Općepoznato je da ni dan-danas nemamo službeni prijevod Daytonskog ustava. Ništa manje poznata i neobična stvar je da je izgubljen originalni primjerak našeg ustava. Ni originala ni prijevoda! No, srećom su sačuvane kopije izvornog engleskog teksta i to je, dakako, jedini vjerodostojan i obvezujući tekst Ustava. Doduše, na raspolaganju nam stoje prijevodi na sva tri službena jezika, ali se na njih ne možemo pozvati u važnijim raspravama, a pogotovu ne u sporovima oko tumačenja slova najvažnijeg pravnog dokumenta ove države. Ipak, ne treba to posebno napominjati, što i kako piše u Ustavu nije samo stvar pravnih eksperata: za svakog građanina ove zemlje, znao ili ne znao engleski jezik, važno je znati što tamo piše, jer je to glavni temelj svih prava kojima on/ona u ustavnoj demokraciji raspolaže i najvažniji izvor saznanja u kakvom državnom poretku živi.
Piše: prof. dr. Ugo Vlaisavljević, za Hrvatski Medijski Servis
Bio službeni ili neslužbeni prijevod, tekst Ustava nipošto ne smije biti nepoznanica ili tajna ni za koga. Očito je s tim ciljem na mrežnoj stranici Ustavnog suda BiH postavljen ne samo engleski izvornik nego i prijevodi na službene jezike BiH. Ako već nema službenog prijevoda, onda su ovi prijevodi najbliži – ili bi trebalo tako biti! – onom kako bi trebao glasiti takav prijevod. Koja bi, uostalom, bila druga svrha javnog prezentiranja ovih neslužbenih prijevoda nego da se građanima pruži mogućnost da se pod autoritetom i pečatom najpozvanije sudske instance mogu pozvati na slovo temeljnog zakona države? Dakle, od svih prijevoda Daytonskog ustava koji kruže u poslijeratnoj javnosti BiH, ova tri prijevoda bi bila i za eksperte i za građane najpreporučljivija.
A sada pitanje glasi: što ako je pod autoritetom i kompetencijom Ustavnog suda krivo preveden neki članak ili samo jedna točka članka Ustava? Može li to imati ikakve ozbiljne posljedice? A upravo smo, baveći se perfidnom manipulacijom nekih „probosanskih“ stranaka koje legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda uporno podmeću tzv. etnički ključ, otkrili takav krivi prijevod koji može imati, a vjerujemo da odavno ima, nimalo bezazlene posljedice. Ponovo smo, po tko zna koji put, čitali Daytonski ustav, ali ovaj put vođeni naumom da vidimo ima li tamo ikakva klauzula koja bi spriječila one koji su izabrani kao predstavnici jednog naroda da sustavno i kontinuirano rade na štetu tog naroda, pogotovu ako time promiču partikularne nacionalne interesa drugog naroda. Naravno, motivacija je bila pojavljivanje novih kandidata pred predstojeće izbore, voljnih da uzurpiraju mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, ali eventualno i nekih drugih kandidata koji bi na svaki način da izvrdaju ustavne mehanizme zaštite interesa konstitutivnih naroda, poput dvodomnog sustava, vitalnog nacionalnog interesa i tročlanog Predsjedništva. U pozadini takvih nastojanja je osporavanja obveze „predstavljanja“ konstitutivnih naroda. A takvu obvezu upravo propisuje Ustav, kojim je po prvi put u povijesti ove zemlje uvedena predstavnička demokracija (ili naprosto: moderna demokracija) i to na načelu podjele vlasti između tri jednakopravna naroda.
Pogrešan prijevod točke 3. članka IX
A Daytonski ustav samo na jednom mjestu, u jednoj točki, izričito propisuje tu obvezu za sve izabrane dužnosnike. Začudo i intrigantno, upravo je ta točka krivo prevedena na mrežnoj stanici Ustavnog suda i, što je još gore, učinjena besmislenom ili nerazumljivom. To je točka 3. članka IX, koja na engleskom izvorniku glasi:
3. Officials appointed to positions in the institutions of Bosnia and Herzegovina shall be generally representative of the peoples of Bosnia and Herzegovina.
Ovdje se govori kakvi bi imenovani dužnosnici trebali biti u obnašanju svojih dužnosti ili funkcija. Ništa ovdje nema teško i problematično za prevesti, osim ako previdite drugo, pravno-političko značenje fraze „to be representative of“, koje vam, osim prvog, doslovnog značenja daju bolji engleski rječnici. A kakvo ćete u ustavu imati značenje, ako ne pravo-političko? U prvom značenju, kao „biti reprezentativan za“, govorimo o reprezentativnom ili tipičnom primjeru, uzorku, u kojem se ogleda ili zrcali neka cjelina. I to je značenje implicirano u ovom paragrafu, obično se naziva „deskriptivno predstavljanje“, a to znači da dužnosnici trebaju dijeliti neke odlike s onima koje predstavljaju (a to je u ovom slučaju očito etnička, a ne rasna, spolna, klasna ili neka druga odlika). No, važnije je drugo značenje, a to je da bi oni trebali djelovati u političkom interesu i ciljevima onih koje predstavljaju („supstantivno predstavljanje“). Pa koga onda oni „treba da predstavljaju“ i „koga da odražavaju na reprezentativan način“? – Narode (peoples)! Na kraju engleske imenice ima slovo „s“ – slovo koje kategorički definira pravno-političku zbilju BiH.
Pogledajmo sada bosanski, hrvatski i srpski prijevod iste točke:
Bosanski: „Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine.“
Hrvatski: „Dužnosnici postavljeni na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine odražavat će opći sastav naroda Bosne i Hercegovine.“
Srpski: Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u načelu, predstavljaju sastav naroda Bosne i Hercegovine.
Što nam, dakle, nudi Ustavni sud BiH: jedan isti pogrešan prijevod u tri inačice. U sva tri prijevoda pojavio se nekakav „sastav naroda“ koji se „odražava ili predstavlja“! Otkud to? Ne kazuje li ova replicirana pogreška da je riječ o samo jednom, prvotnom prijevodu koji je onda „preveden“ na još dva jezika? Može li itko razumjeti što to znači kada se u članku Opće odredbe Ustava, u točki u kojoj se ustvari daje samo temeljno načelo bosanskohercegovačke predstavničke demokracije, nalaže imenovanim dužnosnicima da trebaju u pravilu ili u načelu predstavljati/odražavati sastav naroda BiH?! Nije li to potpuno besmisleno? Zamislite nekog dužnosnika kojemu se prigovora da ne poštuje Ustav jer ne odražava „sastav naroda“!
Nadalje, u sva tri prijevoda se potpuno uklanja imperativni karakter modalnog pomoćnog glagola „shall“ kojim se u pravnim dokumentima iskazuje obveza, dužnost, nešto što se treba ili mora izvršiti. Prijevodi su, dakle, izbrisali najvažniju dužnost imenovanih dužnosnika i pretvorili je u puki opis posla koji obavljaju ili će obavljati!
Iza besmisla se krije podvala
Ali iza ovog besmisla se krije još veća podvala. U prijevodima je izgubljena množina imenice narod! Tko se oslanja samo na ove prijevode izgubit će uvid u najvažniju stvar: da u BiH ne postoji samo jedan jedinstven politički narod, nego tri! Prevoditelji su (namjerno ili nenamjerno) propustili staviti crticu ili kvačicu na posljednje slovo „naroda“, pa je iz temeljnog načela Ustava nestao pluralizam! Nestadoše tri jednakopravna naroda samo brisanjem, ne jednog slova nego malešne crtice (koja označava dugo a)!
No, ipak je dovoljno jasno zašto bi nekomu bilo u interesu da zamagli i do besmisla unakazi glavno načelo Ustava ili ukloni iz razmatranja najvažniju dužnost imenovanih dužnosnika: da predstavljaju narode koji su ih izabrali, da zastupaju njihove interese! Nije li Ustavni sud upravo išao naruku starim i novim uzurpatorima koji bi pošto-poto da poremete krhki balans snaga i interesa na kojima počiva mir u BiH ili, još preciznije, samo načelo pravednosti definirano u ZAVNOBiH-u, a prvi put sprovedeno u Daytonskom ustavu? Još i gora sumnja se ovdje može pojaviti: ako nakon tri desetljeća još nije prevedena tako važna odredba Ustava, znači li to da domaći suci Ustavnog suda, kao posljednje instance rješavanja gorućih pravno-političkih sporova u zemlji, ne razumiju što doista piše u Ustavu, čijeg originalnog slova bi se morali držati u svojoj svakodnevnoj praksi? Pitanje je onda kako oni uopće komuniciraju sa svojim kolegama, stranim sucima. Ako je takav slučaj s njima, ne čudi onda da se u javnim polemikama oko ustavnih pitanja gotovo nitko nikada nije ni pozvao na ovu ustavnu odrednicu, na imperativ dužnosti koja je možda zauvijek „izgubljena u prijevodu“.
Da nipošto ne pretjerujemo u naglašavanju važnosti samo jedne točke Ustava, potvrđuju nam i suci Europskog suda za ljudska prava. Naime, u uvodnom odjeljku njihove nedavne presude u slučaju Begić protiv BiH, gdje je u najbitnijem trebalo izložiti multietničko ustrojstvo Daytonskog ustava, citira se samo (i očito sasvim dovoljno) ova i točka 3 (b i d) članka IV. Da su to bili suci koji se oslanjaju na naše prijevode, takav izbor sigurno ne bi napravili.
Podsjetimo na kraju: Dužnosnici imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine u pravilu trebaju /moraju, imaju dužnost/ predstavljati narode Bosne i Hercegovine!/HMS/
