Hrvatski Medijski Servis

IVO LUČIĆ: Doći će vrijeme kada će se i Sudu suditi

Tužitelj Kennet Scott sa Safetom Oručevićem

Pogrešno ili nepotpuno utvrđene činjenice razlog su za ukidanje prethodno donesene presude. To je pravilo prisutno u svim pravnim sustavima još od rimskih vremena. Jednako tako, profesionalna historiografija od povjesničara traži da se u “živi pijesak interpretacija” upusti tek kada ima oslonac na “čvrstoj jezgri činjenica”. Uglavnom, mogli bismo prihvatiti omiljenu tezu britanskoga novinara i političara Charlesa P. Scotta kako su “činjenice svete, a uvjerenja slobodna”. U skladu s navedenim postulatima s pravom očekujemo od sudova da ne sude prije nego što u dokaznom postupku utvrde sve dostupne činjenice i dokaze, a od profesionalnih povjesničara očekujemo da ne donose zaključke prije nego što imaju “čvrsto jezgro činjenica”. Uz to, njihovi zaključci moraju biti utemeljeni na zdravom razumu i logici.

Piše: Ivo Lučić, Globus

Ukoliko sud donese presudu, a propustio je ili nije ni htio utvrditi činjenice, takvu presudu imamo pravo zvati nepravednom, a takav sud tendencioznim ili jednostavno rečeno “političkim sudom”. Političkim – zato što je široko rasprostranjeno mišljenje da politika zbog ostvarenja ideologije koju zastupa ili partikularnih interesa ima pravo na proizvoljnost, nepravdu i nelogičnost, pa i na postupanje suprotno zdravom razumu – a to nikako ne bi smjelo biti tako. Jednako tako, ukoliko povjesničar iznese interpretaciju i donese zaključak, a propustio je ili nije ni htio utvrditi činjenice, takav uradak nazivamo neznanstvenim, aktivističkim, propagandom ili pamfletom. Ukoliko to nije izuzetak nego je pravilo onda i takvog povjesničara s pravom možemo zvati aktivistom i propagandistom, kojem je ideologija važnija od historiografije i njezine metodologije. Žalbeno vijeće Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) presudilo je 29. studenoga 2017. šestorici hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika iz BiH. Potvrđena je njihova “krivnja”, kao i zatvorske kazne u rasponu od 25 do 10 godina.

Primjetno je kako Tribunal nije uzeo u obzir dokaze koje je iznijela obrana, odnosno nije utvrdio sve dostupne i relevantne činjenice. Stoga je taj sud od mnogih s pravom ocijenjen pristranim, nepravednim i “političkim” sudom. Tu ocjenu i uvjerenje dodatno osnažuje ponašanje dužnosnika suda, sudaca i tužitelja. Puno je rečeno i napisano o politici tužiteljstva, kao i o činjenici da je politički i vojni vrh Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pošteđen i optužbe a kamo li osude. Indikativno je i to što nitko nije osuđen za zločine učinjene nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Problematičan je odnos ICTY-a prema hrvatskim žrtvama u Vukovaru i diljem Republike Hrvatske uz primjedbu da tu ni odnos hrvatskih institucija nije bio puno drukčiji. Ipak, optužnica, postupak i presuda “hrvatskoj šestorci” ostat će zabilježena kao vrhunac nepravde, neprofesionalizma i beščašća. Doći će vrijeme kada će se i sudu suditi, tada će taj proces kao i presuda biti glavni dokazi optužnice protiv sudionika tog udruženog zločinačkog poduhvata.

Božica pravde obično se prikazuje slijepom, odnosno s povezom na očima, vagom u jednoj ruci i mačem u drugoj. To nikako ne znači da treba slijepo izvršavati političke naloge, nego da mora biti nepristrana te izvagati sve činjenice prije nego što zamahne mačem. U skladu s tom idejom, glavni tužitelji ICTY-a Kenneth Scott i Serge Brammertz ne bi smjeli prihvatiti nikakvu nagradu od jedne zaraćene strane, odnosno iz ruku Safeta Oručevića bivšega ratnog vođe i gradonačelnika istočnoga, muslimanskog dijela Mostara. Istog onoga Oručevića koji je u ljeto 1993. pregovarao s Ratkom Mladićem oko suradnje srpske i muslimanske vojske te zajedničkoga izlaska na more. Dakle, Scott i Brammertz dobitnici su nagrade “Mostar peace connection” koju im je uručio Oručević i to u srpnju 2016. i studenome 2017. godine, neposredno prije izricanja drugostupanjske presude šestorici. Jasno je da su te priredbe organizirane kako bi se utjecalo na rad Tužiteljstva i suda, odnosno da bi se manifestiralo njihovo ideološko zajedništvo i jedinstvo u postizanju konkretnih političkih ciljeva. Po nagradu je u Mostar 23. srpnja 2018. došao i sudac Carmel Agius, posljednji predsjednik ICTY-a i predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća koje je potvrdilo presudu šestorci. Nagrada je posthumno dodijeljena i prvom predsjedniku Haškoga tribunala, Antoniju Casseseu. Izjave koje su u tim prigodama davali nagrađeni tužitelji i suci pokazuju da ništa nisu razumjeli unatoč 13 i pol godina bavljenja hrvatsko-muslimanskim odnosima i ratom u BiH. Druga je mogućnost da su razumjeli, ali su presudili u skladu s nalozima, interesima ili osobnim ideološkim i političkim sklonostima.

Teško je reći što je gore. Bivši tužitelj Kenneth Scott bio je toliko zahvalan na nagradi da je domaćinu obećao “barem potvrđivanje” prvostupanjske kazne šestorci. Još važnije je bilo obećanje domaćinu odnosno “vjerovanje” da će šestorka “biti proglašena krivom za udruženi zločinački poduhvat”. Jer to se zapravo tražilo, osuda cjelokupne hrvatske politike, HVO-a, a time i apsolutne većine hrvatskoga naroda u BiH. Sud koji bi po mandatu UN-a i po statutu trebao suditi pojedincima za ono što su eventualno počinili pretvorio se u mehanizam za oblikovanje političkih procesa, što obuhvaća i suđenje mrtvim ljudima koji se ne mogu braniti kao i državama kojima je uskraćeno pravo na obranu. Predsjednik suda Agius odbio je u ljeto 2016. zahtjev Republike Hrvatske za statusom “prijatelja suda” i utvrđivanjem činjenica važnih za postupke koji se vode pred ICTY-em, a odnose se na Hrvatsku i njezine institucije. Odluku je objasnio tvrdnjom kako spominjanje Tuđmana, Šuška i Bobetka “ni na koji način ne predstavlja zaključke o odgovornosti Hrvatske kao države”. Naglasio je i općepoznatu činjenicu da Tribunal “sudi samo pojedincima te nema ovlasti donositi zaključke o eventualnoj odgovornosti država”. Isti sudac, potpisao je u studenome 2017. presudu kojom je potpuno negirao sve prethodno rečeno. Primajući nagradu nacionalističko-šovinističkoga društva iz istočnoga dijela Mostara, sudac Agius se požalio na to što njihov rad nisu s naklonošću gledale mnoge vlade, javnost i pojedinci. Ustvrdio je i da je Tribunal bio meta sustavnih medijskih kampanja motiviranih izričito politikom i “nacionalizmom”.

Naravno, on, kao ni drugi laureati istočnomostarskih igrokaza, nema veze ni s politikom ni s nacionalizmom, barem ne s onim hrvatskim. Agius je zaključio obraćanje javnosti iskazom zadovoljstva što u bivšoj Jugoslaviji više nama rata, ali i razočaranjem što nema ni pravoga mira, posebno u BiH. Glavni razlog za to vidi u “nespremnosti da se prihvati pravda kako bi to trebalo”. A kako bi to trebalo, nije dokraja objasnio, valjda u skladu sa svojom presudom donesenom prije optužnice i lišene gotovo svih činjenica koje se s njom nisu slagale. Zahvaljujući na istoj nagradi od istoga društva tužitelj Brammertz je rekao kako on “i na ovaj način potvrđuje predanost miru te da ovo mjesto simbolizira taj duh.” Zatim je u istočnome dijelu Mostara, u kojem su se poslije rata na prste ruke mogli izbrojiti oni koji nisu muslimani i Bošnjaci, zagudio o multietničnosti koja je uništena u ratu, “ali je ponovno izgrađena uz pomoć svih”. Obraćanje je završio tvrdnjom: “Bez mira i pomirenja društva su osuđena da budu zamrznuta u konfliktu. Nadamo se da će sljedeće generacije biti drugačije, da ćemo im u nasljedstvo ostaviti mir i pomirenje.” Nedaleko od njega na povećem kamenu-spomeniku crvenim je slovima pisalo “DON’ FORGET 1993”, lokalni izbori u Mostaru nisu održavani (tada) već osam godina, gradski statut proglašen je neustavnim, a svaka nogometna utakmica ocjenjivala se događajem visokoga sigurnosnoga rizika.

Prošla je godina dana od kada je Žalbeno vijeće sada već bivšega ICTY-a potvrdilo prvostupanjsku presudu hrvatskoj šestorci i od kada je general Slobodan Praljak umro u sudnici. Ispio je otrov u znak prosvjeda protiv nasilja nad njim, njegovim suborcima, narodom, činjenicama, pravdom, pravosuđem i zdravim razumom. Tim je posljednjim činom posvjedočio vjerodostojnost svoje obrane i ispravnost svoga ratnog puta. Kada više nikakvi dokazi nisu vrijedili i kada se nitko više nije osvrtao na činjenice i istinu, u obranu svoje časti izgovorio je i posljednju rečenicu: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!” Kada već govorimo o pravdi i o istini, onda bi i onaj tko ništa ne zna o proteklim događajima prije povjerovao nekome tko u obranu časti poseže za otrovom kojim okončava svoj život nego onome tko je na sve spreman kako bi napredovao u hijerarhiji vlasti, pa i na “mirovne” nagrade iz ruku gospodara rata. Slobodan Praljak iznio je na sudu svoju obranu, dao je izraditi mrežnu stranicu na koju je stavio stotine tisuća dokumenata, snimki, svjedočenja, analiza i ekspertiza. Tiskao je na desetke knjiga i brošura s istim tim dokazima. Gotovo ništa od toga ICTY nije uvažio. Kada uzmemo u obzir sve što znamo o tom “sudu”, onda nismo iznenađeni. Ipak, ta njegova obrana, koliko god mrežne stanice bile obarane ili blokirane, a knjige oporezovane, ostat će vrijedno gradivo svima koji žele znati istinu o ratu u BiH, a posebno povjesničarima. Naravno, onima koji se drže historiografske metodologije i koji nisu donijeli zaključke prije nego što su utvrdili činjenice.

Oni koji do toga ne drže pisat će kao Ivo Goldstein koji je generala Praljka u skladu s navodom s Wikipedije nazvao “predstavnikom Ministarstva obrane u Herceg-Bosni”. Naime, radi se o listopadu 1993. i događajima u Stupnom Dolu kada je Praljak bio zapovjednik Glavnoga stožera HVO-a. Goldstein piše kako je načelnik GS HVO-a Milivoj Petković zapovjedio Ivici Rajiću “da preuzme kontrolu u Varešu”, a tada je “predstavnik MORH-a” Praljak naredio Rajiću da “sredi situaciju u Varešu” i da “ne pokaže milosti prema nikome”. Goldstein nastavlja: “Posljedično je ubijeno 37 Bošnjaka, od kojih su samo šestorica bili vojnici”. Nema smisla ulaziti u daljnju analizu Goldsteinova članka o Varešu, kao ni bilo kojeg njegova članka o BiH jer on, kao ni suci u Haagu, o tome niti puno zna niti što razumije. Zato ću se osvrnuti samo na spomenutu Praljkovu “naredbu”. Više puta objavljene i svima dostupne činjenice govore sljedeće: Postrojbe HVO-a ušle su u Stupni Dol pet dana nakon što je Armija BiH započela napad na Vareš, odnosno 23. listopada 1993. u ranim jutarnjim satima, a povukle su se popodne istoga dana.

O tome je navečer obaviješten i GS HVO-a “Informacijom o borbenim djelovanjima u Varešu”. Na kraju te informacije piše kako su “zbog pokušaja opstrukcije” pritvorena trojica hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika iz Vareša. Referirajući se na taj dio Praljak u 23 sata, dakle nakon što su borbe u Stupnom Dolu odavno završile, piše: “Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome. Pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.” Zdravi razum i logika govore kako zahtjev da se “pronađu” ljudi dorasli vremenu i zadatcima ukazuje na smjenjivanje “bez milosti” onih u Varešu koji tome nisu dorasli, a ne na ubijanje Bošnjaka u Stupnom Dolu. Pet sati poslije, 24. listopada 1993. u četiri sata ujutro, operativni dežurni iz brigade HVO-a u Kiseljaku obavještava Rajića, koji se nalazio u Varešu, o Praljkovoj “naredbi”. O posljedicama te “naredbe” i sudbini pritvorenih Hrvata neki drugi put, ali ona, kao ni general Praljak nemaju nikakve veze sa Stupnim Dolom niti s tamo poginulim Bošnjacima. Praljak se više ne može braniti, ali ga još uvijek brane činjenice koje je prikupio i ostavio iza sebe, kao i profesionalni povjesničari koji te činjenice uvažavaju, razlikuju uzroke od posljedica i zaključuju u skladu s logikom, zdravim razumom i elementarnim poštenjem./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte