Kako je lord Owen potaknuo Bošnjake na rat protiv Hrvata i otkud među stradalim u Ahmićima 70 pripadnika Armije RBiH i 35 pripadnika HVO-a

Na današnjem obilježavanju 33. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne u Mostaru predstavljen je Zbornik radova s prošlogodišnjeg znanstvenog skupa održanog u Vitezu pod nazivom “Muslimansko (bošnjačko) hrvatski rat s posebnim osvrtom na oružane sukobe i stradanja Hrvata u središnjoj Bosni”, na kojem je u dva dana izloženo 27 radova. O Zborniku je govorili su ravnatelj Dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH prof. dr. Ivica Šarac i predsjednik Upravnog vijeća te ustanove general Vlado Džoić. Posebnu pažnju privukli su radovi o uzrocima muslimansko-hrvatskog sukoba, kao i, do sada široj javnosti nepoznate činjenice, o događajima u Ahmićima.

Hrvatski Medijski Servis u nastavku donosi izlaganje generala Džoića o ove dvije teme:

Od 27 radova ili zasebnih tema koje su obrađene u ovom Zborniku, ja ću pokušati u kratkim crtama predstaviti dvije teme, a koje po meni izazivaju najviše kontroverzi u hrvatsko-bošnjačkim odnosima, a to su uzroci sukoba Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni, odnosno optužbi tko je prvi započeo ovaj nepotrebni i po obadvije strane pogubni sukob, te temu ratnih zločina sa posebnim osvrtom na zločin počinjen u Ahmićima.

U temi Uzroci sukoba Armije BiH i HVO-a, koju obrađuje ravnatelj Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, gosp. Ante Nazor u uvodnom dijelu svojeg rada iznosi političku situaciju u kojoj započinje rat u RH i BiH, rezultate kraja rata koji je u RH okončan vojno redarstvenom operacijom Oluja, dok je rat u BiH okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom nakon pobjedničkih operacija hrvatskih snaga u BiH od srpnja do sredine listopada 1995. godine kroz vojne operacije Ljeto 95, Maestral i Južni potez. Prof. Nazor dalje predstavlja Vens – Ovenov mirovni plan, koji su prihvatili hrvatska i bošnjačka strana, ali pokazat će se samo deklarativno, dok ga je srpska strana odbacila. U radu se dotiče zapažanja Miroslava Tuđmana, koji smatra da su nezadovoljstvo sadržajem ovoga plana, te da su postavljeni politički ciljevi izlaska na Savu i na more, mogući uzrok početka rata Muslimana protiv Hrvata, a očito je da su rat Muslimana protiv Hrvata sugerirali i neki međunarodni čimbenici.

Svjedočenje Muhameda Filipovića

Tako se u radu navodi svjedočenje Muhameda Filipovića, u kojem on navodi da je lord Oven tijekom privatne večere u Ženevi 26. siječnja 1993. godine sugerirao bošnjačkom vodstvu da pristane na ponuđeni Oven – Stoltenbergov plan o uniji triju republika, tako da svoje teritorijalne pretenzije namire na račun Hrvata, te Muhamed Filipović tvrdi da je lord Oven izjavio, da znade da mi ne možemo biti zadovoljni s onim što su dobili Srbi ali da se stvar može ispraviti na taj način da se muslimanska strana namiri na račun Hrvata, što bi po Prof. Nazoru moglo biti dostatno za planiranje bošnjačko-hrvatskog sukoba. Autor navodi i da su Muslimani u javnosti nastojali osigurati pokriće svojih ciljeva i kasnijih napadnih djelovanja, tako što su stvarali incidente za koje su optuživali hrvatsku stranu.

Mogući početak spirale zločina Armije BiH nad Hrvatima autor navodi ubojstvo Ivice Stojaka, zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Travnik dana 20. listopada 1992. godine na kontrolnom punktu ispred zgrade medrese u Travniku, koji su postavili vojnici 7. muslimanske brigade ABiH, a tom prilikom je ranjen i načelnik stožera HVO-a Zvonko Gašo.

Početak ratnih zločina i napadnih djelovanja Armije RBiH

Masovnije ratne zločine i napadna djelovanja ABiH započinje napadom na sela Lašva i Dusina 26. siječnja 1993.godine, gdje su sela spaljena, devet osoba hrvatske nacionalnosti je ubijeno a preostali civili su odvedeni u logor, dok su zarobljeni pripadnici HVO-a razoružani, zatim pogubljeni, a posebno je bilo okrutno ubojstvo zapovjednika lokalne postrojbe MZ Lašva.

Istog dana postrojbe ABiH počinile su zločin na Hrvatima i u Gustom Grabu, a navedeni su i drugi napadi u siječnju 1993, godine u Gornjem Vakufu/Uskoplju, a širenje tih napada diljem središnje Bosne, pa preko Konjica, Jablanice, sve do Mostara, jasan su pokazatelj da je bošnjačka strana planirala, i započela bošnjačko hrvatski sukob.

Kroz rad su prikazane i iznesene brojne informacije sa sastanaka bošnjačkog političkog i vojnog vodstva, a kada se uzmu obzir i informacije i nepobitne činjenice koje je u Zborniku iznio general Tihomir Blaškić, a dovođenju brojnih novih postrojbi ABiH nasuprot postrojbama, HVO-a prije napada, sve je jasnije tko je odgovoran za ovaj nepotrebni i pogubni sukob, u kojem su nad Hrvatima počinjeni brojni ratni zločini, a desetine tisuća je raseljeno i protjerano sa svojih ognjišta od kojih je najveći broj opljačkan, spaljen i uništen.

Smatram važnim posebno izdvojiti prijavak generala Rasima Delića Aliji Izetbegoviću u veljači 1994, iz kojeg je kako navodi autor, vidljivo da su glavni cilj muslimansko bošnjačkog političkog i vojnog vodstva bile enklave u središnjoj Bosni i smjer dolinom Neretve prema Mostaru, u kojima se mogu tražiti uzroci i planiranje sukoba Armije BiH i HVO-a.

General Rasim Delić u prijavku navodi, citiram: HVO je eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna, završen citat, znači kompletna jedna provincija ili kanton po Vens Ovenovom planu sa sjedištem u Travniku.

Američki povjesničar o muslimansko-hrvatskom sukobu

Svoj osvrt na ovaj rad završit ću citirajući američkog vojnog povjesničara Charlesa Shredera koji je o sukobu Armije BiH i HVO-a zaključio slijedeće, citiram:

-da su ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih, društvenih i osobnih interesa.
-da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati
-da svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni.
-da je međunarodni sud u Hagu pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana, jer je zapravo sve bilo obratno…..

General Filipović o sukobima u Ahmićima

Tema pod nazivom ” Ahmići prije i poslije”, koju obrađuje general Filip Filipović kao jedan od zapovjednika Zbornog područja Vitez, zapravo govori o ratnom zločinu počinjenom u Ahmićima, ali iznosi za većinu javnosti neke do sada neobjavljene podatke, koji bacaju sasvim drugačije svjetlo na ovaj događaj.

Naime, kako navodi autor, u lipnju 1993. godine u kojem se u Lašvanskoj dolini odvijaju veći sukobi Armije BiH i HVO-a, pripadnici Armije BiH u nekoliko navrata postavljaju kontrolnu točku na cestu Vitez-Busovača, kako bi presjekli enklavu na dva dijela. Nakon uklanjanja kontrolne točke od strane HVO-a, Armija BiH dovodi snage jače od satnije i smješta ih u muslimanske kuće u Ahmićima, što su Hrvati doživjeli kao namjeru Bošnjačke strane da presijeku enklavu na dva dijela, a zatim unište HVO, pa samim time i hrvatski narod.

To je bio povod za napad HVO-a na postrojbe ABiH u Ahmićima, a kako navodi autor, kasniji tijek rata je pokazao da je napad na Ahmiće bila legitimna vojna operacija, a selo Ahmići sa smještenim preko satnije vojnika legitiman vojni cilj.

Kako navodi general Filipović, borba se odvijala u gusto naseljenom mjestu, a ona ima svoje specifičnosti i u kojoj na žalost stradavaju i civili.

Kako ističe autor, ma muslimanskoj strani je bilo 116 žrtava, od kojih su po njegovim tvrdnjama najmanje njih 70 bili borci Armije BiH, dok je na strani HVO-a poginulo najmanje 35 pripadnika, i kako kaže, nakon ove akcije ni HVO niti Armija BiH ne govore o svojim poginulim borcima.

Muslimani-Bošnjaci uporno šute o svojim poginulim borcima i naglašavaju kako je u Ahmićima ubijeno 116. civila, odnosno stvorena je potpuno kriva slika u javnosti, kako je HVO napao nebranjeno selo, pobio civile, popalio kuće i srušio džamiju, a onda se nameće pitanje na koje netko treba dati odgovor, tko je onda pobio najmanje 35 pripadnika HVO-a u napadu na Ahmiće, a sam odgovor bi potpuno razobličio ovo manipuliranje žrtvama. Na žalost, na isti dan u selu Trusina, bez ikakvog povoda Armija BiH vrši napad na selo, ubija 18 civila i 4 zarobljena hrvatska vojnika, ali taj zločin se želi prešutjeti, kao da se nije ni dogodio, kao ni onaj u Grabovici gdje je nakon 6 mjeseci kontrole sela od strane Armije BiH počinjen najteži ratni zločin u kojem je ubijeno 33 hrvatska civila, od kojih je najmlađa Mladenka Zadro imala samo 4 godine, a najstarija žrtva Marko Marić imao je 87 godina, i za 17 žrtava se još traga jer su bačeni u Neretvu, ali se ovi zločini uglavnom žele prešutjeti i potisnuti, kao i mnogi drugi svirepi ratni zločini u mnogim drugim mjestima diljem Bosne i Hercegovine, samo zato što su u tim zločinima poubijani brojni hrvatski civili i zarobljeni vojnici HVO-a.

Svaki zločin zaslužuje osudu, ali i manipuliranje žrtvama

Naravno da ni za jedan počinjeni zločin ne smije biti opravdanja i svaki zaslužuje osudu, pa tako i ovaj u Ahmićima u kojem je po autoru stradalo oko 50 civila, i samovoljom pojedinaca zapaljeno nekoliko kuća i srušena seoska džamija, ali ne smije se događati ni da se manipulira žrtvama, njihovim brojem i načinom stradanja, a to je na žalost postala naša svakodnevnica u BiH, nametnut je iskrivljeni narativ gdje se žrtve s jedne strane preuveličavaju, a broj i način izvršenja brojnih monstruoznih ratnih zločina, ubojstava i mučenja hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a pokušava minimizirati i zanijekati odgovornost vlastite strane, pa ispada da su Hrvati sami sebe poubijali kao oni u Ahmićima.
Kroz radove u Zborniku su obrađeni i drugi brojni zločini počinjeni nad Hrvatima Središnje Bosne, i upravo su ovako organizirani Znanstveni skupovi prigoda da se na temelju nepobitnih činjenica ispriča stvarna istina i sva patnja i stradanje hrvatskog naroda ali i herojstvo pripadnika HVO-a koji su se uspjeli obraniti u potpunom okruženju sa omjerom snaga od 1:6 do 1:9 u korist Armije BiH, kako navode neki od zapovjednika u svojim radovima.

Na kraju izlaganja po temi ratnih zločina želim posebno istaknuti, da svaka nevina žrtva mora biti jednako tretirana, i svakoj žrtvi treba odati dužni pijetet, svakoj obitelji jednako izraziti sućut za gubitak njihovih najdražih, jer jednako su teške majčine suze, bilo da se radilo o Hrvatici, Bošnjakinji, Srpkinji ili bilo kojoj drugoj majci koja je zaplakala u proteklom nesretnom ratu, i dokle god svi u BiH ne budu spremni prihvatiti vlastitu odgovornost, osuditi ratne zločine počinjene od njihovih sunarodnjaka, zapravo samo prihvatiti istinu o Domovinskome ratu i svemu onome što se u njemu događalo, mi ne možemo niti zaslužujemo bolju budućnost kojoj svi stremimo i koju očekujemo, zaključio je general Džoić./HMS/