Jednako plačem za malim Sejom kao i za Augustinom, ćaća me tako odgojio

Moj ćaća nikad nije bio ‘velik čovjek’. Čovjek je to samo koji je u jednom trenutku izgubio sve za svoju obitelj, narod i za ‘male ljude’. Nikad mi nije kupio sat od 100 eura, ali mi je dao nešto mnogo vrjednije. Dostojanstvo. Nikad nije bio ni čovjek od velikih riječi, ali me naučio Šimićevu „Pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“ prije nego što sam ju i sama pročitala u školskoj lektiri.

Piše: Gabrijela Arapović, Hrvatski Medijski Servis

Moj ćaća nikad nije bio ugledni službenik, ali je svoju službu, kakva god ona bila, obavljao najbolje što može i uvijek dajući čitavog sebe za druge. Moj je ćaća vjerovao u istinu i pravdu i da će dobro ipak na kraju pobijediti.

Međutim, ovaj svijet tako ne funkcionira. Sokrat je morao popiti otrov. Dama ne pleše u ritmu. A moj je nevini ćaća pred svijetom– udruženi zločinački pothvat.

Svijet u stvari ne zna tko je moj ćaća. Samo jedan od bivših pripadnika vojske koja je prva u svijetu okusila krvave metode brutalnog islamističkog terorizma i ritualnih klanja za koje nitko nikad nije kažnjen na Međunarodnom kaznenom sudu. Dapače, kažnjeni su oni koji su se pokušali braniti od toga istoga zla vjerujući da će i svijet stati u obranu nevinih ljudi.

Sjećam se dok sam još kao dijete gledala suđenje Šestorci u Haagu i onako dječje naivno govorila ćaći:
„Vidiš kakve oni dokaze imaju. Ma oslobodit će ih 100 posto!“, a moj je ćaća samo šutio kao da je znao.

I tako smo 29. studenoga 2017. plakali moj ćaća i ja, on jer je shvatio da je sve bilo uzalud, a ja jer sam shvatila da me otprilike jednaka sudbina očekuje kao i njega.

O nekim ljudima ne bih smjela pisati. Koliko god upravo ti isti ljudi bili zaslužni što sam danas to što jesam. Sve te naše ćaće. Jer ćaća nije jedan. Ćaća je svaki vojnik koji je dao život kako bismo mi danas bili slobodni ljudi. Ćaća je svaki mladić koji je žrtvovao svoju slobodu da bi neka nova djeca mogla imati budućnost.

Ćaća je nevin čovjek koji će oduzeti sam sebi život zbog ideala koji život vrijede.

Ne bih smjela zaista, ali ne mogu ne pisati o svim tim našim ćaćama koji su se nerijetko golim rukama borili protiv mudžahedina dok danas poraženi gledaju vođe tih nemilosrdnih džihadističkih koljača na najvišim državnim funkcijama kako dobivaju nagrade i priznanja.

Ne smeta mom ćaći Selmo jer je Selmo. Bole mog ćaću uplakane žene iz Bugojna koje skoro 30 godina nisu pronašle izgubljene muževe i djecu. Bole mog ćaću raznesena djeca iz Viteza za vrijeme primirja koja ni nakon 27 godina nisu dobila ime i prezime krivca. Boli mog ćaću svaki 29. studenog i general Slobodan Praljak, ne zato jer je bio „naš“ nego jer je bio častan čovjek koji je pomagao ljudima nevezano koje nacionalnosti bili i jer je osuđen za ono za što nije kriv.

Boli mog ćaću sramotni sud koji je vojnike Osame bin Ladena označio braniteljima, a istinske branitelje proglasio zločincima.

Moj ćaća nikad nije bio „velik čovjek“, ali njegova bol je velika. Njegova bol prolazi kroz moje biće tako da ne mogu šutjeti ni kad bi najviše trebala i ne mogu se pomiriti da dama ne pleše u ritmu.

Jer moj je ćaća odgojio damu koja jednako plače za malim Sejom Ahmićem kao i za Augustinom Grebenar. Odgojio je damu koja mora nastaviti borbu za istinu zbog koje su mnogi dali život nedužni. Odgojio je damu koja neće prihvatiti laž, makar je čitav svijet u tu laž uvjeravao.

I zato je moj ćaća uistinu velik čovjek. Makar bio pripadnik „zločinačke vojske“. Ako obrana svoje zemlje predstavlja UZP, ponosna sam jer je moj ćaća UZP. Ako borba za slobodu predstavlja UZP, ponosna sam jer je moj ćaća UZP. Ako zbrinjavanje ljudi iz neprijateljeve vojske predstavlja UZP, i dalje sam ponosna jer je moj ćaća UZP.

I moram priznati, kao dijete UZP-a, uopće nemam loš život. Svake večeri čiste savjesti legnem u krevet. Svako jutro ustanem sa željom za borbu kako njihova borba ne bi bila uzaludna. Svaki dan zagrlim svog UZP-ovca, znajući da je čist kao suza i zaslužan za to što jesam i što ću tek postati.

A 29. studenoga više ne plačem. Nisam više tužna, nego ponosna. Na sve te naše ćaće. Na sve te naše UZP-ovce. A na jednog danas posebno. Sokrata modernog doba.

„Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!“/HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije