Političko Sarajevo je neophodan termin da bi se dokučila politička i društvena zbilja BiH. Ponajprije zato što je to zasebna, autohtona i veoma homogena – posebice u ideološko-političkom, ali i etničkom/nacionalnim smislu – sredina. Sarajevo je grad jednog naroda, jedne vjere, jedne ideologije ili, uvažimo li ipak tamošnji prividni stranački pluralizam, jednog i neupitnog tumačenja novije povijesti i suvremenosti ove zemlje.
Piše: prof.dr.sc. Ugo Vlaisavljević, za Hrvatski Medijski Servis
Teško je naći bilo gdje, a kamoli u nekom glavnom gradu, takvu jednoobraznost karakterističnu za male seoske sredine. Dan državnosti je bila posebno dragocjena prigoda da se vidi kako glavni politički akteri te svjetonazorski skučene i zagušljive sredine tumače nedavnu prošlost i tekuću političku zbilju. Svakom iole nepristranom promatraču bi i ovaj put bilo jasno da je slika koju su ti akteri ponudili o prošlosti i sadašnjosti iskrivljena ili posve lažna. Ono što joj nedostaje jeste veza sa zbiljom ili poštivanje onoga što je Freud zvao „princip realnosti“.
Dan državnosti je politička tekovina iz Drugog svjetskog rata, točnije zaostavština izvjesnog opredjeljenja čelnika partizanskog pokreta za Bosnom i Hercegovinom kao posebnim, ali nesamostalnim entitetom, kao republikom u okviru zajedničke države nekoliko naroda „zbratimljenih“ ratnim vojevanjem, tj. „narodnooslobodilačkom borbom“. Partizanske vođe nisu tada utemeljili nikakvu zasebnu državu, kao što to nisu mogle biti niti ostale republike, jer bi se to apsolutno kosilo s komunističkom ideologijom klasnog zajedništva i međuetničkog bratstva. Republičke granice zasigurno i nipošto nisu dijelile Hrvate, Srbe i muslimane na one izvan i unutar tih granica. BiH je, upravo kao republika, postala administrativna jedinica jedne Federacije, ustavljena i uređena kao konsocijacija. Koncepcija države i subdržavnih jedinica koju su komunisti ostavili u naslijeđe jeste: federalizam i konsocijacija. U tom svjetlu i s tim pojmovima su vidjeli i BiH. Nikakvu državu, pogotovu ne unitarnu državu, nisu ostavili budućim generacijama, što je iluzija koja se danas širi Sarajevom.
Konsocijacija u temeljima BiH
Najveća bruka političkog, ali i akademskog Sarajeva jeste da niti znaju niti mogu prihvatiti da je glavna formula iz rezolucije ZAVNOBiH-a, na koju se pozivaju kao na utemeljujući akt državnosti BiH, dakle, kao na sveto slovo, formula konsocijacije u čistom ili egzemplarnom vidu. Prava je smijurija da tu formulu suprotstavljaju konsocijaciji, koja je za njih nekakva opasna „hrvatska stvar“ koja vodi „daljnjim podjelama“ i ugrožava državu BiH. Ne čudi da je Željko Komšić na ovogodišnjoj obljetnici brže-bolje poletio da se na taj način obračuna – što mu je formacijska dužnost – s „hrvatskim nacionalistima i šovinistima“. Ali što je političar oskudnog obrazovanja uopće i mogao dokučiti o čemu se tu radi kada to nije mogla niti sarajevska „humanistička inteligencija“ okićena titulama i etablirana po fakultetima i akademijama? Niti do dana-današnjeg nisu u tome nimalo napredovali, jer je zajednička halucinacija daleko isplativija. No, princip realnosti nalaže da se prihvati da je u temeljima državnosti BiH-a formula konsocijacije. Što znači da BiH može opstati samo kao politička zajednica tri jednakopravna naroda.
Socijalistička republika BiH je trajalo koliko i SFR Jugoslavija. A to znači, povijesna je pouka, da nije mogla dugo trajati kao država jednopartijske diktature i uskraćivanja temeljnih ljudskih prava, pogotovu političkih prava i sloboda: pravo glasa, sloboda govora, sloboda okupljanja, pravo na pravično suđenje, pravo na političko udruživanje, itd.
Ili ne znaju ili neće da shvate
Čini se da je nalog političke podobnosti sarajevske akademske zajednice da se ne dira u komunističko naslijeđe, pogotovu da ga se ne propituje sa stajališta načela i vrijednosti liberalne demokracije. Sarajevski profesori, pa onda i većina Sarajlija, ili ne znaju ili neće da shvate da je bilo ičeg lošeg u titoizmu. Dakako, ipak u javnom hvaljenju i slavljenju komunističkog naslijeđa probija izvjesna nelagoda, jer se to naslijeđe javno ne slavi kao komunističko, nego kao anti-fašističko. Komunisti više nisu komunisti nego antifašisti. Nestala je ideologija, a ostao je samo borbeni stav. A taj stav podrazumijeva likvidaciju, jer „sloboda naroda“ zahtijeva “smrt fašizmu“. Tijekom čitavog perioda komunističke vlasti nije se mogla propitivati sama bit fašizma, pogotovu se nije moglo o tome poučavati široku javnost, jer bi to značilo prokazati same obrasce komunističke vlasti (jedan vođa iznad zakona, diktatura umjesto demokracije, jedna državna ideologija zaštićena tajnim službama, robijama i koncentracijskim logorima, uskraćivanje temeljnih ljudskih prava, itd.).
Rame uz rame s Titom
Prva rečenica u govoru Denisa Bećirovića, najvažnijeg i najpozvanijeg govornika na ovogodišnjoj svečanosti obilježavanja Dana državnosti, glasi: „Državu i državni praznik imamo zahvaljujući antifašistima“. Partizanima su skinute petokrake, ideološke oznake, pa čak i uniforme, oni su ostali tek skupina boraca protiv fašizma. Zašto i otkud ta redukcija? Zato da bi u sljedećoj rečenici Bećirović mogao reći da su „antifašisti u Drugom svjetskom ratu obnovili državnost BiH i od 1992. do 1995. odbranili njenu nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet“. Lukavo postavljena redukcija na samo jednu oznaku postavlja znak jednakosti između partizanske vojske i Armije BiH čime se priskrbljuje neupitan politički legitimitet bošnjačkim političkim dužnosnicima, od Alije Izetbegovića do Bećirovića i Komšića, koji eto sada stoje rame uz rame s Titom u zajedničkoj borbi bez konca – s istim neprijateljem. Jer su onda i „fašisti“ iz onog i ovog doba jedan isti neprijatelj. Bez sumnje mitska slika, jer je to slika koja ukida i vrijeme i konkretne kontekste. Ne treba posebno isticati koliko je ona apsurdna; dovoljno je spomenuti da se Titovi komunisti nipošto ne bi borili za „nezavisnost, suverenitet i teritorijalni integritet“ jedne od federalnih jedinica. Naprotiv, pokušali bi ih na svaki način ukinuti u ime „bratstva i jedinstva“ svih naroda.
Uzoriti Caco
Ako je već na djelu ista vojska s istim neprijateljem, onda se zahvalnost Titu za državnost ne treba izraziti odlaskom u Kumrovac ili u Kuću cvijeća u Beograd, nego su Bećirović i Komšić sa svojom svitom mogli otići tu blizu, do turbeta Alije Izetbegovića i mezarja u čijem prvom redu je i nišan Mušana Topalovića Cace, očito uzoritog borca protiv fašizma. Tamo je pružena prilika i počasnom vodu Zelenih beretki da iskaže svoju zahvalnost rezoluciji ZAVNOBiH-a. Iluzija je svesti titovsko naslijeđe na jednu administrativnu jedinicu Socijalističke federacije kao što je potpuno apsurdno slaviti slobode i prava njenih građana.
Pod vlašću Tita i visokog predstavnika
Međutim, istina je da ima izvjestan kontinuitet ratnih stvarnosti 40-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća. A to je kontinuitet građanskog rata i, što je još važnije, njegovog skrivanja od očiju poslijeratnih javnosti. U okrilju imperijalne agresije nacista i talijanskih fašista buktio je građanski rat, kojeg su kasnije komunisti upravo nastojali sakriti pod ogromnu sjenu te agresije, ali ih je odavao neprekidni strah i stalno upozoravanje na mogućnost „bratoubilačkog rata“. Daleko teže je sarajevskoj javnosti sakriti zbilju nedavnog građanskog rata pod neospornu činjenicu agresije JNA i srbijanskih postrojbi, kao da izvanjska agresija isključuje građanski rat. Kakve su posljedice tih ratova najbolje pokazuju politički forumi i medijske scene poslijeratne BiH-a u kojoj se vodi „rat nakon rata“.
Što bi dobili s trezvenim pogledom na zbilju? Dvije Jugoslavije, kao državni i politički oblik suživota nekoliko naroda, mogle su opstati samo kao vojna diktatura (dakle, kao lažna, neautentična federacija), kao što je zavnobihovska i dejtonska BiH dosada mogla opstati samo kao vladavina nekog apsolutnog suverena, maršala Tita i visokih predstavnika, čija komanda je bila iznad zakona ili sam zakon. Nikakve iluzije ili halucinacije nam neće pomoći da to ne vidimo, a hoće li jednog dana autentična bh. konsocijacija doista biti ostvarena, ostaje da se vidi./HMS/
