno objavljuje Hrvatski medijski servis.
Kardinal Puljić odgovorio je na zamolbu HMS-a da čitateljima opiše svoj boravak i susrete s ljudima na poplavljenim područjima. Danas objavljujemo prvi, a sutra drugi dio dnevnika nadbiskupa Vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića
Dok se Sarajevu održavao Kongres CCEE-CEEC o školstvu od 15 do 18. svibnja na kojem je bilo oko 70 sudionika, na kojem sam s nekoliko uvodnih riječi i sam sudjelovao, već su me zapljuskivale vijesti o poplavama, što se posebno vidjelo na rijeci Miljacki, kako to nije običan vodostaj, zapisao je kardinal u svom dnevniku, misleći kako će to biti prolazne naravi, i ne sluteći što će se događati sljedećih dana.
SMS porukama primao dramatične vijesti
„U petak 16. svibnja sam uzeo učešće u popodnevnim satima na kongresu, te sam predvodio večernju Misu u katedrali. Cijelo vrijeme sam bio već u kontaktu s pojedinim područjima s SMS porukama, te primao dramatične vijesti. Tada sam otkazao krizmu telefonski u župi Dubrave, jer su bili ispriječene komunikacije, te ne bi bilo moguće obaviti krizmu koja je predviđena 17. svibnja u popodnevnim satima. Taj dan je trebala biti krizma u Tolisi. Ostalo je neizvjesno kako doći jer su sve komunikacije prekinute. Maglaj pod vodom i Doboj pod vodom, te stravične vijesti što rijeka Bosna čini na području Modriče, Odžaka, i Pruda. Ipak, sam kupio kartu za zrakoplov te se u subotu 17. svibnja uputio u Zagreb. Tamo me dočekao don Ivana Tolj koji me povezao prema Bos. Posavini s nadom da bi mogla biti krizma u Tolisi. Putem sam primio vijest kako je dramatično stanje na nasipu Save, te su svi zaokupirani i bore se. Tada smo odgodili krizmu. Zaustavio sam se u Bos. Brodu i odsjeo u Novom Selu, jer je sutradan 18. svibnja predviđeno đakonsko ređenje prvog kandidata za trajni đakonat.
Oni su svi strepili hoće li ređenje moći biti i radi opasnosti od izlijevanja voda i hoću li stići. Kada su me vidjeli, jedna nesigurnost je riješena, ali ostala ej opasnost od Ukrine koja nije se mogla ulijevati u Savu, nego je voda potiskivana i plavila. Umalo se nije počela prelijevati preko cesta u Novo Selo.
Ređenje unatoč strijepnji i prijetnji od Save
Osvanula je nedjelja 18. svibnja sunčana, ali još uvijek s velikom strepnjom i prijetnjom od provale nasipa na Savi koja je dosegla rekordni vodostaj. Ipak smo ređenje obavili. Jedan veliki dio svijeta je uzeo učešće, ali je isto mnogo izostalo iz straha od povodnja.
Svečano i skromno je obavljeno i doživljeno ređenje đakona te obiteljsko slavlje nakon ređenja.Pokušavam saznati što je sa župnikom vlč. Josipom Jelićem u Maglaju, jer je voda prodrla u kuću i crkvu. Kasnije sam dobio vijest da je izvezen te se smjestio u Novom Šeheru. Od župnika u Doboju sam kasnije dobio vijest da je voda ušla u crkvu, ali u kuću nije ušla. Sestre su u Doboju potopljene te se nalaze na prvom katu.
„Na putu za Zagreb bio sam strašno nemiran“
Poslije slavlja sam se uputio u Zagreb, jer sam imao jedan ugovoren termin u ponedjeljak u 14 sati Za utorak 20. svibnja sam imao kartu za let u Njemačku jer je tamo predviđen jedan zamašniji program kroz četiri dana. Putujući u Zagreb bio sam strašno pod pritiskom stanja poplavljenih područja. Odsjeo sam kod sestara Služavki Malog Isusa u Naumovcu, gdje sam vrlo srdačno prihvaćen. Ali sam u sebi bio strašno nemiran. Lomio sam se imali smisla putovati dok je u mojoj nadbiskupiji tako stravično stanje.
U ponedjeljak nakon obavljenih poslova, u 14. sati smo imali susret s gradonačelnikom Bandićem. Predali smo mu kip sv. Ivana pavla II. u zahvalu na pokretanju akcije pomoći za tu izgradnju.
Vrativši se od njega odlučio sam otkazati put u Njemačku. Ta odluka je potaknuta i od mojih suradnika koji se me podržali u toj odluci. Istu večer sam krenuo prema Županji i Orašju, zahvaljujući don Ivanu Tolju, koji je našao vozača. Putem smo molili, ali u mislima sam bio s ljudima koji trpe. Nazvao sam fra Marijana Živkovića, župnika i gvardijana u Tolisi. Tamo sam predvidio smještaj i noćenje, a dotle susret s ljudima koji su morali poći iz svojih kuća iz Vidovica, Kopanica, Domaljevca, Grebnica i nekih dijelova Tolise i Oštre Luke – Bok. Smješteni su u sabirne centre u Orašju: osnovne i strukovne škole. Prelazeći most na Savi, jeza hvata vidjevši toliku vodu, a i uočivši kod ljudi neizvjesnost i strah, ako provali voda kroz nasip. Prije nego sam pohodio smještaj ljudi koji su izbjegli od vode, pohodio sam radio-postaju Orašje te imao jedan razgovor i poruku ohrabrenja ljudima.
Mladi pomažu starima izdržati muku
Tada smo pošli po učionicama, gdje su smješteni ljudi. Na ulazu u školu vrvi veliki broj ljudi koji volonterski pomažu ljude kod smještaja, ishrane. Tu sam vidio i sanitetski centar, gdje su ljudi od medicine da pomognu starcima i bolesnima. Svi su užurbani, ali nitko nikome ne smeta.
Već je pomoć stigla da se raspoređuje pristigla pomoć. Ugodno sam iznenađen vedrini mladih koji već dugo vremena uporno rade i pomažu. Njihova vedrina pomaže starijima izdržavati ovu muku. Ulazim u učionicu, ljudi su na svojim ležajima na podu, a neki hodaju. Kada su me ugledali, očekivao sam kukanje i plač, jer su to ljudi po drugi put prognani iz svojih kuća. Prvi put nemili rat kada su ostali bez ičega, a sada ovaj povodanj.
Međutim, ljudi su prilazili i pozdravljali s puno srdačnosti i zahvalnosti da sam s njima u ovom trpljenju. Čak su zahvalni ljudima koji su osigurali smještaj i hranu. Ne kukaju, nego zahvaljuju. Tako sam išao od osobe do osobe i pružao ruku i hrabrio. U grlu me stislo, kada ih vidim ponovo ovakvom stanju.
Uza me su fra Marijan, te voditelji škola i organizatori pomoći, kasnije se pridružio župnik iz Vidovica vlč. Josip Senjak, . Pohod od sobe do sobe trajao je skoro tri sata. Volonteri su bili zaista neumorni. U susretu s medicinskim osobljem, na njima se vidjela umornost, ali upornost pomoći ljudima. Iznijeli su svoju bojazan i strah od epidemije. U BiH postoje svega dvojica epidemijologa. Obećao sam im svoju pomoć, što sam odmah sutradan uputio poziv za pomoć u tome.
Ljudi ogorčeni zbog kašnjenja vlasti
U međuvremenu je stigao župnik i dekan iz Brčkog preč. Veselko Župarić koji je dovezao sa svojim ljudima agregate.Posebno je reakcija ljudi, što državna vlast kasni sa svojim zauzimanjem. Bilo je i gorčine i boli, s pitanjem gdje su naši političari? Zabolio je ljude da se olako daju krive informacije u javnost, posebno one koje još više obeshrabruju.
U kasne noćne sate fra Marijan Živković, župnik i gvardijan me dovezao u samostan preko Kostrča, jer je put kroz Matiće neprohodan. Voda je velika na tom putu. Kada smo došli pred samostan, vidio sam da je voda došla do puta. To je voda od izlijevanja Bosne u Šamcu. Polako prodire te je Tolisa sva pod vodom.
Ulazeći u samostan našli smo braću koja pred TV prate vodostaj rijeka, posebno rijeke Save. Ne komentiramo mnogo jer svi osjećamo svoju nemoć pred tom vodenom silom.Iako sam pošao spavati, noć je bila teška, ali je krunica lijek u tim teškim trenucima.
Osjećali smo se nemoćno pred ovom silom
Ujutro sam slavio Misu u toliškoj crkvi, te sam prikazo za sve stradale u ovom povodnju.Taj dan je proglašen dan žalosti za žrtve poplava. Prije podne je župnik vlč. Josip Senjak ugovorio da pođemo niz nasip Save da dobijem uvid u stanje poplavljenog sela. Iako su zaustavili kretanje nasipom radi vojske koja treba zatvoriti nasip na Savi gdje se izlijeva voda preko Kopanica na druge dijelove. Nas je policija pustila da pođemo autom, koje je župnik posudio od firme Antunović. Bilo je stresno gledati vodu i s jedne i s druge strane nasipa. Na nasipu uz rub su brojna auta izvezena da ne budu potopljena. Ujedno su brojni ljudi s traktorima i izvučenim životinjama te bdiju uz njih. Neki su ostali u svojim kućama na drugom katu, te im donose hranu na nasip, a oni dođu čamcem po hranu i vodu. Rekoše mi kako voda raste u Vidovicama i Kopanicama i potapa pomalo ulazeći u kuće i imanja. Niz Savu plutaju mrtve životinje. A na strani Vidovica, vidi se sve ono što je voda nadolazeći pokupila te pliva na površini. Stali smo na jednom dijelu i posmatrali potresnu sliku osjećajući svu nemoć pred ovom silom.(Kraj I dijela) / HMS/
Sutra: Vrativši se doma, dobrano shrvan, pokušao sam moliti da se smirim.
