Opći izbori u Bosni i Hercegovini održani su 7. listopada 2018. godine. Od tada pa do danas prošlo je čak 219 dana. Ni na razini FBiH niti na razini BiH vlast nije formirana, a kada će biti vrlo je teško pretpostaviti unatoč brojnim sastančenjima vodećih bh. političkih stranaka te njihovih lidera.
Piše: Branimir Galić, Hrvatski Medijski Servis
Da za Bosnu i Hercegovinu vrijede neka druga pravila komparirajući je s ostalim europskim državama ne treba posebno napominjati. Djelomično je to determinirano složenim političkim sustavom koji je koncipiran tako da bi svim konstitutivnim narodima osigurao jednakopravnost i jednakost šansi, što nikako nije postignuto jer su Hrvatima u minulih 24 godine od potpisivanja Daytonskog sporazuma dokinuta mnoga ustavnom zajamčena prava.
S druge strane, čini se da se niti političkim predstavnicima Bošnjaka i Srba uopće ne žuri s formiranjem vlasti pa se međusobno putem medija prepucavaju po principu zakona akcije i reakcije. U takvoj postavci stvari Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH postaju samo kolateralne žrtve.
Zakon akcije i reakcije
Naime, bošnjačka i srpska vizija BiH dijametralno je suprotna. Moglo bi se kazati da je bošnjačko i srpsko pitanje u BiH zapravo državno pitanje. Maksimalistički bošnjački cilj je unitarna država po građanskom modelu s institucionalnom dominacijom Bošnjaka, dok je srpski maksimalistički cilj izdvajanje Republike Srpske iz BiH te eventualno pripajanje matici Srbiji.
Upravo zbog tog prijepora u vizijama vlastite budućnosti događa se zastoj u formiranju vlasti, a na teret svih građana BiH. Od listopadskih izbora pa sve do danas imali smo nekoliko suštinski vrlo sličnih događaja u kojima su se isti akteri, doduše, našli u različitim ulogama. Koncem siječnja SDA je najavila da će preko svojih predstavnika u državnim institucijama pokrenuti pravnu proceduru za osporavanjem naziva bh. entiteta Republika Srpska pred Ustavom BiH. Nakon te najave uslijedilo je konsolidiranje relevantnih političkih subjekata iz Republike Srpske koji su kazali da je RS svetinja te da u takvim okolnostima uopće ne žele sjedati za isti stol s onima koji osporavaju „daytonsku kategoriju“.
Iz SDA su, naravno, znali da postoji vrlo mala mogućnost da takva inicijativa za njih može biti plodonosna jer je Republika Srpska svoj politički subjektivitet potvrdila potpisivanjem Daytonskog ugovora te da se ona jedino može dokinuti potpunim raspakiranjem Daytona. U ovom slučaju za SDA daleko važnije bilo je unutar vlastitog korpusa stvoriti privid ugroženosti većinskog naroda naspram mrvicu malobrojnijeg od onoga hoće li ta inicijativa pred Ustavnim sudom proći. Takva situacija odlično je poslužila i jednima i drugima kao alibi za nečinjenje.
Nakon što se situacija oko preispitivanja dana RS polako smirila na scenu je stupilo uvjetovanje SDA da se vlast na razini BiH ne može formirati bez aktiviranja Akcijskog plana za članstvo u NATO-u čemu se protive svi relevantni politički predstavnici Srba u BiH. Kao odgovor na uvjetovanja SDA predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik pozvao je vojnike III. pješadijskog korpusa (Republika Srpska) OS BiH da na sljedećem obilježavanju svojega dana uz odore OS BiH odjenu i odore bivše Vojske Republike Srpske.
Po već ustaljenoj matrici zakona akcije i reakcije, kada je u pitanju bošnjačko-srpski prijepor u BiH, uslijedile su reakcije svih relevantnih političkih predstavnika Bošnjaka u osudi ovoga čina. Svi od reda pozivaju na jačanje institucija BiH, zazivaju uvođenje sankcija Miloradu Dodiku od strane EU, a neki čak tvrde da posjeduju informacije da će Valentin Inzko smijeniti Dodika s mjesta člana Predsjedništva BiH. U matricu bošnjačko-srpskog prijepora odlično se uklopio i Željko Komšić, bošnjačkim glasovima izabrani hrvatski član Predsjedništva BiH, koji je kao trbuhozborac bošnjačkog establishmenta najavio podizanje kaznene prijave protiv Dodika „zbog izazivanja pobune u OS BiH“.
Hrvati kolateralna žrtva
U nadmudrivanju političkih predstavnika Bošnjaka i Srba kroz pojašnjeni suodnos zakona akcije i reakcije najveći ceh plaćaju Hrvati. Zbog toga što javnim prostorom dominiraju opisane teme, a koje su uspjele okupirati i dužnosnike međunarodnih institucija, na dnevni red ne dolazi izmjena Izbornog zakona BiH.
Da bi se izborni zakon izmijenio tako da se zadovolji presuda Ustavnog suda BiH po predmetu Ljubić koja govori o nužnosti legitimnog predstavljanja na svim administrativnim razinama, nužno je da ova tema bude u fokusu međunarodnih i domaćih dužnosnika. Implementacija presude Ljubić, koja je donesena u prosincu 2016 godine (!), jamačno zahtjeva konsenzus relevantnih političkih predstavnika iz sva tri naroda. U situaciji previranja bošnjačkih i srpskih predstavnika oko njima značajnih tema vrlo teško će biti stvoriti ambijent da se formira vlast i da se konačno počne govoriti o implementaciji presude “Ljubić”, koja je trenutno najsnažniji argument hrvatskih političkih predstavnika u iscrpljujućoj i dugotrajnoj borbi za jednakopravnost.
Quo vadis Europa?
Na koncu se valja upitati zašto je implementacija presude Ljubić iščeznula s radara dominantnih tema u BiH iz domene političkoga. Legitimni politički predstavnici Hrvata u BiH ostali su na istim postavkama kao i u trenucima podnošenja apelacije Ljubić. Ali, što je s drugim akterima, i kako uopće hrvatski politički predstavnici navedenu borbu s pozitivnim konačnim ishodom mogu „izgurati“ sami. Doista boli i para uši šutnja dužnosnika međunarodne zajednice kao i izvješće visokog predstavnika Valentina Inzka koji tek uzgred spominje ovu temu. I „uljuđena“ Europa utjelovljena kroz Europsku uniju, osim friško nakon izbora u BiH, više ne spominje izmjenu Izbornog zakona jer je zaokupljena sama sobom i iščekuje neizvjesne izbore zakazane za 26. svibanj.
Problem je satkan i od toga što bi se Europsku uniju moglo nazvati i vanjskopolitičkim tigrom od papira. Takvu sintagmu u praksi potvrđuje i neuspjeh dijaloga Beograda i Prištine koji se odvijao pod patronatom povjerenice za vanjsku i sigurnosnu politiku EU i potpredsjednice Europske komisije Federice Mogherini. Dakle, osim što BiH nikako nije u fokusu EU, vidljivo je da ta ista Europska unija nije u stanju na pravi način stvari istjerati do kraja zbog toga što ne baštini stvarni vanjskopolitički subjektivitet koji (još uvijek) nije prenesen s razine država-članica na razinu Unije.
Summa sumarum, uzimajući u obzir iznesenu argumentaciju te činjenicu da će se do konstituiranja novih institucija EU čekati do konca 2019. godine vrlo je neizvjesno kada će problematika legitimnog političkog predstavljanja kroz model implementacije presude Ljubić dobiti potrebnu i zasluženu pažnju međunarodnih (i domaćih) čimbenika./HMS/
prvi put da se slazem sa vasom analizom politicke situacije u BiH,mislim da u Hrvate nemaju povjerenja ni Srbi,niti Bosnjaci,i onda ih kao takve guraju na margine drustva u BiH,misleci “lakse ce se dvojica dogovoriti,nego trojica!
Jako lijepo sročen tekst.