DRUGI PIŠU

“Hrvatski” SAŠK i “srpska” Slavija nekoć su bili veliki rivali u Sarajevu

Ovog vikenda Sarajevo će biti domaćin 143. dvoboja dvaju tamošnjih najvećih klubova u nekom od službenih natjecanja. Ovaj put će se Sarajevo i Željezničar sastati u okviru Premijer lige Bosne i Hercegovine, a povijest kaže da su se bordo i plavi prvi put međusobno susreli u kolovozu 1954., kada je Sarajevo slavilo pobjedu 5-2 u Kupu Maršala Tita. U međuvremenu su dva kluba prerasla i svoj grad i njihov sudar dobio je mnogo veći značaj od obične nogometne utakmice, ali povijest sarajevskog nogometa i njegovih gradskih derbija zapravo je mnogo starija i od Željezničara i od Sarajeva.

Piše: Saša Ibrulj, Telegram.hr

Moderno Sarajevo je prema odnosu spram vlastite nogometne povijesti posebno, pogotovo u usporedbi sa Beogradom i Zagrebom, ali i puno manjim sredinama širom nekadašnje zajedničke zemlje. Dva najveća grada, odnosno najjači klubovi u njima, na ovaj ili onaj način su preuredili i sadašnjim društvenim zbivanjima prilagodili prošlost, umjetno je zalijepivši za klubove nastale u socijalističkim vremenima. Sarajevo se s jedne strane — izuzmemo li činjenicu da su i Slavija i SAŠK ponovo osnovani, ali u manjim sredinama — ponosi isključivo jasnom poviješću, koja za Željezničar počinje 1921. a FK Sarajevo 1946., ali s druge strane i nedovoljno baštini izuzetno bogati period prije Drugog svjetskog rata.

Sarajevo je i u to vrijeme bilo jedan od nogometnih centara u Jugoslaviji, iako ne u obimu u kojemu su to bili Zagreb ili Beograd. Ali nogomet je za to vrijeme bio dobro organiziran, izuzetno popularan i sasvim solidan, a sarajevski klubovi skoro ravnopravno su se nosili s najvećima u zemlji, ali i sa europskim ekipama koje su gostovale u gradu. Naravno, Sarajevo je između dvaju ratova imalo i svoje velike zvijezde i svoj veliki derbi: onaj između Slavije i SAŠK-a.

To da je priča o početku loptanja u BiH komplicirana i nedovoljno istražena je činjenica. Zato je gotovo nemoguće odrediti kada se zapravo ovaj grad upoznao s nogometom. Postoje zapisi o igranju lopte nogama još iz 19. stoljeća, spominje se i igranje primitivne verzije nogometa u Sarajevu 1900., ali prvi stvarni dokazi vode nas u 1908. godinu i sarajevsku realnu gimnaziju. Zapravo, sve do đaka šestog razreda te škole, koji su se okupili i odlučili da za vlastiti tjelesni razvoj žele isprobati i druge sportove osim dotad na nastavi forsirane gimnastike.

SAŠK je nastavio igrati u natjecanjima pod HNS-ovom ingerencijom, što znači da su dva rivala iz istog grada igrala u natjecanjima različitih nogometnih saveza
I naravno da je i u ovom slučaju nekoliko različitih verzija priče, ali sve se slažu da su pioniri razvoja sporta, između ostalog i nogometa, bili Emil Najšul i Feodor Lukač. Dva školska druga 1908. su prijateljima predstavili knjigu Mit System, koju je četiri godine ranije objavio danski gimnastičar Jørgen Peter Müller, a koja je u Europi pokrenula svojevrsnu revoluciju u bavljenju sportom. Müller je, između ostalog, propagirao filozofiju po kojoj je za zdravlje od snažnih mišića nogu i ruku važnije raznovrsno vježbanje na čistom zraku. Sarajevski dječaci, koje su ubrzo prozvali milerovci, tako su se — osim što su odbacili šešire i sva pokrivala za glavu, što je bilo jednako čudno u to vrijeme — posvetili sportskim aktivnostima koje su uključivale i laku atletiku, mačevanje, plivanje, turistiku (planinarenje), kasnije čak i vaterpolo i hazenu.

Neslužbeno su osnovali i sportski klub koji se zvao naprosto Srednjoškolski, a kada su točno počeli igrati nogomet ostaje nejasno. U svojim sjećanjima Najšul i Lukač — ugledni liječnik koji je prvi rat proveo uz kralja, a u drugom se od strijeljanja ustaša spasio skokom u Neretvu — navode da su o njemu učili iz teorije koju su iščitavali iz knjiga i časopisa na njemačkom. Kada je Lukač iz Pešte nabavio prvu loptu, vrlo vjerojatno već te 1908., dječaci su se okupljali i napucavali je, ali bez da su poznavali i osnovna pravila. Srećom, to su radili na vojničkom vježbalištu na Sarajevskom polju, pa su ih austrijski vojnici počeli učiti pravom nogometu.

Vojnik Karl Harmer, koji je prije stacioniranja u Sarajevu igrao za bečki Rapid, navodno im je naplaćivao kriglom piva po treningu, a uskoro je i sam igrao s dječacima koje je počeo redovito trenirati. Prema sjećanju na početke sporta koje je Najšul zapisao u Sarajevskom športskom listu u srpnju 1922., prva javna utakmica odigrana je 18. juna 1911. S jedne strane su bili đaci koji su činili Srednjoškolski ili Đački sportski klub, s druge skupina vojnika iz bečkih klubova koja se nazvala Die Weissen Elf, a navodno je završilo pobjedom Sarajlija od 4-2.

Međutim, iako prepričana samo desetak godina kasnije, ta su sjećanja zbrkana i teško ih je povezati u koherentniju cjelinu. U nekima se spominju i ranije utakmice s vojnicima, u nekima i međusobne utakmice, a već 1911. nogometni je klub, prema Lukačevim zapisima, imao 24 člana-učenika od petog do osmog razreda gimnazije, dva tima, te službene crveno-bijele dresove. Prema svemu sudeći, jasno je da je taj školski klub u ljeto 1912. odigrao i utakmice protiv splitskog Hajduka, i to pod imenom Osman, a navodno je u Sarajevu gostovao i HAŠK.

Još 1910. su sarajevski Hrvati napravili Hrvatski športski klub i za njega je vezan nastanak rivalstva Slavije i SAŠK-a.

Naime, evidentno je da je broj zainteresiranih za nogomet rastao, a nisu svi mogli igrati u jednom klubu. Tako se dio igrača odlučio osnivati svoje klubove, većinom vezane za već postojeća sportska društva. S obzirom na to da su u HŠK-u članovi mogli biti samo Hrvati, oni su napravili svoju nogometnu sekciju i započeli igrati utakmice s postojećim klubom. Već 1913. dio đaka je osnovao SAŠK, muslimani su se organizirali u Ahil, a rodila su se i dva židovska kluba, Hakoah i Barkobba. Osman je u međuvremenu promijenio ime u Srpski sport klub i uskoro se rodilo rivalstvo SSK-a i HŠK-a.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata oba su kluba obnovila rad, ali je 20. ožujka 1921. HŠK preuzeo ime Sarajevski Športski Akademski Klub — SAŠK — dok je Srpski klub iste godine promijenio ime u Slavija. U međuvremenu je realizirana dugo planirana ideja o stvaranju Sarajevskog nogometnog saveza, pa je 1920. započelo odigravanje gradskog prvenstva, u kojem su ova dva kluba — uz radnički Hajduk — brzo preuzela primat.

Ali sportsko rivalstvo postalo je i kompliciranije, s obzirom na to da su oba kluba uz sebe vezala i određenu nacionalnu strukturu stanovništva. Uza sve to, SAŠK i Slavija su međusobno ratovali i kada je u pitanju kontrola Sarajevskog nogometnog podsaveza, kao i upravljanja terenom. Na kraju je Slavija krenula u izgradnju vlastitog igrališta, pa je Sarajevo imalo dva stadiona. Utakmice dvaju klubova često su prekidane zbog tučnjava igrača i navijača, a na početku je mnogo uspješniji bio SAŠK.

Oni su dominirali sve do 1928./29., kada je Slavija prvi put osvojila titulu prvaka podsaveza. U gradu se igrala liga s 10 klubova podijeljenih u dvije jakosne skupine, a SAŠK i Slavija su u nekoliko navrata predstavljali BiH u Državnom prvenstvu. SAŠK je u prvom izdanju igrao i finale protiv Građanskog i izgubio tek u ponovljenoj utakmici. On je 1926. izborio i nastup u prvoj ligaškoj završnici sa šest klubova, opet kao predstavnik Sarajeva. Dva kluba gotovo u pravilu su se međusobno borila za prvo mjesto u gradu, a to su pratili česti sukobi, međusobne optužbe za malverzacije, ali i puni stadioni i veliki interes publike.

Međutim, nakon 1928. stvari su se počele drastično mjenjati.

S formiranjem Državne lige Slavija je postala gotovo redovan sudionik lige te je bila oslobođenja natjecanja u gradskom i podsaveznom rangu. U sezonama 1931./32. i 1932./33., kao i dvije godine kasnije, oba su kluba bila u najvišem rangu, što je bilo ravno senzaciji. U tom su periodu odigrali šest međusobnih utakmica — u prve dvije je slavio SAŠK, u svim ostalima Slavija.

Do početka Drugog svjetskog rata SAŠK je osvojio 11 titula prvaka Sarajevskog podsaveza. Za usporedbu, prvak je još četiri puta bio sarajevski Hajduk, te po jednom sarajevska Sloga i mostarski Velež. Slavija je prva bila samo četiri puta, ali razlog tome bila je činjenica da SAŠK od 1935. više nije dohvatio Državnu ligu, u kojoj je Slavija bila redovan sudionik i na kraju skupila više od 120 utakmica, te bila šesta najuspješnija ekipa tadašnje Jugoslavije. SAŠK ih je odigrao tek 28 u sedam sezona, i najčešće je zapinjao u kvalifikacijama.

Krajem 1939. uslijedio je potpuni raskol u jugoslovenskom nogometu, u kojem se JNS podijelio na hrvatski, srpski i slovenski. Sarajevski podsavez je odlučio ostati u srpskom, što je SAŠK odbio, pa je suspendiran iz svih natjecanja. No, nastavio je igrati u natjecanjima pod HNS-ovom ingerencijom, što znači da su dva rivala iz istog grada igrala u natjecanjima različitih nogometnih saveza.

Koliko je točno sarajevskih derbija odigrano između 1908. i 1945. potpuna je nepoznanica. Službeno je u prvenstvima grada i Državnoj ligi od 1920. odigrano njih nešto više od 30, ali sasvim je sigurno da je taj broj barem dvostruko veći, pogotovo ako se zna da su dva kluba u 1920-im i prvoj polovici 1930-ih često odigravali prijateljske mečeve. Ono što jest poznato je to da su oba kluba nastala iz istog okruženja ljudi, na kraju imala veliku navijačku bazu, te da su bili lokomotive koje su vukle razvoj ostalih klubova u gradu, ali i čitavoj Bosni i Hercegovini.

SAŠK je svoj rad nastavio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, što ga je koštalo gašenja nakon što je Sarajevo oslobođeno. Ista sudbina zadesila je i Slaviju, za koju je procijenjeno da bi narušila zajedništvo naroda Sarajeva nakon rata. Obnovljen je rad Željezničara, a osnovani su i klubovi Udarnik i Sloboda, koji će se kasnije fuzionirati u Torpedo, te na kraju promijeniti ime u FK Sarajevo. Veliki broj igrača koji je prije rata nastupao za plavo-bijelu Slaviju ili zeleno-bijeli SAŠK svoje je mjesto našao među plavima ili u bordo ekipi, koji će svoje utakmice igrati na stadionima SAŠK-a i Slavije, do izgradnje novih. Godine 1990-ih oba su kluba dobila svoje reinkarnacije — SAŠK je trenutno 14. u trećem rangu, dok je Slavija 11. u drugom.

Bogata i velika tradicija sarajevskog nogometa živi, i to kroz dva kluba koja su u međuvremenu prerasla vlastitu sredinu i igraju derbi koji je postao gradski simbol. Ali ostaje i priča o jednom velikom derbiju i klubovima koji su ugradili svoje cigle u temelj sarajevskog i bosansko-hercegovačkog nogometa./HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije

PREMIJER LIGA

Borac sve bliže tituli, Vranješ srušio Zrinjski

Nogometaši Borca pobijedili su Zrinjski 2:1 u derbi susret 30. kola Premijer lige BiH igranom u utorak navečer u Banjoj Luci. Banjalučani su opravdali blagu...